Proljetos  mi je na terapiju došla klijentica sa smetnjama orgazma, preciznije ona do dolaska na terapiju nije nikada doživjela orgazam – ni za vrijeme seksualnog odnosa niti samozadovoljavajući se.
         Počela je pričati o svojim teškoćama opuštanja, o svom odnosu u kojem ima dosta izazova jer, rekla je, nemaju kompatibilne naravi, o svom djetinjstvu i problemima u prihvaćanju svoje seksualnosti. Pričala je da se nije voljela igrati s curicama već se uglavnom igrala s bratom i njegovim prijateljima, voljela je igrati nogomet i malo grublje igre, kako ih je sama nazvala. No, kaže roditelji joj nisu branili takve igre niti su ju tjerali da se igra s djevojčicama i lutkicama jer su vidjeli da ju takve igre ne zanimaju.
Problemi u doživljavanju sebe počeli su oko puberteta kada je osjetila da je drugačija od svojih vršnjakinja. I dalje se osjećala puno ugodnije i komotnije  u društvu dječaka no tada si je počela postavljati pitanja da li je to u redu, da li je to „normalno“? U društvu djevojčica se počela sve više osjećati nesigurno i da joj nije mjesto među njima. Iako nije bila jedina koja je uvijek bila u trapericama i nije se šminkala niti uređivala, kao dio njenih vršnjakinja, ipak je osjećala da je drugačija od njih. Još veći problemi u doživljavanju sebe počeli su kad je počela osjećati da time što je djevojčica nije u redu da se tako dobro osjeća s dečkima pa je počela izbjegavati i društvo dečki i društvo djevojaka-vršnjakinja i sve više vremena je provodila sama u sobi ili samo s bratom.
Kad je prvi puta osjetila da joj srce brže kuca u prisustvu neke druge osobe i da osjeća želju za tom osobom, da se osjeća zaljubljenom, tek tada je to bio šok za nju jer je ta osoba bila - djevojka. Kaže da su joj se osim misli da nije normalna, počela javljati i okrivljavanja roditelja koji su joj puštali da se kao mala druži i igra s dečkima i nisu je tjerali da bude s djevojčicama niti da nosi suknjice. Počela je, u svojoj muci, razmišljati da bi možda bila drukčija da su je oni tjerali da bude kao i druge curice. Dakako, te svoje misli nije podijelila s roditeljima niti s bratom jer joj je bilo prestrašno pomisliti da bi te riječi prešle preko njenih usana na glas. Mislila je da ako svoje osjećaje i svoje misli drži duboko u sebi one neće imati moć i malo po malo će se promijeniti
Godine koje je proživjela nakon te prve zaljubljenosti pa do prije par godina, su manje-više bile ispunjene „bježanjem“ od same sebe i samozavaravanjem – ona to tako naziva. Par puta je ušla u vezu s muškarcima, svaki puta osjećajući da radi nešto loše ali nadala se da će se s vremenom sve „srediti“, da ona samo kasno sazrijeva i da joj treba vremena da se navikne biti u muško-ženskim odnosima. Kaže da je to bila muka, prava muka iz dana u dan. Imala je i seksualne odnose s muškarcima ali nikada ništa nije osjetila u tim seksualnim odnosima. Želju za samozadovoljavanjem nije uopće imala jer kaže da joj je njeno tijelo bilo tako strano i neprihvatljivo a pomisao da postoji neko zadovoljstvo i užitak u seksualnosti je bilo „svjetlosnim godinama“ daleko od nje. Osjećala je kao da živi u nekom tjelu u koje su ju stavili a koje nije njeno.
Slušajući ju, osjećala sam da je ta silna bol ipak iza nje, da ne priča iz te točke, da je mjesto u njoj iz kojeg mi priča ipak stabilnije i mirnije i to sam joj i rekla. Osmjehnula se i rekla da je to istina, da je sada drugačije, da se, na sreću, izvukla iz crnila u kojem je bila u tim godinama. Kaže da je zahvalna životu što joj se tako dogodilo jer je u onom periodu bježanja od sebe počela imati sve dublji osjećaj besmisla, bezizlaznosti i crnila da je to bilo strašno. Kaže da ne zna da li bi izdržala da se nije dogodila promjena u njenom životu koja se dogodila, odnosno kaže da bi se možda dogodilo nešto drugo što bi joj pomoglo da prihvati sebe ali nastaviti onako kako se tada osjećala, bez neke promjene bez neke pomoći, ne zna koliko dugo bi bila izdržala.
Što joj se to dogodilo što joj je pomoglo da se „izvuče“? Zahvaljujući poslu kojim se počela baviti, dobila je priliku biti u društvu s ljudima „otvorenijeg“ duha. Slušajući neke druge ljude i njihova iskustva u životu, iskustva različitosti i traženja vlastitog, osebujnog puta, osjetila je da možda stvarno ljudi imaju pravo na svoj vlastiti, osebujni put, da pravo na sebe i sreću nemaju samo oni koji su „kao svi“, već da imaju pravo postojati, disati i voljeti i oni koji su drugačiji. Nisu u tom okruženju u kojem se našla bile različite osobe samo po svojoj seksualnoj orijentaciji i, kaže da je vjerojatno to i pomoglo da počne prihvaćati različitost. Bilo je tu drugačijih stilova u oblačenju, u prehrani, u načinu razmišljanja o novcu i poslu... pa i u seksualnoj orijentaciji.  Kaže da se ništa nije dogodilo preko noći i da je to i dalje bio proces suočavanja sa sobom i svojom različitošću ali nije više bilo baš tako crno i besmisleno. Upoznavajući druge koji su različiti i osjećajući da joj postaju dragi i važni, kaže, počela je davati priliku i sebi da ima pravo postojati i živjeti. Dozvoliti si priznati da joj se sviđaju žene i da se zaljubiti može samo u ženu bilo joj je kao izvaditi „mač iz kamena“ – nemoguće a ipak kad je to učinila bilo je tako lako i oslobađajuće. Kaže da sada može biti u miru i sa svojim ženskim i sa svojim muškim dijelom, kako ih ona naziva. I ne osjeća se nenormalnom. Svjesna je da je njena seksualna orijentacija homoseksualna i da je to nešto što je u sebi osjećala od ranog puberteta a možda i ranije. Shvatila je da njena orijentacija nema ništa s načinom njena igranja kad je bila mala, odnosno kaže da je onaj osjećaj krivnje što se igrala s dečkima i optuživanje roditelja što ju nisu tjerali da nosi suknjice i igra se s lutkicama nestalo kad je prihvatila sebe takvu kakva je oduvijek. Osjetila je u sebi da njena orijentacija nije nastala zbog igranja nego da je to igranje bilo rani pokazatelj njene orijentacije.
Kaže da ima u njoj jo ljutnje, ali ne na sebe ili na roditelje već na naše društvo u kojem se osobe drugačije seksulne orijentacije od heteroseksualne mogu osjećati nenormalnima, čudnima i zbog toga mogu prolaziti kroz strašno bolna odrastanja kao što je bilo njeno ili mnoga druga koja je u međuvremenu upoznala.  Sad je ona stabilna, osjeća se sretnom i osjeća da živi kvalitetan život. Ali kaže, bilo je strašno i ponekad je izgledalo da joj je jedini izlaz da nestane iz života.
No godine potiskivanja i ne mirenja sa svojim osjećajima učinile su svoje te ona, iako je sada u vezi sa ženom koju voli i to nije prva veza sa ženom u kojoj se nalazi, ne može uživati u svojoj seksualnosti niti ne može masturbirati i nikada nije doživjela orgazam. I zato je došla kod mene.
Iako je ona došla kod mene sa seksalnom smetnjom i iako počeci terapije budu teški a osjećaj radosti i oslobođenja bude tek na kraju terapije, ja sam, slušajući ju, imala osjećaj kao pri kraju terapije. Osjećala sam da ispred mene sjedi žena koja je već na sunčanoj strani, koja je već pobjednica i to sam joj rekla. Ona se djelomice složila a djelomice je, uz smješak, rekla da ipak želi raditi na svojoj seksulanosti i nemogućnosti doživljavanja orgazma.
Tako je bilo proljetos, kad je došla na terapiju. Vjerojatno nećete biti iznenađeni pročitati da je dosta brzo uspjela doživjeti orgazam. Kao i druge klijentice u toj situaciji nakon prvog doživljenog orgazma javio se strah da li će ga uspjeti doživjeti još koji put no sa svakim novim orgazmom taj osjećaj straha i nesigurnosti se smanjuje i klijentice (svaka svojim tempom) osjete da poznaju svoje tijelo na način da mogu osjetiti orgazam redovno. Dogovorile smo se da se na jesen vidimo još koji puta jer bi željela porazgovarati o još nekim temama.
Njena priča je sad u svom dobrom tijeku. No, nisu sve osobe homoseksualne ili biseksualne orijentacije koje dođu kod mene u sretnom dijelu svoje priče. Čujem i one druge priče – priče u kojima je osoba još u muci, još u bolu i pokašavanju prihvaćanja svoje seksualnosti i svoje seksuane orijentacije koju doživljavaju neprijateljskom. Nažalost podrška bliskih osoba i našeg društva osobama koje su zbunjene oko svoje seksualne orijentacije nije dovoljno dobra. Mlada bića u svojih razvojnim fazama prolaze kroz jako veliku bol i muku. Premalo je u obiteljima i školama prisutno znanje da se rađamo sa određenom seksualnom orijentacijom i da je to nešto što ne možemo birati. Zaljubit ćemo se u muškarca ili u ženu ili naizmjenice u oboje, ovisno o seksualnoj orijentaciji s kojom smo se rodili. Ljubav je ljubav u svim svojim različitim licima, drugačija seksualna orijentacija od heteroseksualne ne čini ljubav manje vrijednom ili lošom. Koliko će nam još trebati vremena da to kao društvo naučimo i prihvatimo? No, kao osobe, kao pojedinci to možemo učiniti odmah – prihvatiti ljubav u svim njenim licim.
  

