Mon, 09 Mar 2026 10:11:33 -0700WeeblyTue, 23 Feb 2016 09:02:06 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/umorni-za-seksKad shvatite da ste češće umorni za seks nego mu se radujete, kad uvidite da vam se seksualni život jako prorijedio – što vam je činiti?

Prvenstveno, pogledajte u sebe. Osvjestite si što vam se događa – bez samooptuživanja, osjećaja grižnje savjesti i negiranja svojih osjećaja. Pitajte se što vam je potrebno? Što vam nedostaje u vašem seksualnom životu a što bi vam moglo pomoći da ga ponovo više želite. Tek kad budete iskreno pogledali u sebe i znali sami za sebe o čemu se radi, tek tada možete svom/joj partneru/ici reći kako se osjećate i što trebate.

Zatim trebate razgovarati s partnerom/icom. Dakako da takav razgovor nije lagan niti ugodan, no ne razgovarati i ne učiniti neke promjene znači još dublje se učvrstiti u situaciji kakva je – znači u odnosu bez seksualnog naboja, bez one vatre koju ste osjećali u početku – a to za neke znači i početak razmišljanja o izvan-partnerskom seksu o zadovoljavanju svojih potreba s nekim drugim ljudima, što dakako, može uništiti vezu. Kad ste spremni kažite partneru/ici kakav seks biste željeli. Važno je da oboje budete OK sa svim predlozima, da u njima uživate i osjećate kako vam raste želja za međusobnim dodirom.

 Izuzetno je važno da, kad započnete razgovor, kad kažete partneru/ici da ne osjećate želju ni fizičku privlačnost ili se jako smanjila, važno je da to bude s puno poštovanja i na konstruktivan način, suprotno bi moglo narušiti vaš odnos. Razgovor može biti velika i pozitivna prekretnica u vašem odnosu, može vam omogućiti da zajedno počnete raditi na oživljavanju seksualnosti, da ju održavate živom.

Posebna priča su parovi s malom djecom koji su neispavani i umorni od poslova i brige oko djece. U takvim životnim periodima najbolje je iskreno porezgovarati i vidjeti što možete učiniti u vašoj poslom i brigom ispunjenoj svakodnevnici. Sigurno postoje stvari koje možete učiniti. U takvim trenucima života kvaliteta seksualnog odnosa postaje važnija od kvantitete.

Bez obzira da li se radi o situaciji da vam je s godinama zajedničkog života seks postao manje privlačan ili ste umorni od briga i poslova, suočavanje s nekim zabludama i ograničavajućim stavovima o seksu je važno i može pomoći da seksualni život bude bolji.

Prva zabluda je da seks treba biti spontan: Spontani seks zaista može biti predivan, no ako seks planirate i pripremate se za seksualni susret, budite u sebi očekivanje, a ono pobuđuje uzbuđenje. Razmišljate o seksu koji ćete imati s vašim partnerom/icom ili mužem/ženom u subotu kad odvedete djecu kod bake i djeda ili kod prijatelja. Razmišljate što ćete pripremiti: možda opuštajuću kupku, možda ćete pod tušem jedno drugom masirati leđa pa želite koristiti mirisni gel za tuširanje. Možda ćete razmišljati koju ćete glazbu slušati a koja u vama pojačava uzbuđenje. Možda ćete htjeti obući seksi rublje (koje već neko vrijeme stoji u kutiji). Možda ćete jedno drugome slati SMS-ove uzbuđujućeg sadržaja koji će vas još više uzbuđivati i činiti da jedva čekate trenutak koji planirate. Sve ove pripreme i razmišljanja mogu pomoći da kvaliteta seksualnog susreta i užitak budu veći.

Druga zabluda koja je prisutna kod nekih parova je da je pravi seks samo onaj u kojem ne koristimo nikakva „pomagala“, to prvenstveno mislim na seksualne fantazije i seksualne igračke. Seksualne fantazije mogu jako povećati uzbuđenje i želju za seksom. Ako niste navikli na seksualne fantazije ili se ne osjećate dovoljno maštovitima, možete kupiti neku knjigu koja govori o seksualnim maštarijama a koja vam može biti inspiracija za vaše.

Što se tiče seksualnih igračaka njihov funkcija je da vam pomognu da se više uzbudite i da više uživate u seksualnom odnosu. A ako više uživate, više ćete i htjeti seks. Pođite s partnerom/icom do nekog dućana sa seksualnim igračkama ili naručite preko Interneta i nabavite si nešto što na vas djeluje stimulirajuće. 

Treća zabluda na koju želim danas skrenuti pažnju je da seks uvijek treba biti uzajaman, da oboje trebamo jednako biti spremni, da jedno drugoga trebamo dodirivati u isto vrijeme, i da trebamo biti potpuno usklađeni. To je dakako moguće i u zanesenim počecima veze se često i događa, no u dugogodišnjim vezama očekivanje da ćemo svaki puta biti jednako usklađeni je iluzija ili pogrešno očekivanje. Zato je važno razgovarati otvoreno o tome što želite i za što ste raspoloženi u datom trenutku. Ako ste umorni, prepustite se u pasivnu ulogu, uživajte u prepuštanju dodirima i užitku. Vodite ruku partnera/ice i pokažite kakav dodir želite. Kad je partner/ica umorniji/ja budite vi aktivniji, uživajte u gledanju voljene osobe kako ju obuzima užitak dok ju milujete, ljubite dodirujete.

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:47:14 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/zasto-smo-zajedno-objavlljeno-u-sensi-2014 Prije nekoliko tjedana došao mi je na razgovor jedan par koji je zajedno više od 5 godina. Veza je postala jako teška - ne žive više zajedno ali provode vrijeme zajedno, seksa nema od prošle godine, a kažu da je možda već i puna godina od kada nisu imali seksualni odnos (ne sjećaju se zadnjeg), razgovori najčešće završavaju svađom, točnije dokazivanjem da je jedno od njih u pravu a drugo u krivu. Dakako tko je u pravu a tko u krivu ovisi o tome tko priča. Baš teška situacija.
Pitala sam ih koji je cilj njihovog dolaska, na čemu žele raditi? Oboje su rekli da bi željeli spasiti vezu. Kad sam ih pitala što ih motivira da budu zajedno kad govore o tako mnogim problemima koje postoje među njima? Kažu da ljubav postoji. I onda su mi ispričali svoj početak. Kad su se upoznali i kad su prvi puta vodili ljubav i za jedno i za drugo to je bilo fantastično iskustvo. Baš tu riječ su upotrijebili – rekli su „Seks je bio fantastičan.“ Kakav je bio taj prvi, tako se nastavilo i dalje. Njih dvoje su imali „fantastičan seks“ i bili su „zaljubljeni do ušiju“. Odmah u početku im je bilo jasno da imaju jako različite stavove o mnogim stvarima, da ne vole iste stvari (izlaske i načina zabavljanja) ali seks je bio divan. Kažu da je taj užitak u vođenju ljubavi dosta dugo trajao. Bilo je u to vrijeme i svađanja i prepiranja oko mjesta izlaska, s kim će se družiti, gdje će ići na godišnji odmor… Bilo je i sitnih prekida na dan-dva ali uvijek bi se pomirili i osjetili kako im je lijepo zajedno i kako uživaju u vođenju ljubavi.
A onda se, kako je prolazilo vrijeme, počelo događati ono što se, nažalost, događa nekim parovima: svađe su postajale intenzivnije od užitka. Razlike u temperamentu, ne poštivanje međusobnih granica i ljutnja, počeli su uzimati više prostora i vremena nego maženje i vođenje ljubavi i oni su se našli u situaciji da su se više svađali nego vodili ljubav. To je bilo nakon oko tri godine veze. Sada je više od pet godina od početka hodanja, više od dvije godine svađe i nerazumijevanje prevladavaju u njihovoj vezi a oni su i dalje zajedno.
Zašto smo zajedno?, pitanje je koje bi si parovi, koji se nađu s sličnoj situaciji, trebali povremeno postaviti. Ne želim time reći da ja mislim kako par koji sam vam predstavila, treba prekinuti. Ja mislim da je mudro, kad se dvoje ljudi svađa iz dana u dan, kad razmirica ima puno više nego lijepih situacija i puno više nego seksa, kad se osjeća lagani prijezir, - postaviti si to pitanje i onda pokušati, svatko za sebe pronaći odgovor i vidjeti kako sam ja s odgovorom koji sam pronašla/o u sebi? Je i to ono što želim? Da li tako želim živjeti?
Idemo malo na početak priče: Zaljubljeni ljudi žele jedno drugo. Ako se još dogodi da u početku ne mogu odmah imati priliku biti seksualno intimni, onda ta želja još više raste. Mnoge zaljubljene osobe kažu da ih cijelo tijelo boli od želje za voljenom osobom. I kad se tjelesni kontakt ostvari (uz pretpostavku da nema prevelike nervoze niti seksualnih smetnji), vođenje ljubavi za neke parove postaje magičan doživljaj. Svi tjelesni sokovi poteku, tijela su otvorena i podatna, žudnja i želja same usmjeravaju dodire… i sve je predivno. Nakon doživljaja vrhunca oboje mogu osjećati još veću zaljubljenost i još veću želju. To su oni magični trenuci početka veze i osjećaj „ljubavničkih lakih krila“ s kojima se može preskočiti i najviši zid.
Istraživanja nam kažu da ta prekrasna strast i leptirići u tijelu mogu tako intenzivno trajati oko 6 mjeseci. Kod parova koji su u tajnoj ili skrivenoj vezi ili koji žive jako razdvojeni pa se vrlo rijetko mogu vidjeti i biti zajedno, takva strast, kažu, može trajati do oko 2 godine. Nakon toga, za očekivati je da će vođenje ljubavi i dalje biti lijepo ali da, vjerojatno, „želja neće više boljeti“ kao što zaljubljeni kažu u početku.  
Ljepota vođenja ljubavi, tjelesni i emocionalni užitak koji osobe osjećaju može pokriti puno razlika. Što želim time reći? Ako nam je vođenje ljubavi predivno, ako je užitak presladak, onda je i želja za ponavljanjem tog iskustva velika. I to što na primjer, on ne želi izlaziti a ona želi; ili ona voli kad su sami a on voli kad su u veselom društvu; ili on kasni i ne javlja se kad kasni a njoj je točnost jako bitna; ili ona voli godišnji odmor provoditi ležeći na plaži a on voli aktivan, avanturistički odmor - nije toliko važno jer s njim/njom mogu ponovo doživjeti taj prekrasan užitak koji imaju dok vode ljubav. Jedno drugo intenzivno žele i to ih vuče da puno vremena provode u dodirima, maženjima, poljupcima i vođenju ljubavi.
Ne želim time reći da je samo seksualni užitak ono što drži par zajedno. Zaljubljenost plete zanimljivu mrežu u našim bićima koja ljude na tako poseban način drži zajedno. Helen Fisher, biološka antropologinja i istraživačica na Odsjeku za antropologiju Sveučilišta Rutgers u SAD, nam govori, temeljem svojih istraživanja mozga zaljubljenih osoba, da zaljubljena osoba automatski umanjuje negativnosti voljene osobe i osobine koje joj se ne sviđaju a uvećava njene/njegove pozitivne osobine.  Zaljubljena osoba ima osjećaj da je to realitet, da je osoba u koju je zaljubljena bez mana, gotovo savršena; da ne postoje među njima razlike u stavovima i da se njih dvoje krasno nadopunjuju. Naš zaljubljeni mozak čini da nam tako izgleda voljena osoba. To je krasno stanje, nije doduše realno ali zaljubljenima to ne smeta.
Helen Fisher navodi koje su karakteristike zaljubljenosti ili romantične ljubavi, kako ona kaže. Evo nekih: usmjerena pozornost na voljenu osobu; preuveličavanje voljene osobe; emocionalni plamen; snažna energija; promjena raspoloženja – od zanosa do očajanja kad voljena osoba nije blizu; čežnja za emocionalnim sjedinjenjem; emocionalna ovisnost; seksualna povezanost; seksualna isključivost; empatija; promjena prioriteta; nevolja pojačava strast; nada; ljubomora „dadilja ljubavi“; nekontrolirana ljubav; prolazno stanje.
    I te karakteristike nam pomažu da bolje razumijemo zaljubljene osobe koje uživaju jedno u drugome i ne mogu vidjeti da postoje problemi ili izazovi u njihovoj vezi.  
Plattersi u svojoj pjesmi „Smoke gets in your eyes“ kažu: „Ljudi kažu da ćeš jednog dana uvidjeti, da su svi zaljubljeni slijepi, jer kad ti je srce u vatri, dim ti ulazi u oči.“
Vjerojatno ste i vi, drage čitateljice, nekada bile u situaciji da vam je prijateljica ili neka druga bliska osoba bila u vezi s muškarcem za kojeg ste vi smatrali da nije dovoljno dobar za nju, da ju ne poštuje ili sl. Pokušali ste joj to dati do znanja a ona vas nije mogla čuti. Možda vam je i zamjerila što ste joj skrenuli pažnju ne neke negativne osobine njenog partnera/dečka jer ona te njegove osobine nije mogla vidjeti na isti način kao vi. Njen zaljubljen mozak joj to  nije dopuštao.
No, kad se taj dim, o kojem pjevaju Plattersi raziđe, kad jasnije progledamo, počinjemo uviđati razlike i nepodudarnosti. Kod nekih parova, kao kod para s početka ovog teksta, izađu na vidjelo velike nepodudarnosti i velike razlike u stavovima. Neki takvi parovi pronađu ugodan kompromis, prošire područje osobne tolerancije i nađu načina da ostanu zajedno a da im to ne bude preteško. Prihvate jedno drugog tako različite. Neki se raziđu jer svađe postanu preteške i prebolne. Neki pak, ne nađu način da se prilagode jedno drugome, svađaju se i optužuju, ali ne nađu niti način da prekinu takvu vezu. Za njih je, naći odgovor na pitanje „Zašto smo zajedno?“ važno. Jer ako se to ne pitaju, može im se dogoditi da provedu život svađajući se, zamjerajući jedno drugome, možda s vremenom i prezirući se, te potpuno zaborave kako je u početku „seks bio fantastičan“ i kako im je lijepo bilo zajedno u početku. Mogu postati  dvoje nezadovoljnih, mrzovoljnih ljudi koji opstoje jedno pored drugoga bez životne energije ni radosti. To nije dobar izbor, zar ne?