          Dok počinjem pisati ovaj tekst, u sjećanju oživljavam moje klijentice koje su mi pričale o situacijama kad su slučajno vidjele ili čule roditelje kako vode ljubav. Nekima su takvi doživljaji iz djetinjstva bili dio normalnog odrastanja i spomenule su ih uz put i to samo zato što sam ih ja specifično pitala. No, nekima su takvi doživljaji bili izuzetno neugodni, ostali su u njima i izazivali neke seksualne smetnje u njihovoj odrasloj dobi.

         Kad mi dođe klijentica ili klijent s nekom seksualnom smetnjom, na početku terapije imamo detaljan razgovor o njihovom seksualnom razvoju i seksualnom iskustvu u životu do dolaska na terapiju. Između ostalog, pitam ih da li su kao mali slučajno ušli roditeljima u sobu i vidjeli ih ili čuli dok su vodili ljubav ili da li su spavali u istoj sobi s njima pa su ih na taj način čuli ili vidjeli? Ako da, pitam ih kako se sada osjećaju u vezi s tim doživljajem? Kao što sam već spomenula, nekim osobama viđenje roditelja dok vode ljubav neće izazvati neugodu. No, ponekad  čujem od klijentica koje su roditelje vidjele ili čule da ih je bilo jako sram, da im je bilo neugodno, da su se osjećali krivima i da i sad kad se toga sjete osjećaju neugodu.

         Jedna klijentica mi je pričala da bi mama i tata ostali dulje u dnevnoj sobi gledajući televiziju ili radeći nešto a onda bi potiho došli u sobu u kojoj su svi zajedno spavali i pogledali bi da li curice spavaju i kad bi „vidjeli“ da one spavaju onda bi oni vodili ljubav. Njoj su ti zvukovi bili jako neugodni i kaže da je uvijek ležala u strahu čekajući kad će oni doći i kad će ih opet čuti i nikada nije mogla zaspati dok oni ne dođu, a kad bi mama provjeravala da li one spavaju od straha i srama bi se pravila da spava. Kaže da joj je to bilo strašno mučenje ali se nikada nije usudila roditeljima reći da je budna. Ona je došla jer je seksualni odnos osjećala kao nešto prijeteće i ružno i jako se teško mogla opustiti i prepustiti u vođenju ljubavi sa svojim partnerom.

Jedna druga moja klijentica mi je pričala da je slušala kroz zid koji je dijelio njenu sobu od roditeljske sobe, svoje roditelje dok vode ljubav. Ona je čula glasove svoje mame koje je protumačila kao stenjanje i jaukanje koje je mami izazivalo bol. Nikada nije s mamom razgovarala o tim zvukovima iz spavaće sobe koje je čula i odrasla je s idejom da je mama iza zida spavaće sobe patila i jaukala. Ona je došla na terapiju s vaginizmom.

                  Dakako, nisu sve situacije iste – ponekad djeca vide roditelje ispod pokrivača i na taj način ne dožive veliko iznenađenje. No, ako dijete vidi roditelje u samom činu, otkrivene i gole, može seksualni čin doživjeti kao agresiju. Par koji vodi ljubav može biti pun strasti i time drugačijeg, neobičnog izraza lica, pokreti mogu biti neobično brzi za dijete, praćeni glasovima koje roditelji ne ispuštaju u dnevnim situacijama. Za malo dijete, koje još ništa ne zna o seksualnosti odraslih ljudi, takva situacija zaista može djelovati jako agresivno i time izazvati strah.

Ako djeca ne vide roditelje već ih samo čuju, glasove koje roditelji ispuštaju u strasti, dijete može protumačiti kao stenjanje od bola ili kao jaukanje što može u djetetu izazvati strah da je jednom od roditelja događa nešto loše i bolno. Ako je dijete možda još svjedočilo svađama roditelja preko dana, onda takve zvukove može povezati sa svađom i ponovo osjetiti nesigurnost oko toga što se događa s roditeljima.

Ako je dijete nešto starije i već ima neko znanje o seksualnosti i intimnosti odraslih i naročito  ako doživljava u svom domu da je seksualnost nešto o čemu se ne govori kao da ne postoji, ili da je sramotno, loše, možda i grijeh, onda će slušanje roditelja ili slučajno viđenje izazvati sram i osjećaj krivnje  jer su prisustvovali nečemu što nije pristojno, što je loše o čemu se ne priča.

Mojim klijenticama, koje sam spomenula na početku teksta, bilo je jako neugodno slušati ili osjetiti roditelje dok vode ljubav. Sve od reda su osjećale sram i krivnju i niti jedna nije nikada roditeljima rekla da ih je čula i da joj je to bilo tako teško, pa čak i traumatično. Većina njih nije željela to reći roditeljima niti za vrijeme terapije. Pretpostavljale su da bi i roditeljima i njima bilo jako neugodno a neke su mislile i da bi se roditelji osjećali jako krivima zato što nisu bili pažljiviji i odgovorniji.

Dakle, osjećaji straha, sramote i krivnje povezani sa seksualnošću u djetinjstvu nekim će osobama kasnije u životu izazvati seksualne smetnje. Važno mi je još jednom naglasti da se to ne događa svakome i svaki puta, ali kod nekih osoba, koje ne uspiju proraditi svoje iskustvo koje im je izazvalo neugodu, nelagodu i sram i ako te emocije nose u sebi kroz život, mogu se javiti kasnije u životu, već spomenute, seksualne smetnje.

                  Što roditelji čine kad ih dijete „uhvati“? Po iskustvu mojih klijentica, uglavnom ništa. Niti jedna klijentica koja mi je, s bolom pričala o tom doživljaju, nije od mame i tate dobila neko lijepo objašnjenje. Ponekad zato što mama i tata nisu niti znali da ih one čuju a ponekad vjerojatno i zato što je i roditeljima bilo jako neugodno i nisu znali što bi učinili ili rekli. Jedan klijent, koji je ušao mami i tati u sobu dok su vodili ljubav sjeća se da je tata izašao za njim i da je popričao i pokušao mu objasniti da to što je vidio izgleda čudno ali da sve mame i tate to rade, da je to lijepo i dobro. I to bi bilo najbolje – odmah reagirati, odmah djetetu reći da se događalo nešto neobično ali mami i tati lijepo i da odrasli ljudi i na taj način pokazuju svoju ljubav. I svakako naglasiti da dijete nije krivo što ih je vidjelo.

 Dakako da nije rijetko da roditelji, na početku zajedničkog života a tada često imaju još malu djecu, žive u malim stanovima ili u zajednici s roditeljima i da za njihovu malu obitelj imaju samo jednu spavaću sobu. Isto tako nije rijetko da roditelji po noći ostavljaju otvorena vrata soba da čuju dijete ako se vrti u krevetu ili ako plače. Ono što želim naglasiti u ovom tekstu je odgovornost roditelja da predvide eventualne moguće nezgodne situacije.

Ako ste sada mama malog djeteta, uzmite iskustva ovih mojih klijentica ozbiljno i pokušajte organizirati intimne trenutke vas i vašeg partnera na što je moguće odgovorniji način. Ako imate samo jednu spavaću sobu, ponekad kad izgleda da dijete spava, ono je možda budno i  u strahu čeka da ne čuje nešto što ne želi čuti. Vođenje ljubavi u nekoj drugoj sobi je uvijek bolji izbor. Ako druge prostorije nema, onda postoji drugo vrijeme, odnosno vrijeme kada dijete nije u stanu. Ako imate običaj ostavljati otvorena vrata da čujete dijete onda nemojte voditi ljubav u toj sobi. Ako zatvarate vrata, ključ u bravi je jako dobro rješenje. Ako se dijete od početka nauči da su vrata mamine i tatine spavaće sobe po noći zaključana i da ono može uvijek kucati te da će mu roditelji tada otvoriti vrata, ono će to moći prihvatiti.

Nakon što sam upoznala priče mojih klijenica i klijenata kad god mogu, roditeljima male djece naglašavam da budu oprezni jer je odgovornost u potpunosti na njima jer su oni roditelji. Seksualnost je lijepa i dobra i treba pomoći djeci da odrastu doživljavajući i roditeljsku i svoju seksualnost kao nešto dobro i vrijedno. Neugodni doživljaji povezani sa seksualnošću djeci nisu neophodni u odrastanju. I na roditeljima je odgovornost da ih zaštite koliko god mogu.

        

    

          Kad je K ušla u moju praksu, bila je vidno nervozna. Doduše, često su klijentice nervozne na prvom susretu, ali sam osjetila da je ta nervoza kod nje jača i da je njena napetost veća nego što to uobičajemo viđam kod klijentica koje dođu prvi puta. Na početku prvog susreta, pitam neke podatke koji su mi važni – jedno od pitanja je i da li su u vezi/braku ili sami. Kad sam postavila K to pitanje, rekla mi je umjesto odgovora „Zato sam i došla.“ Dok nije izgovorila prvu rečenicu, sva ona nervoza i napetost koju sam osjećala se još malo povećala i onda je rekla u jednom dahu „U vezi sam s oženjenim muškarcem već 2 godine. Njegova žena i dvoje djece ne znaju za njegovu vezu samnom. Užasno me je sram jer nikada nisam mislila da bih ja bila osoba koja će biti u vezi s oženjenim muškarcem, to je protiv mojih stavova... ali eto dogodilo se. Volim ga i mrzim sebe i ne znam kako dalje.“  

         Slušala sam ju i prisjetila se sličnih situacija u kojima su mi klijentice, nekada u suzama, nekada s bijesom, pričale o svojim vezama s oženjenim muškarcima. Svaka je priča posebna i svaki je odnos jedinstven, no moje klijentice koje su mi pričale o svojim vezama s oženjenim muškarcima imale su nešto zajedničko – svaka je bila nesretna i svaka je očekivala da se on rastane od žene i počne živjeti s njom.

         Nemaju sve veze s oženjenim muškarcima tu zajedničku točku, dakako. Sigurno ima veza u kojima se žene ne osjećaju nesretno kao moje klijentice. Sigurno ima veza koje imaju drugačiju dinamiku, no ja želim pričati o vezama u kojima su žene te koje čekaju i koje su nesretne jer sam imala više klijentica, uključujući i K, s takvim životnim pričama.

         Kod K se cijela priča odvijala postepeno. Poslovno je surađivala s muškarcem u kojeg se s vremenom zaljubila. Kaže da je u toj poslovnoj suradnji on bio vrlo topao, podržavajući. Malo po malo poslovne teme su dobile dodatak i u privatnim temama, pa joj je zatim počeo slati SMS-ove za ugodan dan i laku noć, te je pokazivao iskren interes za njene probleme i njen život. Kaže da se zaljubila u te njegove znakove pažnje. Počela je jedva čekati da ga vidi ili da dobije njegov SMS. Kaže da, kada gleda iz sadašnjeg trenutka, točno može prepoznati mjesta gdje nije trebala napraviti korak naprijed nego nazad ili bar stati  ali kaže da tada, kada se sve događalo nije uopće mogla osjetiti da prelazi granice koje bi si inače dopustila. Zaredale su se kavice vezane uz posao, pa je onda slučajno došla i jedna kava za vikend (dakako, povod je bio poslovni, ali sada kaže da žali što je pristala na tu kavu). Nakon prve kave vikendom, došlo ih je još nekoliko i taj joj je čovjek postao jako bliska osoba (u kojeg je ona već bila zaljubljena ali to nije izgovorila). Znala je da je u braku i da ima dvoje djece i kaže, znala je da ne bi nikada ušla u ljubavničku vezu s oženjenoim muškarcem. No, kaže, sad zna, da nije dobro poznavala sebe. Prvi seksualni dodiri su se dogodili uz dosta vina i (pre)malo razmišljanja i nakon toga joj je već počelo biti teško. Kaže da je to bio predivan seksualni odnos, nikada prije toga nije osjetila toliki užitak ni toliku bliskost s nekim muškarcem. Teško je bilo ne poželjeti još takvog užitka. Njegovi dodiri otvarali su u njenom tijelu posebne osjete, svirali posebnu glazbu, kako sama kaže. U seksualnom odnosu s njim zaboravljala je da je on u braku, da je njihova veza skrivena, da je ona tajna ljubavnica, da oboje lažu.

         Helen Fisher, doktorica antropologije, koja se bavi istraživanjem izražavanja kemije ljubavi, kaže da kad se zaljubimo, dolazi do dramatičnog pomaka svijesti – predmet ljubavi dobiva posebno značenje. Ta je pojava povezana s time što čovjek nije u stanju osjetiti romantičnu strast prema više osoba odjednom. Nadalje, Helen Fisher je ustvrdila da čovjek opsjednut ljubavlju gotovo svu svoju pozornost usmjerava na voljenu osobu a pri tome zanemaruje posao, prijatelje, hobije, obitelj... Zaljubljena osoba počinje preuveličavati sitnice povezane s voljenom osobom i previše pozornosti poklanjati pozitivnim osobinama svojih dragih pri čemu zanemaruje realitet.    

         To se bilo dogodilo K, kaže da je doslovce izgubila pojam o dobrom i lošem, o etičnom i moralnom, što joj je prije bilo važno. Jedino o čemu je mislila je bilo kako što češće i što više biti s voljenom osobom. Osjećala je da je on najdivnija osoba na svijetu i da više takvu osobu nikada neće sresti. Ako ga izgubi za nju više neće biti sreće na svijetu. Kaže da je isto osjećao i on i počeo joj je govoriti da se želi rastati od žene i biti s K. Ona vjeruje da je njegova zaljubljenost bila iskrena i da je sve to što joj je rekao o njegovim osjećajima, bilo stvarno. Već možete razumjeti da je nekoliko mjeseci proletjelo „na ljubavničkim lakim krilima“ kao što je rekao Shakespeare.

         No uz ljubavnička laka krila ide i druga strana medalje a to je očaj. Ljubavnički osjećaji uzdižu se u nebesa, kaže Helen Fisher, ali i tonu u dubine. Čim voljena osoba malo smanji pažnju, ne javlja se redovno, ne naziva ili ne pokazuje zanosnu pažnju, druga osoba pada u očaj. A biti u vezi s osobom koja je tuđi muž znači da neće biti uvijek i u svakom trenutku poziva, sms-ova, susreta. I očaj će biti čest gost.

Kaže K da sada vidi još trenutaka kada je „trebala“ izaći iz te veze, trenutaka u kojima se zadovoljila s manje nego mrvicama ali tada nije mogla. Iako je bilo čestih trenutaka očaja, trenuci blaženstva dok su bili zajedno su ih nadvladavali. Toliko ga je idealizirala, da je, kada je prvi puta spomenuo da mu je teška pomisao da ne živi sa svojom djecom i da ga boli razmišljanje da će, kad se rastane, s djecom biti samo povremeno, pomislila kako je divan otac i divan čovjek kada razmišlja o svom odnosu sa djecom na takav način.

Da skratim priču, on se, a prošlo je dvije godine od njihovog prvog seksualnog odnosa a još pola godine više od početka zbližavanja, nije rastao od svoje žene. Stalno su bile neke prepreke – još neotplaćen kredit, ženini problemi u firmi i mogućnost otkaza, bolest djeteta....

Rekla mi je da više u stvari ni ne očekuje da će se on zaista rastati, ali u ove dvije godine ona je organizirala život tako da bude njemu dostupna, sve je usmjereno na njega i njihovu vezu i sad ne zna kako ponovo uzeti svoj život natrag. Iako je u njoj sada već dosta  bijesa na njega i situaciju u kojoj se nalazi, ipak osjeća da bi prekinuti s njim bilo strašno.  

I s K i sa ostalim klijenticama u sličnim situacijama razgovaram vrlo otvoreno jer vjerujem da je ljekovito nazivati stvari pravim imenom. Pitam ih da razmisle o tome da svoje najbolje i najljepše daju muškarcu koji je svoje nabolje i najljepše već obećao drugoj ženi? Potičem ih da razmišljaju o tome da li im je dovoljno da dobivaju samo skrivene i ukradene trenutke, umjesto da punim plućima dišu i primaju ljubav čovjeka koji je slobodan baš za nju i koji je izabrao baš nju. Također ponudim im da nacrtaju ili naprave kolažem svoje žensko dostojanstvo u vezi u kojoj jesu a onda onakvo dostojanstvo žene kakvo bi željele osjećati i nositi u sebi. Dok je K crtala svoje dostojanstvo sjetila se poznanice njihove obitelji za koju je znala da je 20 godina bila ljubavnica oženjenom čovjeku i čekala da njegova djeca odrastu pa da se on onda rastane i da njih dvoje počnu živjeti zajedno. Njegova djeca su odrasla a on se nije rastao. K je počela plakati jer je, sjetivši se te žene i sjetivši se s koliko sažaljenja su susjede pričale o njoj, uspjela osjetiti svoje žensko dostojanstvo i ponos koji kao da je zatrpala negdje duboko u sebi i kao da ih nije mogla osjetiti.

I zaista, kad slušam klijentice koje se nalaze u sličnim situacijama, pitam se koliko su u kontaktu sa svojim bićem i sa svojim dostojanstvom žene. Koliko im je odnos sa samom sobom važniji nego odnos s muškarcem koji ih voli, ali nije u stanju prvo prekinuti odnos i rasčistiti situaciju u kojoj se nalazi i onda se potpuno predati baš njoj. Čvrsto vjerujem da je izlaz iz takvih, neravnopravnih veza upravo u jačanju i njegovanju onog divnog ženskog bića koje je u svakoj od nas. U njegovanju i jačanju mudre, iskrene žene koja neće pristati na mrvice onog što je tuđe već će htjeti pristati samo na ravnopravnog, iskrenog partnera spremnog na predanost u vezi. Završit ću sa riječima K „Pa stvarno, ako on nije odlučan da bude samo sa mnom u javnoj vezi, onda stvarno nije dovoljno dobar za mene.“

  Ne rijetko me moje klijentice (i klijenti) pitaju o erogenim zonama, točnije pitaju me da li je „normalno“ da ih dodir po baš tom i tom dijelu tijela (ne)uzbuđuje jer su čitale da su ti i ti dijelovi naših tijela erogene zone a neki drugi dijelovi tijela to nisu. Pa, kad se dogodi da njihova tijela reagiraju drugačije nego što su pročitale da treba, budu zbunjene. Njačešće im kažem da je najvažnije da je njima lijepo i ugodno pa ma koji dio tijela se dodirivao. Vjerujem da je to zlatno pravilo – upoznati svoje tijelo i napraviti vlastitu mapu erogenih (ili kako god ih nazvali) zona koje će pružiti užitak i zadovoljstvo.

Definicija erogenih zona glasi: „Dio tijela koji draženjem pobuđuje erotsku želju... Može obuhvaćati i posebna osjetila koja izazivaju seksualnu uzbuđenost.“ (Taber's Cyclopedic Medical Dictionary). Dakako, čitajući  ovu definiciju pažljivo, ne dobivamo preciznu informaciju lociranu na određene dijelove tijela jer u stvari svaki dio tijela nas u određenim okolnostima može seksualno uzbuditi.

 Američki seksualni terapeut, Marty Klein, koji je već više puta bio u Hrvatskoj i održao nekoliko zanimljivih predavanja, kaže da je pojam „erogena zona“ zastario i ograničen te da naša kultura pomoću njega neprestano pokušava razdvojiti seks od ostalog života. Kaže da razmišljanje o erogenim zonama svakog od nas dijeli na dva različita tijela – seksualno i „ono drugo“ i time nas ograničava i zbunjuje u doživljavanju jedinstvenosti i seksualnosti cijelog našeg bića.

Možda ste, čitajući o erogenim zonama naišli i na podjelu na primarne i sekundarne erogene zone. Pod primarnim se smatraju genitalije a pod sekundarnim drugi dijelovi tijela kao npr. usne, grudi, vrat. Dakako, govori se i o „skrivenim“ erogenim zonama, o kojima ću više govoriti malo kasnije. Bez obzira na definicije i podjele, bez obzira da li vas uzbuđuje dodirivanje dijelova tijela onako kako piše u nekom priručniku ili vas upravo suprotno, dodiri tog dijela tijela čine nervoznima i smetaju vam, možete biti mirni jer to što vas uzbuđuje ili ne uzbuđuje je dio vaše osobne mape erogenih zona i ona je važeća za vas, ne mora biti važeća niti za jednu drugu osobu.