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:45:40 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/razlika-u-godinama-objavljeno-u-sensi-2014 Na razgovor mi je došao jedan muškarac potaknutim razmišljanjima o vezi u kojoj je i koja bi se mogla razviti u nešto jako lijepo i kvalitetno, po njegovim riječima. No, partnerica je puno mlađa od njega, 20-tak godina i on se pita da li će ta veza uspjeti zbog njegovih godina i straha da će doći do situacije u kojoj će ona i dalje biti zainteresirana za seks a on više neće moći voditi ljubav s njom. Kaže da se jako dobro razumiju, on je u 50-tima a ona u 30-tima. Kaže da je ona zrela žena koja ima iza sebe već iskustvo života s muškarcem koje joj nije bilo baš ugodno. On također ima iza sebe iskustvo braka i života u kojem nije bilo jako puno harmonije već su on i supruga bili jako različiti i zbog te različitosti imali puno nesporazuma i svađa. Sa sadašnjom partnericom je situacija drugačija. Njih dvoje imaju sliče vrijednosti i stavove o životu. Raduju ih slične stvari i jako lako se dogovaraju kad trebaju negdje otići ili kad žele provesti zajedno dio dana ili vikend. Kaže da razgovaraju o osjećajima i oboje imaju dojam da nisu stavili ružičaste naočale i da ne gledaju jedno drugo kroz filter uljepšavanja dobrih strana i umanjivanja loših strana. Imaju dojam da jedno drugog dosta realno doživljavaju i to što doživljavaju im jako paše. No, on se pita da li je razlika od 20-tak godina bumerang koji će im se vratiti i pogoditi ih oboje? Najveća njegova zabrinutost je usmjerena na njegovu seksualnu (ne)moć jer on misli da je seksualnost jedna od prvih funkcija koja se s godinama smanjuje ili više „ne funkcionira“ kako treba.
         Objasnila sam mu da, dakako da godine imaju svoj utjecaj na naše funkcioniranje, ne samo u seksualnom smislu - ali vjerovanje da s godinama muškarci i žene gube svoju seksualnu moć, u potpunosti je mit. Destruktivni mit i nije istina. Helen Kaplan, poznata američka seksualna terapeutkinja, izjavila je da seksualni potencijal i erotski užitak nestaju tek kad osoba umre. Do kraja života mi imamo svoj seksualni potencijal i mogućnost uživanja u svojoj seksualnosti.
         Važno je znati kako biologija djeluje na naše funkcije i uzimajući to u obzir prilagoditi svoja očekivanja i svoje želje realitetu. Dakako, te prilagodbe nikako ne znače da trebamo prestati uživati u svojoj seksualnost u zrelim godinama, dapače. Samo se trebamo pripremiti na promjene i prigrliti ih u svoj život i svoj odnos kako one ne bi ni kod muškaraca niti kod njihovih partnerica, pogotovo ako su puno mlađe, kao u slučaju klijenta koji me potaknu na ovu kolumnu, izazvale zabrinutost, strah i nervozu.
Seksualne reakcije i seksualni i kapacitet muškaraca na vrhuncu je oko 17-18 godine. Kod žena je to krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina. Nakon tog vrhunca i kod muškaraca i kod žena polako dolazi do spuštanja krivulje seksualnih kapaciteta.
Kod muškaraca važne promjene počinju oko 40-te godine. No te promjene će kod njihovih partnerica, vjerojatno, izazvati zadovoljstvo. Naime prije četrdesetih kod muškaraca su prisutne vrlo intenzivne genitalne senzacije a kad muškarci uđu u četrdesete one postaju više senzualne i difuzne što, uglavnom, partnericama odgovara. Nadalje, muškarci u četrdesetima stječu bolju kontrolu nad ejakulacijom i osjećaju manji pritisak za ejakuliranje što seksualne odnose produljuje i čini ih više zadovoljavajućima i za muškarce i za njihove partnerice.
Istraživanja na uzorku muškaraca u dobi od 51 do 90 godine pokazuju da je muškarcima u tim godinama potrebno više vremena da bi postigli erekciju kao i da im je potrebno više direktne stimulacije penisa da bi se erekcija postigla. No, erekciju imaju redovno i navedeno ne utječe na uživanje muškaraca i njihovih partnerica u seksualnom činu. Muškarci iza 70-te imaju manje čvrstu erekciju, no pritisak unutar penisa ostaje dovoljan za penetraciju do duboke starosti muškaraca.       
Ejakulacija kod muškaraca između 51 i 90 godine počinje biti manje snažna, broj spermija manji ali orgazam muškarcu pruža jednako zadovoljstvo. Također, istraživanje je pokazalo da neki  muškarci u navedenim godinama nemaju potrebu svaki puta ejakulirati za vrijeme seksualnog odnosa no užitak u vođenju ljubavi ostaje.
Promjene se događaju i u refraktornom periodu. Refraktorni period je period između dvije ejakulacije, odnosno vrijeme koje je potrebno da bi muškarac ponovo mogao ejakulirati. Kod muškaraca od 18 godina refraktorni period je par minuta, znači da muškarac može ponovo ejakulirati nakon par minuta, kod 70-godišnjeg muškaraca taj period može biti 24 sata i više. Znači muškarac u 70-tima neće moći ejakulirati više puta na dan ali će  moći više puta na tjedan.
Muškarci u zrelim godinama, na fiziološkoj razini, mogu imati normalan seksualni život doslovno do kraja života, dakako, u skladu s promjenama o kojima sam govorila.
Važno je spomenuti da godine i nezdravi način života nose i neke bolesti koje mogu utjecati na seksualni život. Na primjer, lijekovi za visoki tlak mogu izazvati smetnje erekcije. Diabetes može izazvati određene promjene na krvnim žilama koje mogu utjecati na čvrstoću penisa, no ako muškarac vodi zdrav život, pravilno se hrani i redovno vježba, za očekivati je da neće biti zdravstvenih promjena koje će znatno utjecati na njegovu seksualnu funkciju.
Jedan dio muškaraca je sklon uzimanju lijekova za lakše postizanje erekcije. Ako muškarac nema nuspojava i ako dobro podnosi lijek, može ga slobodno uzimati, dakako uz redovnu konzultaciju s liječnikom.
Stavovi društva o vezama osoba među kojima je velika razlika u godinama su jako različiti i idu od osuđivanja takve veze i smatranja da se takve veze sklapaju samo zbog interesa do potpunog prihvaćanja i smatranja da godine nisu važne. Vjerujem da se stavovi o takvim vezama mijenjaju i ovisno da li je osoba koja iznosi svoj stav, imala iskustvo veze u kojoj je razlika u godinama velika ili nije. Godine nose određeno životno iskustvo i zrelost, no sigurna sam da se svaka od vas, čitateljica, može sada prisjetiti nekog poznanika ili bliske osobe čija zrelost nije u  „skladu“ s godinama. Neke osobe su jednostavno zrelije od broja koji pokazuje njihovu životnu dob a neke osobe su pak puno nezrelije nego što bismo mogli očekivati kad čujemo biološki broj godina. Vjerujem da je ta životna zrelost važna kad promišljamo o vezi s osobom koja je znatno starija ( ili znatno mlađa). Susrećem se u svoj praksi s parovima koji su sličnih godina ali različitih stavova, različitih sklonosti i različite zrelosti i to im predstavlja problem u odnosu. Vjerujem da, kad se odlučujemo ući i ostati u vezi s nekom osobom, pitanja: „Kakva sam ja osoba?; kakva je on/ona osoba?; kako i da li možemo jedno drugome pomoći da sve više postajemo osoba koja želimo biti?“ – mogu pomoći da odlučimo da li je to veza u kojoj želimo biti. Godine ne treba zanemariti ali im treba dati mjesto koje zaslužuju – a to je da su godine samo jedan od čimbenika koji karakteriziraju osobu s kojom sam u vezi i da je pitanje njegovih/njenih životnih stavova, očekivanja i načina nošenja s životnim izazovima puno važnije nego broj godina koji se piše.
Svijet u kojem živimo i međuljudski odnosi se mijenjaju i neki čimbenici koji su bili važni u prijašnjem načinu života danas su samo smiješni i možda simpatični podsjetnik na to kako su ljudi nekada živjeli.
Klijentu s početka ovog teksta sam rekla da samo njih dvoje mogu odlučiti da li je mudro da ostanu u vezi ili ne i da se, kod donošenje te odluke, osim što će uzeti u obzir biološke datosti o kojima smo razgovarali, rukovode onime što doživljavaju jedno s drugim ovdje i sada. Mislim da je to pravi odgovor na to biti s nekim ili ne – kako nam je zajedno ovdje i sada, ne kako bi nam moglo biti kad se jedno od nas ili oboje promijenimo, nego kako nam je sad i ovdje. No, to je već jedna nova tema koja zaslužuje promišljanje u nekom budućem broju Sense.