Dakako, važno je i zrelo da svoju osobnu mapu erogenih zona predstavite svom partneru. Na koji način ćete to učiniti, vaš je izbor. Možda ćete mu u nekoj senzualnoj igri prošaputati što vam se sviđa i gdje želite da vas dodiruje; možda će vam biti prihvatljivije da njegove ruke stavite na mjesta koja želite da vam dodiruje ...ili ne neki treći način. A možda ćete zajedno kreirati mapu erogenih zona istražujući područja vaših tijela zajedno. Često klijentima koji nemaju neku seksualnu smetnju, već pokušavaju obnoviti svoj seksualni život i unijeti novu strast u njega, preporučujem vježbu istraživanja vlastitog i partnerovog tijela. Ta vježba im može pomoći da dođu u bolji kontakt s vlastitim tijelom kao i u bolji kontakt s tijelom partnera/ice. A može im pomoći i da otkriju takozvane „skrivene erogene zone“.

Vježbu je najbolje raditi u vrijeme kada niste previše umorni jer umor može biti distraktor i onemogućiti jači osjet. Također je dobro dio vježbe raditi otvorenih a dio vježbe zatvorenih očiju, da istražite i da li ima razlike u osjetilnom doživljaju kada imete zatvorene ili otvorene oči. Neki parovi vole šaputati za vrijeme ove vježbe ali barem dio vježbe dobro bi bilo učiniti bez verbalne komunikacije pa da se i na taj način istraži da li je usmjerenost na dodir jača uz šaputanje ili bez njega. Vježbu radite goli u toploj prostoriji. Ako volite, možete uključiti i neku laganu glazbu u pozadini, jer i određena glazba može pojačati uzbuđenje. Dišite duboko i otvorite svoja osjetila. Jedna osoba legne a druga osoba istražuje njeno tijelo (nakon nekog vremena zamijenite uloge) . Redoslijed dodirivanja određuje svaki par za sebe, no ove dijelove ne bi trebalo preskočiti (to su one, prije spomenute skrivene erogene zone): stopala, stražnji dio koljena, unutrašnji dio bedara, međica, stražnjica, leđa, donji dio trbuha, ramena, dlanovi i zapešća, vanjski rub dlana, prsti i spojevi među prstima, ušne resice, kosa i vlasište. Kad spominjem kosu i vlasište, želim spmenuti da je odličan pomagač za istraživanje uzbudljivosti kose i vlastišta  masažer za glavu - malo žičano pomagalo koje ponegdje zovu „Orgazmotron“ jer kažu da nježno masiranje ženskog vlasišta pomaže da se žena opusti i lakše doživi orgazam. Zanstvena utemeljenost toga mi nije ponata no mnoge moje klijentice koje su  isprobale takvu masažu vlasišta s partnerom svjedoče da im je to bilo jako veliki izvor užitka i prepuštanja.  Dakako pustite vlastitoj mašti i kreativnosti da izađe i pronaći ćete još dijelova koji će biti značajni na vašoj mapi erogenih zona. Kad smo uzbuđeni naša tijela često vole intenzivniji i jači dodir nego kad nismo uzbuđeni tako da budite mudri  u gradaciji dodira. Istraživanje treba započeti pažljivo i nježno a onda kako uzbuđenje raste, može se dodire pojačati i intenzivirati. Dobro je istraživati vrste i jačine dodira jer i način na koji dodirujemo neku erogenu zonu može učiniti da ta zona izazove više užitka.   

Nisam do sada spomenula jedan organ koji nam je i te kako važan kad govorimo o erogenim zonama a neki ga nazivaju i najvažnijom erogenom zonom – a to je mozak. Seksualne reakcija u tijelu se temelji na nekom podražaju koji dolazi iz naših pet osjetila koji se obrađuje u mozgu. Naše tijelo će reagirati na seksualni način samo ako mozak protumači taj dodir ili miris (ili zvuk) kao erotski podražaj. Dakle, naš je mozak posrednik u procesu erotskog podraživanja i uzbuđivanja i zbog toga zaista možemo reći da je mozak temeljna ili najvažnija erogena zona.

Pokušajte istraživati i svoja razmišljanja i stavove o tome što je vama erotično a što nije. Pokušajte razmišljati o nekom dio tijela koji vam nije erotičan  kao da je to jedan od najerotičnijh dijelova tijela – dodajte vlastite fantazije koje vam mogu pomoći. Dodajte i mirise u vašu igru – ako osjećate neki miris u vrijeme kada ste seksualno uzbuđeni i nadraženi moguće je da vam taj miris u nekoj drugoj situaciji prizove sjećanje na taj trenutak uzbuđenja i tako vam pomogne da se ponovo uzbudite. Dodajte i okuse. Pomičite polako granice vlastitih erogenih zona dok na vašoj mapi ne bude puno više takvih zona nego što ih je bilo u početku istraživanja i razmišljanja.

I ne zaboravite vaša mapa erogenih zona nije statična već dinamična. Ona se mijenja kako se mijenjate vi i mijenja se i kako se mijenja vaš odnos s partnerom. Nosite ju sa sobom u novu vezu, predstavite ju novom partneru jer on vašu mapu još ne poznaje ali dajte slobodu promjenama koje se mogu dogoditi s novim istraživanjima vlastitog tijela i stavova.

          Prošli tjedan su mi dvije klijentice i jedan klijent, neovisno jedni o drugima, pričali o svojoj odgovornosti u seksualnim odnosima u kojima se nalaze. Priče su bile poprilično različite jer se radi o različitim ljudima i različitim vezama, čak je i pogled na odgovornost bio s poprilično različitih aspekata, ali zajednička im je bila ta tema odgovornosti u seksualnim odnosima.

Pita se jedna klijentica koja je na početku terapije, kolika je njena odgovornost za seksualne smetnje koje ona i partner imaju u vezi? Da li je njena emocionalna suzdržanost, jer je poprilično emocionalno introvertirana, pridonijela njihovom ne razumijevanju, međusobnim okrivljavanjima za ne baš uspješne seksualne odnose i za njenu ne mogućnost doživljavanja orgazma s ovim partnerom?

Klijent kojeg sam spomenula se pita o svojoj odgovornosti u vezi sa svojim djevojkom te da li bi bilo ispravnije ostati ili prekinuti vezu s njom jer već neko vrijeme osjeća da mu ona više nije seksualno privlačna kao prije te da ne uživa u seksualnim odnosima s njom. Često sanja seksualni odnos sa nekim drugim ženama i pita se kako bi mu bilo da je u vezi s nekom drugom. On i djevojka su zajedno nekoliko godina, ušli su u vezu zaljubljeni i sretni sa željom da budu zajedno zauvijek. A on sad ne zna što je ispravnije u ovoj situaciji.

Treća kijentica, koju sam spomenula je u braku, ona i muž dolaze zajedno na terapiju zbor razlika u razini seksualne želje, a povremeno ona dolazi i sama. Na posljednjem susretu na kojem je bila sama, pitala se da li je u redu što ponekad ima seksualne odnose sa svojim mužem iako ih u stvari tada  ne želi jer bude umorna ili rastresena zbog mnogih obaveza ali ne želi njemu „uskratiti“ seks jer je svjesna koliko ga on želi i da bi on u stvari želio još puno više seksualnih odnosa nego što ih njih dvoje imaju. Njoj ti odnosi budu ponekad bolni jer ne bude dovoljno uzbuđena. Pita se da li bi trebala preuzeti odgovornost i reći mu svaki puta kako se osjeća te da ne želi seks no strah ju je što bi to moglo činiti njihovom braku koji je njoj središte njenog svijeta.

Spomenuti klijent i klijentice, kao i mnoge druge s kojima radim, našli su se u situacijama kada propituju svoju odgovornost za seksuane odnose u kojima jesu ali i za svoj odnos prema vlastitoj seksualnosti, prema svom seksualnom biću. Što je to što nas kao oblikuje da budemo takva seksualna bića kakva jesmo? Dakako, odgoj u ranom djetinjstvu ima veliki utjecaj na naše seksualno formiranje i na (ne)poznavanje i (ne)prihvaćanje vlastitie odgovornosti u seksualnim odnosima u našem životu.

Seksolozi Ehrenberg i Ehrenberg, kažu da postoje četiri osnovna načina na koje roditelji reagiraju na seksualnost u svakodnevnom životu u svojim obiteljima  a koji utječu na formiranje seksualnog bića njihove djece:

1.            Seksualno potiskujući – takvi roditelji vrlo jasno daju djeci poruku da je seks loš i pokvaren. U takvim obiteljima su zabranjeni „prosti“ vicevi i riječi, golotinja. Kada govore o seksualnosti kažu npr. „To je opasno.“ „To je jako loše.“ „To ne smiješ raditi.“ Takva djeca izgrade dosta straha oko vlastite seksualnosti.

2.            Seksualno izbjegavajući – takvi roditelji su tolerantniji u stavovima da je seksualnost zdrava a ne loša, no kod ovih roditelja je prisutan sram i nepristupačnost kad se spomene seks. Iako ne nose negativne stavove o seksu, izbjegavaju otvoreni razgovor o seksu ili ako razgovaraju to je u obliku predavanja i edukacije. Nenamjerno izostavljaju komponentu topline i ljubavi u seksualnosti a djeca to vrlo brzo prepoznaju i usvajaju.

3.            Seksualno opsesivni – takvi roditelji gledaju na seksualnost kao nešto zdravo i dobro, no idu i dalje od toga i seks ne rijetko stavljaju u središte u obiteljskom životu.  Nemaju jasan uvid što je odgovarajuće za razvojnu fazu u kojoj je njihovo dijete, npr ne spremaju časopise s golišavim slikama već ih ostavljaju po stanu. Vrlo su liberalni i njihovi stavovi i ponašanja mogu biti preplavljujući i posramljujući za djecu.

4.            Seksualno ekspresivni – takvi roditelji uspjevaju ugraditi seksualnost u svoj život na uravnotežen način. O seksualnim se temama govori otvoreno kada je prikladno i u skladu s uzrastom svoje djece.  Djeci se na njihovo ponašanje stavljaju razumne granice. Seks prikazuju kao nešto zdravo i pozitivno ali u što se ne srlja.

Kad razgovarama sa klijenticama o njihovom seksualnom biću one prepoznaju u svojoj obitelji neki od opisanih načina reagiranja roditelja na seksuanost. Najmanje klijenata se, nažalost, pronađe u ovom posljednjem, seksualno ekspresivnom načinu. Dakako upravo takav pristup roditelja može nam omogućiti najzdraviji način izgradnje svoje seksualne odgovornosti. Svaki od prva tri načina mogu kod djece izazvati određene inhibicije koje će učiniti da se djete na putu formairanja u odraslu osobu prema svojoj seksualnosti i seksualnoj odgovornosoti postavi na ne-zdrav način.          

         Osim u djetinjstvu naša odgovornost prema vlastitoj seksualnosti nastavlja se formirati tijekom naše rane mladosti i prvih ljubavnih i erotskih kontakata sa osobama koje nas privlače. U toj dobi pred nama je zadatak učenja o svome tijelu i njegovim senzualnim i seksualnim reakcijama; stvaranje identiteta i razvoj zadovoljstva i sigurnosti u vlastitu seksualnu orijentaciju; učenje o seksualnim i romantičnim vezama, intimnosti i odanosti te razvoj vlastitog sustava seksualnih vrijednosti. Ponekad mi klijentice pričaju da su u toj dobi osjećale pritisak vršnjačke okoline i ulazile u odnose koje nisu još željele jer ih je bilo sram reći da ne žele da ih mladići s kojima su se viđale ne počnu ismijavati ili da ne prekinu vezu ako on želi seks a ona još ne. Neke druge su mi pričale da su u toj dobi izbjegavale kontakte s mladićima te da nisu imale nikakva iskustva druženja s njima što je učinilo da se osjećaju ne-željene i ne-privlačne. Svaka od nas može pogledati kakve uspomene nosi iz tog razdoblja i kako su one utjecal na formiranje seksuale odgovornosti prema samoj sebi.

         Dakako, naš seksulani razvoj i razvoj seksualne odgovornosti ne staje s odraslom dobi već se nastavlja tijekom cijelog života. To je upravo ono što nam omogućava da radimo na sebi i na svom odnosu te da postajemo odgovornije i zadovoljnije osobe. Psiholozi Carl Jung, Erik Erikson, Daniel Levinstom i drugi pisali su o razvojnim aspektima odrasle osobe. Psihologinja Gail Sheehy je pridonijela stajalištu o razvojnim fazama u odrasloj dobi opisujući ih kao niz prolazaka kroz razmjerno predvidljive krize koje pridonose našem rastu.  Ona kaže da prolascima kroz predvidljive krize način na koji shavaćamo vlastiti život doživljava promjene u četiri područja percepcije: unutarnji osjećaj sebe u odnosu prema drugima; stupanj sigurnosti vezan uz opasnosti koje osjećamo u životu; naša percepcija vremena – imamo li ga dovoljno ili počinjemo li osjećati da nam vrijeme istječe; te osjećaju životnosti ili stagnacije. „To su nejasne senzacije koje čine temeljne tonove u našem životu i oblikuju odluke na temelju kojih stupamo u akciju.“, kaže Sheehy.

         Kroz svaku krizu kroz koju prolazimo imamo šanstu postati odgovornije prema sebi, svom tijelu, svom seksualnom zadovoljstvu i svom partneru. Važno je, kad osjećamo da smo na nekom prijelazu, kao na početku spomenuti klijent i klijentice, što iskrenije možemo, sagledamo širinu situacije u kojoj smo i koje su posljedice našeg mogućeg ponašanja. Ne zavaravam se da je to jednostvano ali baš u tome i jest izazov, biti u stanju odgovorno izabrati ili odbiti određeno seksualno ponašanje ili (ne)izabrati određeni odnos, koje će mi omogućiti zadovoljstvo, spokoj i osjećaj vlastite snage. Pitati sebe što mi čini odnos u kojem jesam i način na koji u tom odnosu jesam; što mi čini izbjegavanje odnosa i strah od imaginarne povrede? Ili kakav god da je izazov u kojem se nalazimo.  

         Kaže dr. Christine Northrup, autorica knjige Žensko tijelo, ženska mudrost, (koju često citiram), da trebamo početi od jednostavnih stvari: kad osjetimo umor, odmoriti se, kad osjetimo potrebu za odlskom na toalet, otići a ne potiskivati jer trebamo završiti još ovo i ono; ako nam se plače kad čitamo odlomak neke knjige, pustiti suze da poteku,... obratiti pozornost na to kako se naše tijelo osjeća u određenom trenutku . I onda naučiti to izreći osobi s kojom smo u vezi i malo po malo sve više slušati svoje tijelo i naučiti jasnije komunicirati što želim i što mislim da je dobro za mene a što nije. Dakako, kada živimo u partnerskim odnosima, onda je važno isto to čuti od i poštivati i kod partnera. Zajedničkim rastom odgovornosti prema sebi i svojoj seksualnosti možemo graditi odnose koji će nam dati dugotrajno zadovoljstvo, užitak i spokoj.

         Javila nam se jedna čitateljica koja kaže da je 2 godine sa svojim dečkom, ona ima 24 a on 31 godinu i još nisu imali seksualne odnose. Ona bi željela imati seksualne odnose s njim ali se ne usudi postaviti pitanje kako to da njih dvoje nisu intimni? Kaže da zna da je imao jednu djevojku 4 godine a nakon te veze je bio dulje vrijeme sam dok njih dvoje nisu „prohodali“. Ona piše da je sramežljiva i da se ne usuditi zašto nema seksa.

         Zanimljivo mi je da upravo sada imam u terapiji jednu klijenticu koja je sa svojim dečkom 3 godine, zadnjih pola godine bez seksualnih odnosa. Razlog  je u tome što su njoj seksualni odnosi s njim bili bolni jer se nije uspjevala uzbuditi a nikada mu to nije rekla. Ona je počela izbjegavati seksualne odnose, što, kako sam već spomenula, traje već pola godine i počinje prijetiti njihovoj vezi no uprkos tome ona se ne može odlučiti razgovarati o seksu sa svojim partnerom. Kaže da su bliski, vole se, lijepo im je zajedno, mogu pričati o svemu ali o seksu ona se ne može usuditi razgovarati. Samo na pomisao da bi mu trebala reći kako se osjećala tada kad ju je boljela penetracija ili kako se osjeća sada kad izbjegava seks, kaže da se preznoji i srce joj počne ubrzano kucati.

         Ove dvije djevojke nisu usamljene u svojoj muci. Nekim osobama je uistinu jako teško razgovarati o seku, toliko teško da su u stanju trpjeti druge probleme u vezi samo da ne bi porazgovarali o seksualnosti. Vjerujem da je većini od vas to čudno i da je teško vjerovati da netko može biti u vezi dulje vrijeme, u gornjim slučajevima 2 i 3 godine, a ne pričati o nečem tako važnom za vezu i odnos – o seksualnosti. Možda ste, pak, imali sličan primjer kod neke svoje prijateljice pa vam je ta dinamika već poznata, iako time ne puno jasnija.

Da bismo razumjeli takve situacije, važno je pogledati širu sliku. Važno je upoznati osobnu seksualnu povijest te osobe ili, u slučaju gore spomenutih djevojaka, vlastitu seksualnu povijest.

Prisjetimo se da je seksualnost integrativni dio svake osobe tijekom cijelog životnog ciklusa. Ona je kao tkanina ispletena od brojnih niti. Ako izvučete jednu nit, promijenit ćete tkaninu. Sastoji se od osobnih vrijednosnih stavova, pristupa i uvjerenja o: sebi kao muškarcu ili ženi; svojim odnosima s drugim ljudima kroz prijateljstva, intimnost, ljubav, osjećaje i seks; osjećaju samopouzdanja i vlastitom tijelu; seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Cijeli život naša tkanina se tka. Sve što smo doživjeli, vidjeli, čuli, naslutili, način kako su naši roditelji govorili ili izbjegavali govoriti o seksualnosti ...

Naša seksualnost se formira kroz naše odrastanje. U dobi od dvije godine većina djece hoda i govori, shvaća da li su dječak ili djevojčica i imaju znatiželju prema dijelovima svoga tijela te otkrivaju da je podraživanje genitalija izvor ugodnih osjećaja. Otprilike u isto vrijeme djeca postanu svjesna roditeljskog neodobravanja igranja genitalijama. Tu negdje nastaje prva zbunjenost djece jer osjećaju da ih roditelji potiču da budu svjesni svog tijela no ne i svojih genitalija. Dakako da je važno da roditelji uče djecu socijalano prihavtljivim ponašanjima, no nažalost neki roditelji daju poruku svojoj dječici da treba prekinuti svaki oblik istraživanja vlastite seksualnosti. To roditelji čine verbalno, npr. „To se nesmije raditi“, „Ne, to je fuj“ „Ne diraj se dolje“ .. ili neverbalno tako da im maknu rukicu ili ih laganu pljesnu po ruci.  Zamislite zbunjenost u kojoj se nađe djetešce – ako mama potiče da otkriva svoje tijelo a tako reagira kad ono dodiruje genitalije, znači da je nešto strašno opasno i loše u genitalijama i u istraživanju vlastiti seksulanosti, bolje da se dijete za svaki slučaj ne dira dolje jer to može biti opasno. A ako se dira onda se sigurno osjeća jako krivim jer radi direktno protiv maminih uputa. Takva negativna poruka o genitalijama može biti jedan od prvih uzroka kasnijih različitih seksualnih poteškoća u životu osobe.

Kasnije, u predškolsko i ranom školskom uzrastu djeca u svom razvoju uključuju eksperimentiranje s drugom djecom istog ili drugog spola. To su razvojne dječje igre koje, ako ih roditelji primjete, mogu biti grubo prekinute. Dakako da roditelji žele najbolje za svoje dijete pa ako osobno misle da takve igre nisu dobre za dijete, nastojat će ih prekinuti. Način može biti vrlo grub. Sjećam se mnogih svojih klijentica i klijentata koji su mi pričali o netaktičnim i grubim a ponekad i agresivnim reakcijama svojih roditelja kad su ih našli da se dodiruju ili maze s djevojčicom ili dječakom. Ti osjećaji i neprorađeni doživljaji su ih pratile cijeli život i bili uzrokom različitih seksualnih smetnji i/ili disfunkcija.