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:43:29 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/vjezbe-osjetilne-usmjerenosti-objavljeno-u-sensi-2014 Trenutno u terapiji imam parove s različitim seksualnim smetnjama – kod nekih se radi o smanjenoj seksualnoj želji, kod nekih o smetnjama erekcije ili o vaginizmu… Zajedničko svim tim parovima je frustracija, napetost, određena doza straha i … vježbe koje sam im preporučila a to su Vježbe osjetilne usmjerenosti. Te  vježbe  su jedna od tehnika u seksualnoj terapiji i zaista su učinkovite i korisne. Mnogim parovima su pomogle da pronađu put ka izlazu iz svojih seksualnih problema.
      Vježbe osjetilne usmjerenosti su osmislili pioniri seksualne terapije William Masters i Virginia Johanson, profesionalni i životni partneri, koje sam već više puta spominjala u ovim kolumnama a o čijim životima i radu je snimljena i uspješna serija „Masters of Sex“. Upoznali su se 1956. godine i počeli raditi na istraživanjima ljudske seksualnosti. Njihov zajednički rad trajao je oko 40 godina za koje vrijeme su proučavali i promatrali 1076 dobrovoljaca koji su masturbirali, mazili jedni druge, oralno se zadovoljavali i sudjelovali u seksualnom činu (vaginalnom i analnom). Analizirali su više od 14 tisuća orgazama, nakon čega su nastavili analizirati orgazme ali su ih prestali brojiti te liječili preko 3500 parova zbog seksualnih problema. Izvorni naziv vježbi koje su osmislili je Sensate Focus Exercises. Masters i Johansonova su kreirali 14 dnevni intenzivni program za parove sa seksualnim smetnjama i Vježbe osjetilne usmjerenosti su bile dio tog programa. Parovi su provodili taj 14 dnevni program u izdvojenom prostoru, znači par za vrijeme programa nije bio u svom domu već su provodili 14 dana na određenom mjestu i kroz cijeli dan su imali vježbe, razgovore, terapijske susrete. Takav program je bio uspješan, no s vremenom se 14 dnevno izbivanje para iz svakodnevnog života pokazalo dostupno malom broju parova pa su vježbe doživjele prilagodbu kako bi ih mogli provoditi i parovi koji nastavljaju sa svojim dnevnim aktivnostima. Tako modulirane vježbe, primjenjive u svakodnevnom životu, provodim i ja sa svojim klijentima. Klijentima objašnjavam fazu po fazu vježbe na terapijskom susretu i onda oni kod kuće najmanje dva puta tjedno provode vježbu te na slijedećem susretu vrlo detaljno pričamo o tome kako je protekla vježba. Razgovor o iskustvima s Vježbama osjetilne usmjerenosti postaje i prostor za rad na komunikaciji para.
      Cilj ili smisao vježbi je smanjivanje napetosti, očekivanja i frustracija kod klijenata sa seksualnim poteškoćama. One usmjeravaju na osjet a ne na izvedbu, što je izuzetno važno za osobe koje su opterećene izvedbom odnosno, preciznije rečeno koje su opterećene strahom od izvedbe. Također one unapređuju erotsku svjesnost i šire erotski repertoar, potiču intimnost i obnavljaju ili donose užitak u tjelesni kontakt para koji se nosi sa seksualnim disfunkcijama ili smetnjama.
      Parovi koji imaju seksualne smetnje imaju i frustracije, napetosti, nervoze, strahove i druge emocije koje im nisu ugodne i koje su, ne rijetko, kao uteg kojeg par sa seksualnim poteškoćama, nosi. Neuspjeh u samom snošaju ili u bilo kojem drugom dijelu seksualnih aktivnosti, parovima koji se suočavaju s tim neuspjehom je prijeteća situacija i važno je pronaći način da da ta prijeteća situacija više ne bude prijeteća. Vježbe osjetilne usmjerenosti postupno suočavaju klijente s „prijetećim“ situacijama i čine ih s vremenom od prijetećih preko manje prijetećih do uopće ne prijetećih. To se postiže tako što se takve, „prijeteće“ situacije pažljivo dijele u korake (faze) koji se proživljavaju pod sigurnim okolnostima. Nakon svakog koraka pažljivo i detaljno klijenti pričaju kako su se osjećali, što je bilo ugodno a što neugodno, što im je bilo lagano a što je zahtijevalo emocionalni napor. Svaki korak je smjernica i priprema za slijedeću fazu vježbi.  
Vježbe su podijeljene u 6 faza i progresivno idu od taktilnih do senzualnih, od ne-seksualnih do seksualnih zadataka. Paru se preporuči da svaki puta urede prostor u kojem će se maziti i istraživati jedno drugog s posebnom pažnjom npr. da upale svjećice ili mirisne štapiće, aroma lampicu, puste laganu glazbu ili bilo što drugo što ima odgovara  jer pripremajući atmosferu izvana pripremaju i atmosferu u sebi. 
Prve tri faze Vježbi su faze ne-erotskog kontakta a druge tri faze su faze erotskog, seksualnog kontakta. Mogli bismo ih najkraće opisati ovako: 1. Faza – Fokusiranje na osjete, bez genitalna kontakta; dodirivanje partnera radi vlastita užitka. 2. Faza - Fokusiranje na osjete, bez genitalnog kontakta; dodirivanje radi vlastita i partnerova užitka. 3 Faza - Fokusiranje na osjete, s genitalnim kontaktom. 4 Faza - Fokusiranje na osjete, s genitalnim kontaktom i istovremenim milovanjima. 5. Faza – Fokusiranje na osjet genitalnog kontakta. 6. Faza – Fokusiranje na osjet penisa u vagini uz pokrete.
Na početku se paru jasno predoče pravila – zabrana penetracije u prve tri faze i zabrana dodirivanja genitalija i grudi u prvoj ili prvoj i drugoj fazi.  Ta zabrana je u stvari glavni alat za smanjivanje napetosti kod para. Ovisno o razini komotnosti među parovima vježbe započinju goli ili lagano odjeveni. Dodiruju se po cijelom tijelu istražujući različite načine dodira – od nježnog laganog tapkanja i dodirivanja do intenzivnijeg i čvršćeg dodira. Kada par zna da je zabranjena penetracija i dodir genitalija te imaju povjerenja svako sam u sebe i jedno u drugoga da se pravila neće prekršiti, nađu se u sigurnoj situaciji i mogu se opustiti i prepustiti dodirima i istraživanjima vlastitog i partnerovog tijela. Iz faze u fazu se prelazi tek kada su oboje potpuno opušteni s trenutnom fazom. U drugoj i trećoj fazi dodaje se ne-seksualno istraživanje genitalija i grudi  te traženje dodira koji svakome od njih dvoje pašu. „Vođena ruka“ je dio vježbe u kojem partneri jedno drugome vode ruku na dijelove tijela koje žele da im partner dodiruje. Nekim osobama taj dio je poprilično težak jer se ne usude tražiti one dodire koji im pašu. O svemu tome pričamo na terapijskom susretu i par pokušava osjetiti kako se napetost, pod određenim uvjetima, smanjuje.
Kad su prve tri faze uspješno odrađene, parovi su uglavnom puno optimističniji nego na početku terapije i strah od izvedbe je često već znatno manja. Polako se kreće na faze seksualnog dodira. Iz početka je to samo dodir glansom penisa na vulvu i ostajanje s tim osjetom neko vrijeme. U slijedećoj fazi prelazi se na vježbu tkz „mirna vagina“ gdje dolazi do penetracije (ako par želi u početku samo glansa penisa pa postepeno do cijele dužine) bez micanja. Partner i partnerica su usmjereni na kontakt vagine i penisa bez micanja i suočavanja s osjećajima koje taj kontakt pobuđuje u njima. Nakon jedne do dviju vježbi na ovoj razini, parovi su obično bez poteškoća spremni prijeći u puni snošaj.
Postepeno se prelazi, ali ne u istoj fazi, na vrlo usporeno micanje koje partnerima također omogućuje intenzivnije osjećanje kontakta penisa u vagini. Kad su sve te faze uspješno savladane, par je osnažen i suočen sa slijedom uspjeha do tog trenutka i uglavnom zadnja faza, puni snošaj, postaje spontana i izvor velike radosti i užitka za par jer su savladali ono što im se činilo nesavladivo.
Kod nekih parova ovaj slijed vježbi će se provesti kroz period od oko 2 mjeseca jer svaka faza traje najmanje tjedan dana, ali kod nekih će to biti i dulje, ovisno o razini strahova od „prijeteće situacije“, nervoze i mnogih drugih čimbenika. Kao što sam već rekla, svako iskustvo na određenom koraku je izvor spoznaja, komunikacije i mogućnosti za svaki par. Ovisno o iskustvima koje proživljavaju i tempom zamjene napetosti za opuštenost, par prolazi kroz opisane korake/faze.
Moja iskustva u radu s klijentima i primjeni ovih vježbi su odlična. Parovi uspijevaju, zahvaljujući vježbama, promijeniti seksualnu dinamiku koja postojih u njihovoj vezi - uspijevaju prijeteće situacije pretvoriti u poznate, smanjiti i rastopiti frustraciju i strah od neuspjeha i postići uspješne seksualne odnose te povećati intimnost i bliskost. Često mi kažu na kraju svih fazi vježbi da nisu mislili niti vjerovali u početku da će te vježbe učiniti takvu promjenu u njihovom seksualnom životu. Osmjesi na njihovim licima, zbog uspješno završenih terapija, govore još više od samih riječi tako da ću, s povjerenjem ove vježbe i dalje koristiti i gledati kako pomažu mnogim parovima.
 