To su situacije u kojima se u ranoj dobi može djeci dati poruka da je seksualnost nešto loše, da je to sramota, da se o tome ne priča. Neki od mojih klijenata pričali su mi da su vidjeli ili čuli svoje roditelje dok su imali seksualne odnose i da su osjetili jako veliki sram i krivicu što su ih vidjeli/čuli. Takav doživljaj također može „pomoći“ da se formiraju duboki stavovi da je seksualnost nešto loše i da se o tome ne priča. Možda je jedna od djevojaka s početka ovog teksta doživjela nešto slično.

Dalje kroz život, naši stavovi o seksualnosti i naša ponašanja oblikuju se pod društvenim utjecajem vršnjaka, škole, religijskog obrazovanja, medija. Važni pojmovi koje je dobro prepoznati u svom razvoju su seksualne skripte i seksualne mreže. Seksualne skripte su način pomoću kojeg korak po korak učimo seksualno ponašanje: kako, što, s kim, kada, gdje, zašto. U seksualne skripte ubrajamo i unutrašnji svijet želja, fantazija i žudnji. Seksualne mreže su poznanici i prijateljski krugovi unutar kojih tražimo i nalazimo seksualne partnere i partnerice. Kontakti s različitim partnerima/icama također oblikuju naše seksualno ja.

Dakle, moguće je i da su se kasnije tijekom sazrijevanja i života dogodile neke situacije koje su podržale početni negativni stav koji je osoba formirala pod utjecajem prvih dječjih iskustava te je osoba oko seksualnosti izgradila blokade i sama sebe onemogućuje da prihvati svoju seksualnost kao nešto prirodno i lijepo. Dapače, osjećaji koji se mogu pojavljivati na pomisao o seksualnisti su neugodni, npr. sram, krivica, strah, grižnja savijest, osjećaj vlastite neadekvatnosti. Razvojno je moguće da osoba izgradi takve fantazije oko vlastite seksualnosti da joj je zaista nemoguće otvoriti se i razgovarati o tim temama.

Što činiti ako ste se prepoznale u ovom tekstu ili ako ste prepoznale neku svoju prijateljicu koja duboko pati u sebi zbog vlastitih inhibicija? Prvi korak je osvjestiti i priznati sebi da postoji problem i da ne bi bilo dobro da taj problem ostane  jer on osobu onemogućava da živi svoj život u punini. Nakon toga bilo bi korisno pročitati neku dobru knjigu o razvoju seksualnosti. U nekim slučajevima dobra, znanstveno utemeljena knjiga može pomoći osobi da počne propitivati svoje stavove i da malo po malo počne dozvoljavati sebe početne razgovore o seksualnost. Možda se tada već može pokušati popričati s bliskom prijateljicom o njenom doživljaju seksualnosti. Uspoređivanje doživljaja bliske prijateljice u koju osoba ima povjerenje također može pomoći propitivanju svojih stavova. Slijedeći korak bi bio početi lagane razgovore s partnerom – možda iz početka o neutralnim temama vezanim uz seksualnost, npr. što on misli o tome i tome ili prokomentirati neku erotsku scenu iz filma koji zajedno gledate. Nakon tih općenitih razgovora možda će već biti lakše početi govoriti i o osobnijm temama.

Ukoliko osoba ne osjeti da joj to pomaže, ukoliko ne može sama početi  polako topiti svoje blokade, onda je dobro potražiti stručnu pomoć i razgovarati o svojim doživljajima i blokadama s psihoterapeutkinjom ili savjetovateljicom. Kroz stručno vođene razgovore, vjerujem da je moguće osvjestiti vlastite blokade i  učiniti promjenu koja će  omogućiti otvaranje i komunikaciju o seksu s partnerom/icom što će svakako učiniti da seksualni život bude ljepši i s više užitka.

Seksualne fantazije

         Od djetinjstva ili točnije rečeno od perioda kada osobe počinju otkrivati svoju seksualnost, većina ljudi ima seksualne maštarije/fantazije. Neke fantazije su ugodne i izazivaju puno uživanja, neke su zbunjujuće a neke mogu biti neugodne i čak uznemirujuće.

         Da bismo mogli maštati potrebne su nam sposobnosti zamišljanja, kreativnost i mogućnost prepuštanja zabavi, igri. Seksualne fantazije mogu biti prekrasan začin seksualnom životu ako je osoba otvorena prema svojim maštarijama i igra se s njima na svoje osobno, a ponekad i partnerovo/ičino zadovoljstvo. No neke osobe osjećaju grižnju savijest zbog svojih maštarija i pokušavaju ih potisnuti bojeći sa da svojim seksualnim fantazijama povređuju partnera/icu. O tome malo kasnije u ovom tekstu.

         Rasprostranjeno je mišljenje da muškarci češće i više maštaju nego žene. Nancy Friday, američka seksualna terapeutkinja istraživala je seksualno  maštanje žena i muškaraca više od jednog desetljeća, te izdala 3 knjige na tu temu, od kojih dvije govore o ženskim seksualnim maštarijama. Iskreno ispričane, seksualne maštarije žena u tim knjigama pokazuju nam da žene itekako imaju seksualne fantazije i koriste ih bilo za samostalno uživanje u svom tijelu, bilo kao igru ili pomoć za veće uzbuđivanje u seksualnoj igri s partnerom.

         Korištenje seksualnog maštanja je vrlo raznoliko – služi nam da poboljša našu samouvjerenost; kao „ventil“ za ispuštanje nakupljenih osjećaja; da izazove ili povećava seksualno uzbuđenje; da pruži sigurnost uz uzbuđenje; kao oslobađanje od anksioznosti; kao proba pod kontrolom...

         Kad govorimo o korištenju seksualnih fantazija u funkciji povećanja seksualne uzbuđenosti, neki koriste svoje seksualne fantazije da izazovu uzbuđenje za masturbiranje,  neki koriste svoje fantazije za početno uzbuđenje da seksualna igra s partnerom/icom može krenuti a neke osobe maštaju za cijelo vrijeme seksualne aktivnosti s drugom osobom. Jedno istraživanje u kojem je bilo uključeno 212 udanih žena, pokazalo je da seksualno maštanje pomaže mnogim ženama da postignu seksualno uzbuđenje i/ili orgazam tijekom seksualnog odnosa. Neke žene (ali i muškarci) kažu da uopće ne mogu doživjeti orgazam a da pri tome ne koriste svoje fantazije. Seksualne fantazije mogu pomoći u usmjeravanju misli i osjećaja koje pak pomažu da se smanje ili izbjegnu ometanja ili pritisci i na taj način omogućuju osobi da bude lakše fokusirana na seksualnu aktivnost i/ili da lakše dođe u strastvenije stanje.

Većina ljudi navodi da svoje maštarije ne žele pretvoriti u stvarnost no ima i osoba koje to žele. Nemamo pouzdanih podataka o tome koliko ljudi želi realizirati svoje maštarije, uvriježeno je mišljenje da se radi o manjini te da je većina svjesna da seksualna fantazija kada postane stvarnost nije više tako uzbuđujuća. Već spomenuta seksualna terapeutkinja Nancy Friday kaže: „ Ja mislim da na svaku osobu koja mi je pisala o ushićenju nakon izvođenja svojih seksualnih maštarija u stvarnosti, postoje barem tri ili četiri koje su unaprijed znale da to neće ići ili koje su isprobale i razočarale se.“ Istraživanje Mastersa i Johansonove pokazuje da za većinu ljudi, ostvarivanje  seksualne fantazije u realitetu daje nezadovoljavajuće rezultate i ponekad čak dovodi do gubitka erotske vrijednosti te fantazije za tu osobu.

Seksualne fantazije mogu biti i odlična pomoć u liječenju nekih seksualnih smetnji. Kada mi dolaze parovi kod kojih jedno ili oboje imaju smanjenu seksualnu želju, potičem ih da koriste seksualne fantazije jer im one mogu pomoći kao podizači seksualne želje. Ljudi s niskom razinom seksualne želje obično imaju malo seksualnih fantazija tako da im nije lako početi kreirati i koristiti seksualne fantazije ali se to uvijek pokaže korisnim.  Također, neke klijentice koje imaju teškoće s doživljavanjem orgazma, potičem da njeguju svoje najdraže seksualne fantazije i da ih koriste ako im pomažu kod doživljavanja orgazma. Nadalje, parove koji dolaze u moju praksu i žale se da im je seksualni život monotoniji nego prije, potičem da koriste svoju maštu i kreiraju situacije koje će osvježiti i začiniti njihov boravak u bračnom krevetu i oko njega.

 Ponekad parovima dam zadatak da svatko za sebe napiše jednu seksualnu fantaziju, onako kako će nju/njega uzbuditi i motivirati na seksualni užitak. Zatim, nakon što su ih napisali, potaknem ih da zamijene maštarije i pročitaju maštariju onog drugog. Na taj način se oslobađaju eventualnog srama jedno pred drugim zbog nekih specifičnosti svojih fantazija i pružaju si priliku da upoznaju jedno o drugome još jednu novu razinu. Parovi ne čitaju te fantazije na glas predamnom, već čita svatko u sebi, tako da mi sadržaj ostaje skriven ali bude puno osmijeha, šale i veselih pitanja za vrijeme čitanja tako da uglavnom ti susreti budu jako opušteni i korisni za parove.

Neki klijenti mi kažu da nisu komotni s korištenjem seksualnih fantazija. Sjećam se klijentice koja je svoje fantazije doživljavala kao varanje svog partnera i osjećala je veliki otpor prema svojim fantazijama. Kada je to uspjela izreći svome partneru, on joj je odgovorio da on nema problema s prihvaćanjem njenih fantazija, dapače da bi mu bilo drago da ona može dozvoliti sebi da fantazira dok su u seksualnoj igri. Taj jedan razgovor nije bio dovoljan ali je bio jako koristan početak. Nakon toga su pisali svoje fantazije i zamijenili ih, znači ona je dala svom partneru da čita njenu fantaziju. On je to jako dobro primio i toplo ju zagrlio na susretu što je njoj pomoglo da se još više opusti i dozvoli sebi pustiti svoje erotske maštarije i osjetiti uzbuđenje povezano s njima.

Ponekad seksualne fantazije izazivaju jaču zbunjenost i nelagodu. Osoba može osjećati seksualno uzbuđenje u fantaziji u situaciji u kojoj se ne bi nikako željela naći u realitetu. U takvim situacijama važno je osvjestiti da se radi o fantaziji, o situaciji koja neće biti realizirana i pokušati naći mir s takvim fantazijama. Ukoliko je pak nelagoda vrlo jaka, ukoliko onemogućava seksualno uzbuđenje i djeluje kao anti-fantazija, što se u rijetkim slučajevim događa, pametno je otići na savjetovanje i naučiti načine kako se nostiti s tim. Kad spominjem anti-fantazije, želim reći da se taj pojam odnosi na svaku misao koja djeluje anti-seksualno, tj. koja izaziva osjećaje koji udaljuju osobu od želje za seksualnom aktivnošću a ne misli se pri tome samo na seksualne fantazije u užem smislu.

Još bih željela spomenuti jednu specifičnost seksualnih fantazija – a to je zajedničko fantaziranje ili igranje uloga. Neki partneri kažu da im maštanje i igranje uloga, bez obzira da li ih realiziraju ili samo verbaliziraju, poboljšava intimnost i razumijevanje, ulaze u njih lagano i bez ikakve zadrške, na obostrano veliko uzbiđivanje. No, kod igranja uloga je važno da oboje budu opušteni sa svojom ulogom te da ne skrivaju svoju eventualnu nelagodu već jasno iskažu da ne žele biti u toj ulozi. Sjećam se dobro jednog para koji su dosta dugo igrali uloge iz njegove fantazije i to je bio najčešći način njihove seksualne aktivnosti koji je njega najviše uzbuđivao. Partnerica je igrala tu ulogu iz želje da učini nešto za njega ali se nije osjećala ugodno i skupljala je u sebi zamjeranje. Nakon nekoliko susreta u mojoj praksi, napokon mu je rekla da mu zamjera što stalno ponavljaju tu jednu igru iz njegove maštarije u kojoj se ona ne osjeća ugodno te da bi ona željela da unesu malo različitosti u svoje maštanje i igranje uloga. Također, rekla mu je da bi željela da češće ne igraju uloge već da budu baš ona i on u ljubavnoj igri.

Dakle, seksualne fantazije nam mogu biti veliki pomagač u seksualnom uzbuđivanju. Važno je i vrijedno njegovati ih u sebi. Ako se fantazije žele podijeliti, onda je važno biti iskren u iskazivanju svojih osjećaja i doživljaja te ih korisiti kao slatki začin ljubavnog čina.

          

        

      Čitateljica nas je pitala za savjet jer ona već nekoliko mjeseci osjeća veću želju za seksualnim dodirima od svog partnera. Osjeća se nesigurnom i pita se da li je normalna kad želi seks više od svog partnera a „svi znaju da muškarci žele seks češće od žena“. A možda s njenim partnerom nešto nije u redu, možda ima premalo testosterona ili ima neki drugi problem? Ne sumnja da ju vara i da ima seks s nekom drugom ženom jer osjeća njegovu ljubav i privrženost. Ne zna što da radi i najradije bi smanjila svoju seksulnu želju i tako opet bila u miru. 

         I među parovima koji su trenutno kod mene u terapiji, nekoliko njih dolazi zbog razlike u razini seksualne želje a kod nekoliko njih se radi o tome da partnerica želi seks više i češće nego partner.

No prvo malo o smanjenoj seksualnoj želji - jedno istraživanje, provedeno u SAD, na uzorku od 2109 pacijenata i parova pokazalo je da osobe sa smanjenom seksualnom željom, neprikladno potiskuju svoje seksualne osjećaje, zadržavajući se na partnerovim negativnom osobinama i tako, umanjujući njihove pozitivne strane, sami sebi onemogućavaju prepoznavanje njihovih privlačnih svojstava. Time se i njihova motivacija za seksualni odnos s partnerom/icom smanjuje.

         Motivacija je, kad govorimo o seksulanoj želji, veoma važna. Seksualna motivacija pod kontrolom je dvostrukog upravljačkog mehanizma koji se sastoji od „motora“ i „kočnica“ a zovemo ih „Pobuđivači“ i „Potiskivači“. Imamo fiziološke i psihološke pobuđivače i potiskivače. Fiziološki pobuđivači su testosteron, afrodizijaci i fizikalna/genitalna stimulacija; psihološki pobuđivači su privlačni partner/ica, erotska stimulacija, fantazije, ljubav i udvaranje. Fiziološki potiskivači su hormonalni poremećaji, lijekovi sa spolnim nuspojavama a psihološki potiskivači su neprivlačni/a partner/ica, negativne misli, anti-fantazije, negativne emocije te stres i srdžba. Normalna spolna motivacija ovisi o dobroj ravnoteži između pobuđivača, koji pokreću našu želju za seksualnim činom i potiskivača koji koče naše seksualne porive da se ne bismo upetljavali u nevolje vučeni svojim libidoznim porivima. Ako ti kontrolni mehanizmi zataje, osoba doživljava nefunkcionalan rast ili pad seksualne želje.

Čitateljica koja nam se javila kaže da je počela osjećati čak veću želju za seksom od kada je njen partner počeo imati manju želju. Sama se sebi čudi i pita se da li se kod nje želja povećala baš zato što se kod njenog partnera smanjila? To je moguće, naime, kada kod jedne osobe u vezi postanu više aktivni potiskivači i kada počne izbjegavati seksualne kontakte, kod druge osobe pokrenut će se različiti mehanizmi. Ta druga osoba može početi više inzistirati na seksualnim odnosima pokušavajući na taj način pomoći svom partneru ili može početi više fantazirati o seksu, a fantazije su psihološki pobuđivači i zbog toga može početi osjećati jaču želju nego prije.

Dakle, bez obzira na mitove o tome da muškarci uvijek žele seks i da oni moraju naći načina da seks dobiju što češće od svoje partnerice, i muškarci i žene imaju pobuđivače i potiskivače te i jedni i drugi mogu sami sebe blokirati ili pak pobuđivati. Dakako, vjerovanje u spomenuti mit, može kod nekih žena biti potiskivač i žena može osjetiti da sama sebe blokira jer „se zna da žena ne želi seks tako često kao muškarac“.

Moguće je i da se partner nalazi u nekom izazovnom periodu u životu i da su potiskivači kod njega trenutno više u akciji nego pobuđivači. A svakako je moguće da je općenito, razina seksualne želje kod žene jednostavno na većoj razini nego kod njenog partnera i to, iako je različita razina seksualne želje izazov za svaku vezu, nije nenormalno ili naopako.

Što može par učiniti sam ako se nađe u situaciji u kojoj žena želi seks češće i više nego muškarac. Osnovno je, kao i kod bilo koje druge smetnje, otvoreno porazgovarati i pogledati što se u njihovom životu događa. Važno je osvrnuti se na potiskivače i na pobuđivače. Što se tiče potiskivača, dobro bi bilo porazgovarati i osvjestiti da li je partner počeo uzimati neke lijekove koji mogu utjecati na smanjenje seksualne želje, da li je došlo do nekih zdravstvenih smetnji koje sa sobom donose iscrpljenost, umor i sl? Nadalje, da li je partner promijenio posao ili možda napredovao u poslu pa je time dobio puno više obaveza i rokova, ili da li je u strahu od gubitka posla ili smanjenja plaće pa mu to oduzima ogroman dio mentalne energije? Da li su prisutna česta okrivljavanja i predbacivanja od strane partnerice ili česte svađe i srdžba? Moguće je i da postoji još jedan potiskivač koji nije vezan uz negativne osjećaje – možda je partner stavio partnericu na neku vrstu „emocionalnog pijedestala“ i prema njoj osjeća jako nježne, intenzivne osjećaje a ne može ju doživljavati kao seksualni objekt jer negdje duboko u sebi  misli da bi ju time povrijedio. 

Što se tiče pobuđivača, dobro je porazgovarati o tome što se događa u njenom životu – da li možda partnerica češće ima seksualne fantazije ili češće sebe stimulira nego prije, pa bi to moglo biti njen pobuđivač? Da li osjeća intenzivnije emocije prema partneru koje u njoj pobuđuju želju za češćim seksualnim odnosima? Da li je promijenila nešto u svom izgledu ili je počela intenzivnije vježbati pa svoje tijelo doživljava „više živim“ nego prije? Da li se možda pojavila neka zebnja oko njihovog emocionalnog odnosa koja u njoj izaziva želju za većom blizinom i češćim seksom? ...

Ako partneri uspiju pronaći jedno ili više područja koja vjerovatno povećavaju potiskivače a smanjuju pobuđivače, mogu pokušati otvoreno se suočiti s njima i zajedno pronaći načine koji će njima pomoći da se poveća seksualna motivacija. Erotska stimulacija, fantazije, romantični zajednički trenuci mogu pomoći. Također eliminiranje stresa, preopterećenosti poslom, razrješavanje nekih akutnih konflikata također može pomoći. Toliko puta sam se susrela sa situacijama gdje se partner, u najboljoj namjeri, toliko iscrpljuje poslom (fizički i mentalno) da mu za doma ne ostaje više energije. To se pravda važnošću staranja za obitelj i boljom zaradom, no to je dvosjekli mač. Ukoliko partner napravi jako veliku disproporciju u vremenu koje ulaže u svoju ulogu poslovnog čovjeka i ulogu partnera ili muža, za očekivati je da će se motivacija za seksualni kontakt smanjivati jer jednostavno muškarac nema više ni fizičke ni emocionalne energije za svoju partnericu a često ni vremena. A to pak kod partnerice može izazvati želju za većom i intenzivnijom blizinom s partnerom jer joj on nedostaje i to može kod nje pojačavati želju za seksualnim odnosima.