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:39:29 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/iskrenost-u-seksu-objavljeno-u-sensi-2014 Prošli tjedan dobila sam dva upita mailom sličnog sadržaja – u jednom mailu piše mladić čija partnerica glumi orgazme. Nakon što mu je, na njegovo inzistiranje zbog sumnji koje su ga mučile, priznala da zaista povremeno glumi orgazam i nakon razgovora, piše on, ona i dalje zna glumiti orgazme. On je sad jako zbunjen jer ne može razumjeti njenu motivaciju za glumu orgazma kad su već pričali o tome i kad joj je rekao da on ne vidi razlog za to i da  bi joj želio pomoći da počne zaista redovno doživljavati orgazme.
         U drugom mailu piše jedna mlada žena koja glumi orgazme. Ona kaže da njen partner to ponekad osjeti i svaki puta se razljuti no ona, zbog svoje nesigurnosti ne može prestati glumiti orgazam jer misli da bi ju njen partner mogao ostaviti ako bi uvidio da ona u stvari  nikada ne doživljava orgazam za vrijeme penetracije.
Radila sam i s nekoliko klijentica koje su glumile orgazam, zbog čega su bile vrlo nesretne i osjećale da je to loše za njih i za njihovu vezu ali same nisu znale kako prestati. Bojale su se što će se dogoditi s njihovom vezom ako priznaju partneru da su do tada glumile orgazam.
Glumljenje orgazma je vrlo slojevita životna situacija. Žene koje glume orgazam čine to iz više razloga a dakako da su nesigurnost u sebe i nepovjerenje u partnerovu sposobnost da prihvati činjenicu da njegova partnerica ne doživljava orgazme uvijek prisutni. Uz glumljenje orgazma najčešće su povezani strah, tuga i razočarenje.
Dr. Pam Spurr, britanska poznata trenerica životnih vještina (life coach), spisateljica, radijska voditeljica emisija o seksualnosti te autorica svjetske uspješnice Seksualna Akademija, navodi pet glavnih razloga zašto žene glume orgazam:

1. Da se njihov partner ne uzruja
   Njeno istraživanje je pokazalo da 47% žena glumi orgazam jer se boje da bi mogle povrijediti osjećaje svog partnera ako bi mu pokazale da ne doživljavaju orgazam. Misle da bi se on zbog toga osjećao nedovoljno dobrim ljubavnikom i da bi to djelovalo na njegovo samopouzdanje.
2. Žele da što prije svrši
   Od svih ispitanica, 18% je izjavilo da glume orgazam jer žele da njihov partner što prije svrši. Razlog tomu je penetracija koja dugo traje a one ne osjećaju užitak pri tome ili osjećaju smetnje u vidu bola ili peckanja; umorne su nakon napornog dana a nisu željele odbiti partnera; pristaju na penetraciju samo da njemu udovolje pa se nadaju da ako odglume orgazam on će odmah nakon toga svršiti.
   3. Boje se da im treba predugo da postignu orgazam
   Na trećem mjestu s 14% zastupljenosti je kao razlog naveden strah da im treba previše vremena da dožive orgazam s partnerom zato radije odglume nego da „gnjave“ partnera da ih tako dugo stimulira. Ne usude se uzeti dovoljno vremena za sebe ili smatraju da nemaju pravo uzeti za sebe toliko puno vremena.
   4. Dosadno im je
   Ne mali broj žena, čak 13% je izjavilo da glume orgazam jer im je seksualni odnos dosadan, ne primaju adekvatnu stimulaciju od partnera i nemaju povjerenja da bi oni znali pružiti im odgovarajuću stimulaciju pa radije biraju odglumiti orgazam.
   5. Srame se ako ne postignu orgazam
   Dio ispitanica, 8% njih se srami svoje ne-mogućnosti da postignu orgazam, smatraju sebe neadekvatnima i „krivima“ što ne doživljavaju orgazam te onda radije glume orgazam nego da se upuštaju u razgovor s partnerom i objašnjavanje da imaju smetnje doživljavanja orgazma.

 
Žene koje se odlučuju glumiti orgazam možda to čine i iz neznanja – neznanja što to dugoročno čini njihovoj vezi, kao i nesvjesnosti da glumljenjem potkopavaju povjerenje u vezi. Važno je da se svaka žena koja se odlučuje na glumljenje orgazma razmisli što ona poručuje sebi a što svom partneru. Sebi možda da nije vrijedna truda partnera ili da time što ima smetnje orgazma nije dovoljno „dobra u krevetu“? Takvim porukama sigurno ne pomaže sebi da bude samosvjesna, sigurna, zadovoljna i zadovoljena žena. Svom partneru glumljenjem poručuje, između ostalog, da ona nema povjerenja da će on moći razumjeti njenu situaciju i da će joj moći biti podrška u rješavanje problema koji ima. Sigurno da dio muškaraca to zaista neće moći no onda je pitanje da li je on osoba s kojom želim biti.  Sigurno je i da poneki muškarci unaprijed daju do znanja svojoj partnerici da od nje očekuju da uživa u njegovom zagrljaju i njegovim ljubavničkim vještinama i da dožive orgazam, ne misleći pri tome o njoj, njenom doživljaju seksa i njenim potrebama te time rade pritisak na partnericu. Taj pritisak, kod žene koja nema visoku razinu samopoštovanja i koja je inače nesigurna u sebe te koja nema dovoljno znanja o samom ciklusu seksualne reakcije tijela kod žene, zaista može kreirati situaciju u kojoj će njoj biti lakše odglumiti orgazam nego se nositi s njegovim pitanjima, prijekorima i inzistiranju na nečemu što je njoj nedostižno. Važno je i da muškarci znaju da, ako rade pritisak na svoju partnericu da se treba „potruditi“ i doživjeti orgazam – da ga partnerica u takvim uvjetima sigurno neće doživjeti. Da bi žene mogla doživjeti orgazam mora biti opuštena i mora joj biti „isključen“ mozak. Dok razmišlja o tome da li će ga doživjeti ili da li orgazma dolazi, sigurno ga neće biti. Takav pritisak sa strane partnera također govori da ta veza nije otvorena niti ne počiva na međusobnom poštovanju, razumijevanju i uvažavanju. U takvim situacijama bilo bi najbolje da par potraži razgovor sa stručnom osobom jer nije vjerojatno da će moći sami razriješiti situaciju.
Još je važno razmisliti o jednom aspektu glumljenja orgazma a koji je prisutan u onom petom razlogu za glumljenje orgazma u istraživanju dr. Spurr. Neke žene silno žele doživjeti orgazam, daju si čak i dovoljno vremena i pokušavaju ali ne uspijevaju doživjeti orgazam pa onda glume jer se osjećaju krivom i nesposobnom. Razlozi ne-mogućnosti postizanja orgazma tijekom penetracije ili stimulacijom klitorisa su brojni, evo samo nekih: nedovoljna ili neodgovarajuća stimulacija, strah od trudnoće, osjećaj odbačenosti od partnera, osjećaj neprijateljstva prema muškarcu/muškarcima, negativni stavovi i/ili predodžbe prema seksu, osjećaj krivice zbog seksualnih impulsa, rigidna religijska uvjerenja, neriješeni osjećaji vezani uz neugodna seksualna iskustva….
Svaki od ovih uzroka treba istražiti i vidjeti da li je prisutan. Ukoliko žena osvijesti da je neki od tih razloga prisutan u njenoj smetnji dobro je o tome razgovarati s partnerom ako postoji dovoljna razina povjerenja; ili s nekom drugom bliskom osobom. Ponekad takvi razgovori mogu pomoći da osoba počne mijenjati svoje stavove ili da savlada svoje strahove a kad su strahovi savladani pojavi se veća otvorenost i tada žena može prestati glumiti orgazam i prepustiti se uživanju bez imperativa doživljaja orgazma. U takvoj atmosferi puno je vjerojatnije da će žena doživjeti orgazam.
I za kraj želim još jednom naglasiti da je glumljenje orgazma simptom koji treba pomno proučiti i vidjeti što on govori o ženi koja ga glumi, što o njenom partneru a što o  njihovoj vezi. Samo tako širokim, slojevitim sagledavanjem i razumijevanjem stanja može se pronaći kvalitetan izlaz iz nezdrave situacije koju glumljenje orgazma stvara.