Ako partneri osvijeste da se radi o situaciji u kojoj partner ima puno nježnih osjećaja za svoju partnericu a boji se da bi ju seksualnim odnosom povrijedio (govorim o dubokim stavovima koje nije lako osvijestiti jer se „zdravorazumsko“ razmišljanje protivi takvim stavovima), onda je dobro da partnerica priča o tome kako ona voli njegov seksualni dodir i koliko joj to puno znači. Također mogu zajedno kreirati neke seksualne fantazije, pričati o njima i pokušati ih realizirati – možda u početku bez penetracije a s vremenom i s penetracijom.

Za kraj bih naglasila važnost osvještavanja načina kako osobe same sebe nenamjerno „iskapčaju“ i „pobuđuju“. Povećavanje razine svjesnosti partnera o vlastitim protuseksualnim ponašanjima i anti-fantazijama pomoću kojih su automatski bez da su bili svjesni, potiskivali svoje želje prema drugom partneru je prvi korak. Nad svojim seksualnim osjećajima može se imati veća kontrola. Prihvaćanje svoje vlastite uloge u nastanku i održavanju postojećeg izazova može biti snažan zamah prema naprijed. I dakako, važno je i vrijedno njegovati i množiti pobuđivače kao usporedni a ne tek drugi, korak.

        

  Javila nam se jedna čitateljica čiji suprug ima preuranjenu ejakulaciju od samog početka njihovog, sada, trogodišnjeg braka. Dodatni problem im je to što on kad prebrzo ejakulira onda ima poteškoće postići erekciju i treba mu nekada i po sat vremena da ju ponovo postigne.

Preuranjena ejakulacija je najčešća muška seksualna smetnja. Istraživanja nam pokazuju da oko 30% muškaraca prerano ejakulira, odnosno da nisu zadovoljni svojom sposobnošću kontrole vlastitog orgazma. Iako je to najčešča muška seksualna smetnja, u moju praksu ne dolazi jako puno klijenata s tom smetnjom. Muškarci pokušavaju na različite načine pomoći sami sebi i u vođenju ljubavi zadovoljavati partnericu na različite načine a ne samo penetracijom, koja kod njih traje kraće nego što bi oni željeli. Neki muškarci ne pate jako zbog te smetnje pa je i to razlog zašto se ne javljaju češće. Dakako, ako partnerica inzistira na promjeni i duljoj penetraciji, onda to postane dobra motivacije muškarcu da potraži pomoć stručne osobe. Također, kad je ejakuliranje izuzetno brzo, ponekad u trenutku penetriranja ili čak i prije samog pokušaja penetracije, onda se muškarci odluče doći na terapiju jer im u takvim situacijama izgleda kao da je nemoguće postići kontrolu nad ejakulacijom i orgazmom.

          Definicija preuranje ejakulacije ima tri komponente: brzinu ejakulacije (manje od 1 minute), nemogućnost kontrole ejakulacije i problem/distres za muškarca i/ili partnericu.

Preuranjena ejakulacija pogađa puno više mlade muškarce i s godinama života ta smetnja postaje manje prisutna, odnosno s godinama života muškarci uspjevaju bolje osjećati kontrolu i ne dolazi više tako brzo do orgazma. 

Uzrok preuranje ejakulacije je najčešće psihogeni. Muškarac se boji da neće moći zadovoljiti svoju partnericu, osjeća napetost od „izvedbe“ ili strah od neuspjeha i zbog toga ne uspjeva kontrolirati ejakulaciju. No, može se raditi i o  hipersenzitivnost glansa (glavića), promjenama serotoninskih receptora, kroničnom prostatitsu...

Često se uz preuranjenu ejakulaciju pojave i smetnje erekcije, u čak do 50% slučajeva. Stanje se može pogoršati s novom partnericom, nakon duže apstinencije, u stanjima stresa i napetosti. Neki muškarci primjećuju da im se stanje popravlja uz alkohol, u drugom ili trećem odnosu zaredom, s duljim trajanjem veze koje povećava povjerenje i opuštenost u odnosu.

Ta smetnja dakako pogađa i partnerice jer najčešće ne uspiju uživati dovoljno dugo da bi i one mogle doživjeti orgazam. Ukoliko su oboje otvoreni za neke dodatne tehnike stimulacije, odnos još i može biti zadovoljavajući za oboje no ako jedno od njih dvoje nije otvoreno za druge vrste stimulacije osim penetracije ili ako je građa klitorisa partnerice takva da ona ne može doživjeti orgazam osim penetracijom, problem postaje veći.

Što može pomoći? Iz već napisanog, jasno je da povjerenje među partnerima i otvoreni razgovor mogu pomoći da se muškarac opusti i da se time anksioznost oko izvedbe smanji. Nekim muškarcime pomogne da eakuliraju kratko prije penetracije na način da ih partnerica stimulira rukom ili oralno a neki muškarci preferiraju masturbirati prije samog odnosa i na taj način malo produljiti trajanje penetracije. No, nekim muškarcima, kao muškacu kojeg sam spomenula u početku ovog teksta, nakon prve ejakulacije, jako je teško postići ponovnu erekciju. Za njih ova preporuka ne bi bila korisna.

Svim muškarcima s preuranjenom ejakulacijom preporuča se početi raditi vježbe za stjecanje kontrole nad ejakulacijom. Postoje dvije varijante tih vježbi: tehnika stani kreni i tehnika stiska. Kod prve varijante muškarac se samo zaustavlja u vježbi i nastavlja dalje, a kod druge varijante, muškarac čvrsto pritišće penis palcem s gornje strane i srednjim prstom s donje strane i to ili na korijenu ili odmah ispod vrha penisa (glansa ili glavića).

Prva faza u vježbama je naučiti prepoznati „točku s koje nema povratka“. Naime, kad muškarac doživljava stimulaciju po penisu, u jednom trenutku dođe do točke u kojoj se više ne može odgoditi ejakulacija. Ako u tom trenutku stane svaka stimulacija, muškarac će svejedno ejakulirati. Tu točku zovemo „točka s koje nema povratka“. Dakle, prvi korak je da muškarac masturbira i nauči prepoznati kada je došao do te točke. Nakon toga pokušava prepoznati trenutak prije te točke, znači trenutak u kojem, ako stane stimulacija, neće doći do ejakulacije. Može se osjetiti pojačano škakljanje na vrhu penisa ili punoću u preponama. Kada muškarac nauči prepoznati taj trenutak, kreće se u drugi korak u vježbanju: Muškarac masturbira na uobičajeni način dok ne osjeti da se približava spomenutoj točci. Važno je obratiti pozornost na osjete u penisu koji govore da se muškarac približava orgazmu. U tom trenutku treba prestati masturbirati i u varijanti „stani-kreni“ samo stati a u varijani „tehnika stiska“ čvrsto pritisnuti penis palcem s gornje strane i srednjim prstom s donje strane i to ili na korijenu ili odmah ispod vrha penisa (glansa ili glavića) dok osjećaj da će svršiti ne popusti. Počekati ca 1 minutu, a onda ponoviti prethodni korak, tj. masturbirati dok se opet ne dođe do zadane točke. Cijeli postupak treba ponoviti još dva puta. Četvrti put treba nastaviti masturbirati fokusirajući svoju pažnju na osjete u penisu i nastaviti do orgazma. Vježbati treba najmanje tri puta tjedno tijekom dva tjedna. Vjerojatno će se vrijeme potrebno da muškarac dođe do točke vrhunca, povećavati, što potvrđuje napredak ili pozitivnu promjenu. Detaljan opis vježbi može se naći na ovom linku: http://www.barolinbelic.com/vje382be-kod-preuranjene-ejakulacije.html

Ponekad, u rijetkim slučajevima, muškarac vježbom nikako ne može postići kontrolu nad ejakulacijom. U tom slučaju preporuča se koristiti neki lokalni ansetetik u kremi koji se namaže na penis i on smanji osjet na penisu pa time i učinak stimulacije i odgodi orgazam. Izuzetno je važno, ako se koristi anestetik lokalno na penisu da muškarac koristi prezervativ jer ako ga ne koristi, anestetik bi prešao u ženinu rodnicu i na klitoris i žena bi bila lagano lokalno anestezirana pa ne bi mogla osjećati užitak niti doživjeti orgazam.

U izuzetno rijetkim slučajevima kod kojih ni lokalni anestetici ne pomažu, mogu se, u dogovoru s urologom, koristiti neki antidepresivi koji odgađaju ejakulaciju. Kod njih se pokazala velika uspješnost u težim oblicima preuranjene ejakulacije.

Kada je uz preuranjenu ejakulaciju prisutno i teže postizanje ponovne erekcije, preporuča se posjet urologu da se provjeri da se ne radi možda o nekom organskom uzroku. Ukoliko organski uzrok nije prisutan, onda je gradnja povjerenja i opuštene atmosfere u vezi presudna. Okrivljavanje partnera i optuživanje za nemar i sebičnost (što neke partnerice čine) mogu samo otežati situaciju. Važno je da partnerica osvjesti da partner to ne radi namjerno i da on zaista ne može kontrolirati svoju ejakulaciju i nakon toga teško ponovno postizanje erekcije. Važno je da oboje jedno drugome kažu kako se osjećaju u toj situaciji i što očekuju jedno od drugog, kako si međusobno mog biti podrška. Važno je unijeti i dozu optimizma i šale koje mogu pomoći kreiranju opuštene atmosfere. Puno ljubavi i međusobne nježnosti mogu svakako pomoći paru da se nosi s izazovima preuranjene ejakulaciji i težeg postizanja erekcije. Dobro bi bilo da zajedno pročitaju knjigu o muškoj seksualnosti koja im može dati dodatne informacije koje mogu pomoći u vježbanju i razumijevanju situacije.

No, ako par uvidi da si sami ne mogu pomoći i da se situacija ne poboljšava, onda bih svakako preporučila odlazak na seksualnu terapiju jer seksualni terapeut/kinja mogu dati specifične vježbe i mogu pružiti potrebnu stručnu pomoć da par uspješno savalada izazove u kojima se njihov seksualni život nalazi.

Kao što sam rekla na početku, ovo je česta muška smetnja no uspješnost liječenja je jako velika. Ponekad smetnja sama prođe, s trajanjem veze i godinama života muškarca. No ako i ne prođe sama, prognoze za pozitivan ishod su jako pozitivne, tako da počnite s vježbama stjecanja kontrole nad ejakulacijom što prije i vjerujem da rezultate nećete dugo čekati.