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:38:08 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/o-vaznosti-strpljenja-objavljeno-u-sensi-2013 Nedavno je došla do mene jedna klijentica koja je u braku 10-tak godina. Do prije nekog vremena nisu imali većih problema u braku, ni emocionalnih ni seksualnih. Od kad je muž promijenio posao, situacija se polako počela mijenjati da bi sada klijentica već bila jako nesretna i zabrinuta za njihov brak i njihov odnos.
         Ne, ne radi se o tome da je on na novom poslu upoznao neku novu osobu pa da se ona boji da bi on mogao učiniti preljub. Kaže da joj se čini da bi joj opcija da mu se sviđa neka druga žena izgledala lakše rješiv problem od ovog kojeg imaju. Naime, muž je bio zadovoljan kad je prešao na novo radno mjesto jer su primanja bolja i mislio je da će i uvjeti rada biti bolji. No, pokazalo se da nije dobro prihvaćen od kolegica i kolega na novom radnom mjestu i da je organizacijska kultura puno drugačija od njegove prethodne firme a i s neposrednim nadređenim odnos je jako zahtjevan. Da skrati priču, rekla mi je, on na poslu nije dobro, puno je detalja koje je rekla da će  mi kasnije ispričati ali za početak želi mi reći da je, malo po malo, nezadovoljstvo novim radnim mjestom postajalo sve veće i veće. Postajao je, kaže supruga, prvo mrzovoljan, pa melankoličan, tjeskoban a sad ga ona već doživljava depresivnim.
Liječnica mu je prepisala terapiju i on redovito uzima lijek koji mu je prepisan ali njegova supruga ne primjećuje da je on vedriji, veseliji niti da se više otvara iz svoje „čahure“.
Ona je bila podržavajuća, nastojala je razumjeti ga i biti strpljiva ali sada je sve češće ljuta na njega i sve više mu zamjera što se tako povukao u sebe i što ga više ne raduju ni šetnje s njom niti ima energije za bilo kakvo druženje i izlaske. Ona osjeća da se on prestao boriti za njih na način da mu njihov brak i njihova ljubav budu dovoljna motivacija da ne zapne u toj melankoliji i depresivnom raspoloženju u kojem je skoro pa stalno. U zadnje vrijeme i seksualni odnosi su jako, jako rijetki.
U jednom trenutku me upitala koliko dugo bi trebala biti strpljiva? Kada ona ima pravo reći muškarcu kojem je obećala vjernost „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“ da joj je dosta? Kad ima pravo da joj to „u zlu“ bude previše.
Dilema u kojoj se ona našla, pitanje kada ona ima pravo reći da joj je previše, u sličnim oblicima već se pojavljivala u mojoj praksi. Klijentice (i klijenti) su mi znale govoriti o osjećaju krivice i grižnje savjesti koju su počele osjećati kada im je počelo biti dosta partnerove pasivne melankolije, tuge, depresije… kako god ju nazivale… stanja u kojem su kroz duži vremenski period pokušavale sve što su znale i što im je padalo na pamet da ga izvuku iz raspoloženja u kojem je bio, ali nisu uspijevale. I onda su počinjale biti ljute, pa s vremenom rezignirane i onda su počele osjećati da im je dosta i da ako on ne želi sam učiniti odlučni korak da se situacija promijeni, da one više ne žele biti tu. I tada grižnja savjesti i osjećaj krivice dolaze na pozornicu.
Spomenuta situacija je zaista jako bolna i teška. Teško je znati što činiti kada partner ili partnerica nisu više ista osoba koja su bili. Teško je procijeniti i znati koliko strpljenje može pomoći da ipak nada bude živa i da par uspje sačuvati svoju intimu i svoju ljubav iako izgleda da je jedna osoba već odustala ostajući trajno u tamnom raspoloženju. I nije neobično da si druga osoba počne postavljati pitanja da li strpljenje u jednom trenutku može postati preteško i da li i ona sama koja svojim strpljenjem i ljubavlju pokušava pomoći partneru, može početi biti u melankoliji ili depresiji.
Dakako da klijentici s početka teksta koja je postavljala takva pitanja, nisam mogla dati odgovor jer samo svaka osoba sama za sebe može odrediti kad joj je dosta i kad više ne može imati strpljenja. Umjesto toga počele smo pričati o samom strpljenju – kako ga ona doživljava, što očekuje da će njeno strpljenje donijeti njoj i njemu, gdje pronalazi motivaciju za strpljenje.
Klijentica je u jednom trenutku počela plakati i pričati o ne-imanju seksa i o tome da on više nema niti čvrstu erekciju niti volju za seksualnim odnosima. S obzirom da mi je rekla da mu je liječnica pripisala antidepresive, upoznala sam je s činjenicom da neki antidepresivi mogu utjecati na seksualnu želju te da mogu izazivati i smetnje erekcije i uputila ju da to prvo provjeri s liječnicom pa ako treba da mu zamijeni lijek koji koristi, za neki drugi koji mu neće izazivati te smetnje.
Pitala sam ju da li može u sebi sada pronaći još strpljenja i pokušati vidjeti sa suprugom da li će seksualna želja i erekcija biti bolji nakon promjene lijeka. Rekla je da može i da to i želi, samo je bila izgubila nadu da će biti bolje. Zato mi se i javila. Shvatila je da je kod nje strpljenje jako povezano s nadom. Kad smo počele pričati, kao da je osjetila da joj se nada vraća i kad se nada počela vraćati, osjetila je da ima još strpljenja i želje.
Sama je predložila da bi mogla ona pokazivati više inicijative za intimnom bliskošću sa suprugom jer, kako je on gubio želju i povlačio se, tako je i ona zatvarala vrata njihovoj intimnosti i bliskosti i u stvari pokazivala da ga okrivljuje što on nema želje i što nema jednako čvrstu erekciju kao prije. Time su se vrata bliskosti još više zatvarala.
Ono što je važno osvijestiti, a o tome sam već pisala na ovim stranicama, kad muškarac ima povremene smetnje erekcije važno je ne dati mjesto optuživanju i okrivljavanju jer će to samo otežati situaciju i možda učiniti da erekcija bude još slabija. A to može i pojačati osjećaj melankolije i depresije. Važno je da par zajednički osvijesti, možda najlakše kroz razgovor, da su u posebno zahtjevnom periodu, da nije lako ni njemu ni njoj no da im je njihova intima važna i u ovom periodu. I ako nema jake želje niti čvrste erekcije da njih dvoje mogu izgraditi takvu intimu da erekcija nije imperativ, odnosno da i kad nema jako čvrste erekcije, njih dvoje mogu razmjenjivati nježnost i milovanja. Važno je vrlo otvoreno razgovarati o izazovu u kojem se njih dvoje nalaze – DA, on se povlači u sebe; DA, on se osjeća depresivno i osjeća da mu nedostaje energije ali bliskost i njihova intima se može njegovati i u ovom periodu njihovog života. DA, ona misli da njihov odnos njemu nije dovoljno važan da se izvuče iz depresije i DA, ona se osjeća odgurnuto i nije to lijepo mjesto za biti. Ali zajedno mogu strpljivo i malim koracima, bez nerealnih očekivanja, njegovati svoju intimu.  Dakako, da je važno i obavezno da osoba koja osjeća tjeskobu i depresiju, krene na psihoterapiju i počne raditi na svom depresivnom raspoloženju. Sam početak terapijskog procesa već može pojačati nadu da ima izlaza iz situacije u kojoj su se našli a svakako, kako terapija bude odmicala tako će se početi osjećati i druge promjene i pronalaziti koraci koji vode prema izlazu iz tjeskobe koja ugrožava intimnost para.
Živimo u vremenu kada tjeskoba i depresija nisu stranci u našim brakovima i vezama. Važno je znati da depresija na različite načine pogađa seksualnost osobe depresivnog raspoloženja i seksualnost osobe s kojom je on/ona u vezi. Kod onog pogođenog depresijom može se smanjiti seksualna želja i mogu biti smetnje uzbuđenja. Kod partnera ili partnerice, nije neočekivano da se počnu javljati osjećaj odbačenosti, razočarenje i smanjenje nade. To su veliki izazovi za svaki par koji je pogođen nekim oblikom tjeskobe i depresivnog raspoloženja, no nisu nepremostivi. Kad netko u obitelji ima npr. paradentozu, nije uobičajeno da se osobu optužuje što ima paradentozu i što će ta paradentoza utjecati na zajednički život već će osoba otići stomatologu i pokušati učiniti što se može da se sanira stanje zubi i zubnog mesa. Isto tako ako se u obitelji počnu javljati  dulji periodi tjeskobe i depresivnog raspoloženja, to  nije trenutak za optuživanje i okrivljavanje osobe već za razumijevanje i razgovor. Dakako, osoba s paradentozom, ako ne ode stomatologu, ostat će bez svih zubi. Osoba koja ima smetnje tjeskobe i depresivnog raspoloženja ako ne potraži stručnu pomoć može još dublje upadati u svoju tamu a druga osoba može početi gubiti strpljenje. No, uz stručnu pomoć i strpljenje partera/ice moguće je pobijediti opasnost depresije i njegovati intimnost na primjereni način. Dugi zagrljaj, naslonjena glava na rame, isprepleteni prsti mogu biti mali koraci za njegovanje intimnosti u vezi u kojoj je depresija ostavila trag na seksualnosti. I od tog koraka još jedan, pa još jedan i još jedan… i uz strpljenje intimnost može opstati i dapače, može biti još nježnija i istančanija nego prije. Jer su partneri svjesni da su se brinuli za svoju intimnost i da su je uspjeli sačuvati iako je bilo teško.

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:36:19 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/pravednici-i-tlacitelji Par sjedi ispred mene, ja ih slušam, gledam i razmišljam kako bih voljela imati čarobni štapić ili još bolje čarobno ogledalo pa da im mogu pomoći da vide i čuju svoju dinamiku i svoje riječi. Vjerujem da bi im, kad bi svatko od njih zaista čuo svoje riječi i zaista vidio dinamiku koju stvaraju,  problemi zbog kojih dolaze bili lakši. No nije lako vidjeti dinamiku kada je par do grla ili čak do očiju uronjen u nju.
Par kojeg spominjem, kao i mnogi drugi, suočava se s izazovom optuživanja i okrivljavanja druge osobe za to kako nam je u vezi/braku i za to kako se ja prema njemu/njoj ponašam i, posljedičnom defenzivnošću druge osobe.
Ona smatra da je on sebičan, lijen i loš. Ona je ta koja sve mora sama organizirati i provoditi. On ne prihvaća odgovornost i još na kraju nije zahvalan za sav njen trud i zalaganje za njihov brak i njihov odnos nego je nezadovoljan i namrgođen. Da se ne govori o tome da ju ne sluša kad je njoj potrebno pričati o svojim problemima nego su samo njegovi problemi važni... i kad god mu skrene pažnju na to što on njoj radi i kako je njoj, on se brani. Isto je i u seksu.
On smatra da je ona ima užasnu potrebu za kontrolom i njega i cjelokupnog načina njihovog zajedničkog života, da sve mora biti po njenom, da nikada nije zadovoljna što god on napravio ili rekao, a da se ne govori o nekoj zahvalnosti za to što je on tako predan njoj i obitelji, vrijedan i dobar. On nema nekih zahtjeva, sluša ju koliko god može a njega se ništa ne pita – što bi ni kako bi on; ne samo da ga se ne pita, nego u onim, rijetkim situacijama kada bi rekao kako bi on, ona bi odmah našla sto zamjerki njegovoj ideji. Zato sada više ništa ni ne predlaže nego šuti. Samo je važno što bi ona. I još na kraju mu predbacuje da on nije dobar da je on taj koji stvara probleme i da je prečesto namrgođen! A on to sve trpi i od je dobiva samo optuživanja i ljutnju. Tako je i u seksu.
Zvuči poznato pa čak i stereotipno, zar ne? Nažalost, zaista imam u terapiji dosta parova koji vlastita ponašanja, vlastite riječi i djela argumentiraju samo i isključivo kao reakciju na prethodna ponašanja druge osobe. Vrlo, vrlo teško, na početku terapije, osoba uspjeva uvidjeti svoja ponašanja koja doprinose stanju u vezi. Onaj drugi/druga je kriv a ja samo reagiram na njegovo/njeno ponašanje. Onaj čarobi štapić bih tako rado upotrijebila da parovima jasno pokažem da tek kada svaka osoba za sebe uvidi što je to što ona unosi u njihovu dinamiku i čime ona doprinosi problemima u braku, stvari se mogu početi popravljati. Htjela bih im pokazati da, ako se osjećaju kao pravednik/pravednica, da još nisu na putu rješavanja svojih partnerskih problema. Tek kad uvidimo da su uloge pravednika/ce i tlačitelja/teljice, kreacija našeg uma i pokušaj da sebe opravdamo, tek tada možemo početi raditi na promjeni naše veze - emocionalnoj i seksualnoj. Ali... ja nemam čarobni štapić i zato rad u partnerskoj terapiji zahtijeva vrijeme jer korak po korak, kroz različite vježbe nudim partnerima priliku da „progledaju“ tj. da uvide svoj vlastiti doprinos dinamici u vezi koju su izgradili.
Jedna od vježbi koju često radim s parovima je „Good guy - bad guy“: Pitam ih da vrlo stereotipno razmišljaju o nekom zamišljenom paru i da ih pokušaju opisati na način da je jedna osoba u paru good guy a druga osoba bad guy. Nakon toga čitamo što su napisali i pokušavamo vidjeti kako ti stereotipni opisi dobrih i loših osoba djeluju na njih. U početku terapije ne dogode  se baš velike promjene nakon ove vježba ali ponekad se vrata malo odškrinu. Ponekad ih vježba stavi još jače u defenzivni položaj ali i to je pomak. Onda razgovaramo o toj defenzivnosti i što dobro ona čini za njih? Od čega ih štiti, ako ih štiti? Kada neko ponašanje jako pojačamo, kad ga malo dovedemo do ekstrema, što činimo u ovoj vježbi, lakše vidimo to panašanje u svim njegovim nijansama i razinama. Tada je lakše vidjeti neku finesu koju, dok ponašanje nije bilo pojačano, nisu mogi vidjeti niti osjetiti.
Još jedna odlična vježba koju koristim s parovima je uživljavanje u ulogu druge osobe. Ona se identificira s njim, priča kao da je ona on, u muškom rodu, koristeći izraze koje zaista koristi i on, sjedi kao što sjedi on i na taj način pokušava jače osjetiti kako se osjeća njen partner. Istu stvar radi i on: identificira se s njom, govori u ženskom rodu, pokušava koristiti točne izraze i geste koje koristi ona.  Tako zamijenjenih uloga pokušavaju razgovarati na način kako zaista razgovaraju, samo svatko iz uloge onog drugog. Ponekad jedno od njih, rijetko oboje, ne može ući u ulogu onog/e drugog/e, imaju snažne otpore za identificiranje s drugom osobom – i to je dobro, i to je ulaz. Tada razgovaramo o otporu i što konkretno osoba osjeća kad pomisli da bi se uživila u ulogu one druge osobe? Taj nam otpor pokazuje na čemu treba tada raditi. Ova vježba često bude „budilica“, iako, dakako, ne svima.
 Često znam koristiti izraze „pravednica   i tlačitelj“ odnosno „pravednik i tlačiteljica“ kao simbole, slike koje ocrtavaju neku dinamiku. Slike i metafore puno bolje od riječi pomažu da sagledamo dio našeg zajedničkog realiteta.
U seksu se dinamika pravednik-tlačitelj preslika jako brzo. Ponekad parovi kažu da je u stvari takva situacija i počela prvo u seksu pa se onda prelila u druge sfere zajedništa, što znači da je „pravednik/ca-tlačitelj/ica“  počelo u području seksa pa se prelilo na druge sfere. To je očekivano jer seks je integriran u naš dnevni život i dnevni život je integriran u seks, tako da je za očekivati da će problemi iz dnevnog ritma utjecati na seksualni ritam i obrnuto. Neke moje klijentice znaju optuživati njega da nema osjećaja za nju i njene potrebe u seksu i da je sebičan.  Kad razgovaraju, ne prihvaćaju činjenicu da on to ne čini jer je bad guy nego zato što neko njeno ponašanje čini dinamiku koja u njemu izaziva potrebu za takvim ponašanjem. Neki klijenti pak optužuju partnericu  da je sebična i da ga „kažnjava“ u seksu zbog nekih situacija koje su se dogodile u dnevnom ritmu i da želi i to kontrolirati da je time ona bad guy. Ne doživljavaju da ona nije bad guy i da je to njeno ponašanje proizašlo iz dinamike koju je gradilo i  njegovo ponašanje.
Tu može pomoći vježba „ja tebi-ti meni“ u kojoj partneri jedno drugome kažu koje tvoje ponašanje u meni izaziva ovu reakciju koju ti ne voliš? Što mi treba da ja promijenim svoju reakciju i da ti onda dobiješ ponašanje koje bi ti odgovaralo? I tako naizmjence, jedno po jedno ponašanje ili jedan po jedan detalj. Pomažem im da sagledaju osobno ponašanje koje ne vide jer nose transparent „Ti si bad guy“ koji im zaklanja vidik. Ovu vježbu ne radim u početku terapije već kad osjetim da proces već traje i da ima otvorenosti za  čuti i stvarno doživjeti  jedno drugoga. 
Sve ove vježbe i primjere možete pokušati primjeniti i same s a svojim partnerima. Kada pomaknemo transparent „Ti si bad guy“, dajemo više svjetla osobnom ponašanju i njegovom utjecaju na naš odnos. Uvidjeti da naša vlastita ponašanja imaju utjecaj na lošu situaciju u kojoj osjećamo da jesmo je šansa da se pomaknemo iz te situacije. Dok god smo zaključani u ulozi pravednika/ce nema pomaka. Razotkriti iluziju vlastite pravednosti i nepogrešivosti i "grešnosti" druge osobe  izuzetno je važan ako ne i prvi korak u rješavanju izazova vašeg odnosa. 

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:29:22 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/ekstravagantne-godine-objavljeno-u-sensi-2013 U petak, 4. listopada u Klovićevim dvorima u Zagrebu, otvoren je festival/izložba „Ekstravagantna tijela-ekstravagantne godine“, koji putem umjetnosti donosi drugačiji pogleda na starenje i starost. Nadam se da ste imale ili ćete imati priliku posjetiti izložbu i uživati u eksponatima, projekcijama i performansima. Ja sam sudjelovala u performansu Lois Weaver „Ono što Tammy treba znati o starenju i seksu“ za potrebe kojeg je umjetnica tjedan dana živjela u jednom penzionerskom domu u Hrvatskoj i razgovarala sa stanovnicima i stanovnicama tog Doma o seksualnosti i seksualnom životu u njihovim godinama. Bilo mi je jako zanimljivo slušati njena iskustva kao i iskustva stanara tog doma o tome kako oni žive svoju seksualnost.
         Jedno od prvih pitanja koja im je postavila, bilo je da li su oni zaljubljeni i da li se još mogu zaljubiti? Zatim ih je pitala, iz perspektive starije osobe, do kada se u životu želi seks? I do kada se u životu može biti seksualno aktivan? Većina joj je rekla da jesu zaljubljeni i da se zaljubljenost događa bez obzira na godine. Također, većina joj je rekla da seks još uvijek žele i da jesu seksualno aktivni. Njihovi odgovori me nisu iznenadili jer zaista se seksualno aktivna i aktivan može biti do kraja života, u skladu sa zdravstvenim stanjem osobe.
         Nadalje, stanovnice i stanovnici spomenutog staračkog doma redom su rekle i rekli da se osjećaju oko 20 godina mlađima nego što jesu i da se ne osjećaju „otpisanim“ osobama.
         Američki seksualni terapeuti, pioniri seksualne terapije u svijetu, sada već oboje pokojni, William Masters i Virginia Johnson, u svojoj knjizi „Ljudska seksualnost“, kažu da se u Americi seks smatra nečim za mlade, zdrave i zgodne. Ideja o seksualnim partnerima u u domovima za starije osobe ili ideja o seksu jednog starijeg para, može većini ljudi biti šokirajuća.  No, kažu nam oni da, unatoč tim kulturološkim mitovima, psihološka potreba za intimnošću, uzbuđenjem i ugodom ne nestaje u starijoj dobi i ne postoji ništa u biologiji starenja što bi automatski ugasilo seksualno funkcioniranje.
         Ginekologinja i poznata autorica knjiga, Christine Northrup, u svojoj knjizi „Tajni užici zrelosti“, posvećenoj ženama u menopauzi, kaže da je odlučila, kada je ona sama ušla u srednje godine, ostatak svog života posvetiti poučavanju žena svemu što s njihovim tijelima može poći po dobru, pa tako i kako postići više užitka nego su se to usudile pomisliti.
         To je i moja motivacija za ovu kolumnu, razmišljati s vama čitateljicama o ljepotama zrelih godina i seksualnosti u tim godinama, koje često zovu jesen života.  Zanimljiv mi je taj izraz jer iako se on koristi za prikazati nešto tužno i na odlasku,  jesen je, u stvari, najplodniji dio godine. Nakon puno rada u proljeće i ljeto, napokon dođe vrijeme kada plodovi dozrijevaju i kada je sve bogato, šareno i puno obilja. Tako nekako bih predstavila i seksualnost žena u ekstravagantnim godinama – cijeli život je bilo puno rada – trudnoća, poroda, odgoja djece, njegovanja bračnog života, dokazivanja na poslu... a sada, sa zrelim godinama dolazi vrijeme obilja i plodova. Znači, zrele godine su godine kada treba očekivati najviše uživanja u seksu.
Istraživanja nam to i potvrđuju jer postotak seksualnih smetnji u žena opada nakon 40-te i 50-te godine. To se tumači time što u tim godinama žena dobro pozna svoje tijelo i zna što joj treba da bi mogla uživati; ne srami se više kao prije to tražiti; djeca su već starija i traže manje fizičkog rada i vremena ili su već odrasla i otišla pa je i to činjenica koja ženi omogućuje da se više prepusti uživanju u svome tijelu.
         Istina je da se u ženinom tijelu s pojavom menopauze i klimakterija, događaju promjene ali te promjene ne onemogućavaju seksualnu želju i seksualni užitak. Kaže nam dr. Northrup, menopauza je poziv na buđenje koje potiče ženu na promjene koje će ju dovesti u kontakt s njenom vitalnom životnom energijom. Kada žena ima hrabrosti promijeniti svoja vjerovanja i ponašanje tako da izražava svoju istinu i njeguje zadovoljstvo umjesto stresa, tada ima snage stvoriti život pun sreće, obilja (jesenskog) i to nesumljivo uključuje i najbolji seks u ženinom životu.
         Society for Neuroscience je 2006. predstavilo istraživanje koje je pokazalo da uz pravilan odabir vježbi, mozak osamdesetpetogodišnje osobe može funkcionirati jednako dobro kao i mozak tridesetogodišnjakinje. A svi znamo da seks počinje u mozgu. Fizičko i mentalno propadanje nije prirodna posljedica već je to posljedica našeg kulturološkog vjerovanja o starenju i izboru životnih stilova. Ako se žena osjeća seksualnim bićem tijelo će se prilagoditi tom stavu i ponašat će se u skladu s njim.
         Marti Barletta, profesorica i marketinška stručnjakinja, u svojoj knjizi „Žene u prvom planu“ kaže da šest od deset žena u dobi od pedeset do sedamdeste godina života, vole svoj odraz u ogledalu; osamdeset i dva posto žena te dobi osjeća se mnogo mlađima nego što jesu; pedeset i devet posto žena vjeruje da su prava postignuća tek pred njima.
         U svakoj životnoj dobi je važno voditi računa o zdravlju, a užitak i zdravlje su jako povezani. Osjećaj zadovoljstva poboljšava prokrvljenost cijelog tijela a zdrava cirkulacija u svim stanicama, pa tako i onima u genitalnom području, donosi hranjive tvari neophodne za zdravlje organa.
Neurotransmiter beta-endorfin se pojačano luči kod osjećaja užitka. On stvara osjećaj euforije i olakšava bol. To ne samo da poboljšava raspoloženje već i pomaže da se bolje nosimo sa životnim stresovima. Prolaktin, jedan drugi neurotransmiter koji nam je važan u ovoj temi, otpušta se kod dojenja,  kod druženja s bliskim ljudima ali i kod doživljavanja orgazma. On stvara nježne, ugodne osjećaje povezanosti s osobom (ili osobama) s kojma smo tada u kontaktu. To su samo neke od dobrobiti koje dobivamo prepuštajući se seksualnom užitku, bez obzira na godine života.
Istina je da se vlažnost sluznice rodnice u zrelim godinama kod nekih žena smanji no, seksualno aktivne žene to ne doživljavaju intenzivno kao seksuano ne-aktivne žene ili ne doživljavaju uopće. Važno mi je ovdje spomenuti da se seksualno aktivnom ženom ne smatra samo žena koja ima partnera već su seksualno aktivne i žene koje su same, bez partnera ali same uživaju u svom tijelu i svojoj seksualnosti koristeći seksualne igračke, fantazije i vlastite dodire. No, ako žena osjeti da joj je zaista smanjena vlažnost vagine i da joj to izaziva neugodu, mogu se koristiti lubrikanti koji nježno podmazuju genitalno područje. Neke žena kažu da im treba više vremena da bi postigle orgazam i da ga osjećaju manje intenzivno, no, seksualno aktivne žene nemaju takva iskustva već i dalje osjećaju intenzivne orgazma u kojima uživaju i koji ih motiviraju na još.
Dr.  Northrup kaže da je u stvari najveća prepreka strasnom seksualnom životu u ekstravagantnim godinama – ideja da više nismo seksualno biće, no ona može biti uklonjena jednostavnim prihvaćanjem da je sjajan seks moguć i u tim godinama i vjerovanjem da ga baš vi zaslužujete. Javite nam o svojim iskustvima vaših ekstravagantnih godina - to bi bilo poticajno i motivirajuće i za druge čitateljice Sense.
 
 

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:27:36 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/da-li-smo-monogamni-ili-poligamni-objavljeno-u-sensi-2013Neki dan me pitala klijentica da li smo mi ljudi kao vrsta monogamni ili poligamni? Preciznije, dodala je, da li smo mi kao vrsta određeni za seks samo s jednom osobom u jednom periodu svog života ili možemo u istom vremenskom periodu, ne u istom trenutku, imati seks s više osoba? Kad sam joj rekla da se na to pitanje ne može odgovoriti s „Mi smo ljudi monogamni“ ili „Mi smo ljudi poligamni“, kao da joj je malo laknulo. Rekla je da su ona i partner razgovarali o toj temi i da je on bio jako čvrst u stavu da smo mi ljudi pologamni (misleći pri tome na seks s više osoba a ne na definiciju poligamnosti a to je brak s više osoba) i da sva druga razmišljanja nisu utemeljena u činjenicama. Taj razgovor s njom me motivirao za današnju kolumnu jer ne rijetko dobijem slična pitanja ili prisustvujem sličnim diskusijama u kojima se očekuje da će odgovor na kraju biti samo jedan.   
Sociologinja dr. Pepper Schwartz u svojoj knjizi „Sve što znate o ljubavi i seksu, pogrešno je“, pokušava razgolititi neke proširene mitove. Pa tako raspravlja i o tome da li su muškarci više poligamni a žene više monogamne? Kaže nam ona, da muškarci više masturbiraju od žena, da više maštaju o seksu, da imaju u prosjeku više snošaja od žena i da možda imaju i više seksualne želje od žena ali da te razlike nipošto ne stavljaju muškarce u različitu seksualnu kategoriju od žena. Te razlike, kaže dr. Schwartz nisu dovoljno velike da podijele muškarce i žene na poligamne i monogamne kategorije. Kaže nam dr. Schwartz da sociobiologija i psihobiologija pišu o „sebičnom genu“: muškarci žele oploditi što više žena mogu kako bi prenijeli svoj DNK, a žene, budući da im je mogućnost podmlatka ograničena, moraju investirati u kvalitetu i ne u kvantitetu i stoga vrlo oprezno odabiru svoje partnere za krevet. No, navodi dr. Schwartz u svojoj knjizi, ta stereotipizacija ne odgovara podacima. Sociološka istraživanja pokazuju kako samo oko 10 do 15 % muškaraca i žena vjeruju u nemonogamiju.
Dr Marty Klein, poznati američki seksualni terapeut, koji je više puta boravio i držao predavanja u Hrvatskoj, kaže da je ideja o ženskoj sklonosti monogamiji i muškoj sklonosti poligamiji u stvari potpuno društveno objašnjiva. Muškarac, tvrdi dr. Klein, kroz svoj život, od svojih roditelja i drugih odraslih ljudi s kojima raste, te uz pomoć medija i prijatelja, uči određene fantazije: juriti za što više žena moguće, osvojiti ih pa zatim izbjegavati. A žene, pod utjecajem tih istih izvora s kojima rastu, uče drugačije fantazije: pronaći, uloviti i skrasiti se s gospodinom Pravim.  Iz toga postaje jasno da je monogamija ostvarenje ženskih naučenih fantazija a u isto vrijeme je to poraz za mušku naučenu fantaziju. Žene nauče očekivati monogamiju a muškarci nauče bojati je se i prezirati ju. 
No, kaže dr. Pepper Schwartz, da najnovije statistike pokazuju promjene u doživljaju monogamije i nemonogamije. Velika znanstvena studija „Istraživanje nacionalnog mijenja“, objavljena u The Social Organisation of Sex, University of Chicago Press, 1998, pokazuje da ima mnogo više nemonogamije i među muškarcima i među ženama mlađima od 25 godina. Statistički podaci za tu skupinu su vrlo slični i dr. Schwartz time potkrepljuje svoju tvrdnju da --  kad su kazne za nemonogamiju iste, onda i ponašanje počinje biti isto. Podsjeća nas ona na rigidne kazne i sramotu koju su doživljavale u prošlosti žene koje su bile nemonogamne, dok se to isto ponašanje kod muškaraca nagrađivalo i/ili smatralo poželjnim i uobičajenim.
Dr. Schwartz daje primjer i muške homoseksualne populacije za koju kaže da su, za nju, seksualni šampioni svijeta te da su tražili mnogo više seksa izvan svojih veza. No, kad se pojavio AIDS, homoseksualna kultura se promijenila. Zadržati dobrog i zdravog partnera postalo je važnije nego imati seks izvan veze. S pojavom i širenjem AIDS-a, časopisi za homoseksualce u Americi počeli su propagirati radosti monogamije i mnogi homoseksualni muškarci su poslati poput heteroseksualnih muškaraca – skloniji monogamnoj vezi nego seksualnim izletima naokolo.
Dr. Helen Fisher, antropologinja, analizirajući opširne etnografske spise, nudi zanimljive podatke o višeljublju žena. Ona je pronašla da žene u plemenskim društvima mijenjaju partnere češće nego što nam to sociobiolozi daju na znanje. Novog muškarca žena traži u trenutku kada najmlađe dijete prestane sisati i kad je žena ponovo plodna. Dr. Fisher je pronašla mnoga društva u kojima žene drže nekoliko muškaraca „na lancu“ kako bi dobile što žele od njih.
U svojoj knjizi „Zašto volimo“, dr. Fisher prikazuje što je otkrila svojim dugogodišnjim radom i istraživanjima, kao i suradnjom s neuroznanstvenicima u istraživanju mozga. Ona nam kaže da se, kod nas ljudi, kako žena tako i muškaraca, seksualni poriv sastoji od tri različita poriva: Romantična ljubav, požuda i privrženost.  Zbog romantične ljubavi ljudi pjevaju, ubijaju, zbog nje žive i umiru, kaže dr. Fišer. Romantična ljubav je duboko isprepletena s druga dva poriva a to su: požuda,  žudnja za seksualnim ispunjenjem i privrženost, osjećaj spokoja, sigurnosti i jedinstva s dugogodišnjim partnerom. Svaki od ta tri temeljna poriva za parenjem putuje različitim putevima u mozgu i svaki potiče drugačije ponašanje, nade i snove. Svaki je povezan s drugačijim neurokemijskim tvarima: požuda je i kod muškaraca i kod žena povezana s hormonom testosteronom. Romantična ljubav je povezana s prirodnom poticajnom tvari – dopaminom a možda i serotoninom. Privrženost između muškarca i žene prvenstveno stvaraju hormoni oksitocin i vazopresin. Sve te tri moždane mreže - požuda, privrženost i romantična privlačnost, kaže dr. Fisher, sustavi su s više ciljeva i seksualni poriv ne služi samo za razmnožavanje već i pronalaženje i održavanje prijateljstva, emocionalne povezanosti i brižnosti, seksualni poriv daje čvrstoću mišićima i opušta um i još mnogo toga. Ova njena istraživanja bacaju novi snop svjetlosti na pitanje monogamnosti i poligamnost ljudi. Ona kaže da se može dogoditi da sva tri poriva usmjerimo na istu osobu, no moguće je da ta tri poriva nemamo usmjerena na jednu već na dvije (ili tri osobe). Istraživanja idu dalje i vremenom ćemo, nadamo se, znati još preciznije kako i zašto ti porivi mogu biti usmjereni samo na jednu ili na više osoba.
Kad uzmemo u obzir sve izneseno, vjerujem da je jasnije kako je pitanje monogamnosti i poligamnosti, odnosno odabir jednog seksualnog partnera ili više njih, tema, za sada, bez jednog konačnog i sveobuhvatnog zaključka. Ljudska monogamnost i poligamnost ostaju i dalje podložni istraživanjima i promjenama kao i izboru svake pojedine osobe i svakog pojedinog para unutar kulture u kojoj žive.

]]>Tue, 23 Feb 2016 08:21:40 GMThttp://www.barolinbelic.com/blog/da-li-je-velicina-uistinu-bitna Prisjetila sam se danas, dok sam čitala jedno poglavlje u knjizi dr. Paula Joannidesa „Kako raditi one stvari“ , jednog para koji mi je dolazio na terapiju prije nekoliko godina. Razlog dolaska su bile njegove povremene erektilne smetnje. Razgovarajući detljano o njihovoj i njegovoj seksualnoj povijesti došli smo do teme veličine njegovog penisa. On je naime bio uvjeren da ima premali penis iako mu je partnerica govorila da je njoj veličina njegovog penisa sasvim dovoljna, u  stvari ona je tvrdila da ne primjećuje da je njegov penis, kad je u erekciji, manji od onog što je ona smatrala prosječnom dužinom penisa. On joj nije bio prvi partner u životu pa kaže da može usporediti s prošlim partnerima ali i iz razgovora s prijateljicama. On se s tim nije mogao složiti i kaže da je, dok se aktivno bavio sportom, bio gol u svlačionicama s kolegama sportašima  te da je vidio veličine penisa drugih muškaraca i da je njegov puno manji, doduše dodao je da govorio o penismo koji nisu u erekciji. On se s vremeom djelomice pomirio s veličinom svog penisa, prihvatio je da može zadovoljiti svoju partnericu ali kad njegov penis nije u erekciji i dalje je smatrao da je premali i osjećao je sram pri pomisli da ga netko vidi. Njegova partnerica je prije poznanstva s njim redovno išla na nudističku plažu no s njim je to postalo neostvarivo jer se on nije mogao skinuti pred ljudima. Nakon nekog vremena, počeo je imati  redovne erekcije i terapija je uspješno okončana ali njegovo osjećaj da mu je penis nedovoljno velik, je ostao.
Sjećam se i dvaju klijentica koje su dolazile u različito vrijeme i zbog različitih razloga ali zajedničko im je bilo to što su se obje jako sramile svojih premalih grudi. Jedna je bila u vezi a druga nije. Ova koja je bila u vezi govorila je da joj njen partner kaže da su njemu njene male grudi slatke i da ih voli takve, da mu to nije nikakav problem. Ona koja nije bila u vezi je govorila da uopće ne može zamisliti da se skine pred nekim muškarcem i pokaže svoje male grudi. Nosila je stalno push-up grudnjake s umecima i govorila da s osjeća dobro i sigurno kad ima takav grudnjak, no pomisao da ga skine i da se pokaže pred nekim muškarcem je u njoj izazivala jako mučne osjećaje i sram. Obje su uspješno završile svoje terapije no veličinu svojih grudi nisu prihvatile na jednak način. Ona s partnerom je malo po malo prihvatila da ima male grudi ali da zato ima neke druge dijelove tijela jako lijepe – ravan trbuh i čvrstu stražnjicu i rekla je da se dobro osjeća sa svojim tijelom i da može reći da voli svoje tijelo takvo kakvo jest. Ona bez partnera je rekla da vjeruje da, kad upozna muškarca i stekne povjerenje u njega, da će se moći skinuti pred njim ali da će ju biti jako, jako sram njenih malih grudi.
Pa što je to u toj veličini?  Dr. Paul Joannides, psihijatar čija je specijalnost ljudska seksualnost, u šali kaže da postoje dvije skupine ljudi kojima veličina penisa jest bitna. Prva obuhvaća gotovo sve muškarce na svijetu a druga obuhvaća sve žene koje uživaju u spolnim odnosima. A žene, nastavlja dr. Joannes smatraju da bi svijet bio bolje i ljepše mjesto kad bi samo imale veće grudi. Nastavljajući, dr. Joannides kaže da se u prošlosti očekivalo da ženama ne bude stalo do veličine ili oblika penisa zato što se očekivalo da žena ne budu zainteresirane za seks. U današnje vrijeme, kada očekujemo da i muškarci i žene uživaju u seksu, veličina i oblik penisa ženama jesu bitni ali ne na isti način kao i muškarcima. Muškarci bi da im penisi budu deblji i dulji. Žene žele penis koji im više odgovara a to ne znači nužno veći penis. Doduše, neke žene vole osjećaj ispunjenosti koji daje veliki penis, no druge više vole prosječni ili nešto manji penis jer osjećaju da bolje paše veličini njihove vagine i s većim penisom mogu osjetiti neugodu i bol. Ženama je važan užitak a užitak za žene nije nužno povezan s veličinom penisa već s načinom dodira i stimulacije njenih erogenih zona i samog klitorisa. Kao što samo visina ne garantira odličnog košarkaša, tako ni samo veličina penisa ne garantira odličnog ljubavnika. Osim toga dobro je znati da prva trećina vagine sadrži najviše živčanih završetaka tako da je najveći užitak za žene u stimulaciji prve trećine vagine a to može učiniti ne samo prosječni već i penis manje duljine.
Jedno istraživanje provedeno u više zemalja svijeta a koje je obuhvatilo 11.000 muškaraca, pokazalo je da je prosječna duljina penisa u erekciji između 14 i 15,7 cm. Prosječna debljina, odnosno obujam penisa je između 11,9 i 13 centimetara. Nadalje istraživanje koje je obuhvatilo 50.000 žena je pokazalo da je 85% žena zadovoljno s veličinom penisa svog partnera. Zadovoljstvo vlastitim penisom pokazalo je samo 55% muškaraca. Više različitih istraživanja je pokazalo da žene, ako trebaju birati između velikog penisa s vještinama ispod prosjeka i prosječnog penisa s ljubavničkim vještinama iznad prosjeka – biraju vještinu a ne veličinu.
Dakle žene nisu „opsjednute“ veličinom  penisa a što je s veličinom grudi – kako. Prisjetimo se kako je dr. Joannes rekao da žene misle da bi svijet bio bolje mjesto kada bi imale veće grudi. Alan i Barbara Pease, autori uspješnica „Zašto muškarci ne slušaju a žene ne znaju čitati zemljovide“ i „Zašto muškarci lažu a žene plaču“, kažu da je povećanje grudi danas u Americi jedna od najčešćih estetskih operacija i da to pokazuje do kuda su žene spremne ići da bi privukle pozornost muškaraca a smatraju da su muškarcima velike grudi bitne. Istina je da neki muškarci vole velike grudi, no isto tako je istina da neki muškarci vole grudi koje su manje i koje, kao što je rekao jedan moj klijent, stanu u dlan. Mediji prikazuju žene s naglašenim oblinama i većim grudima i na taj način pridonose postojanju slike da su veće grudi bolje i privlačnije. No, kad govorimo o seksualnom užitku, veličina grudi ženi ne igra ulogu. Predanost, poznavanje, povjerenje, ljubavničke vještine – to su stvari koje su bitne kada govorimo o seksualnom užitku za žene. Prihvaćanje sebe takve kakva žena jest  - s tijelom takvim kakvo jest- je dio emocionalne zrelosti. Ne prihvaćanje nametnutih slika da je žena privlačna samo s tim i takvim dimenzijama je također odlika zrele osobe. Kao što žene znaju da veličina penisa za njen užitak nije glavna omponenta ito tako treba pristupiti i svom tijelu i prihvatiti se u svoj svojoj ženskoj ljepoti – takovoj kakva jest. Rado čitam rubriku Volim svoje tijelo u Sensi i raduje me pročitati priče o prihvaćanju sebe i uživanju u vlastitom ženskom postojanju – puno možemo naučiti iz tih životnih priča o prihvaćanju i voljenju sebe i svog tijela.

]]>