Ženske seksualne smetnje, to sam već spominjala u ovim kolumnama, dijelimo na poremećaje želje, poremećaje uzbuđenja, poremećaje orgazma i poremećaje vezane uz bolnost pri seksualnom odnosu. U ovu zadnju skupinu spada vaginizam a definira se kao nevoljna kontrakcija vanjske trećine mišićnog zida vagine koja onemogućava penetraciju tijekom seksualnog odnosa. Ponekad se javlja i kod pokušaja penetracije prstom ili kod pokušaja umetanja tampona. Može se javiti i tijekom ginekološkog pregleda.

         Radila sam s dosta žena koje su patile od nekog oblika vaginizma, ponekad se radilo o nemogućnosti penetracije penisom i taj nevoljni grč se javljao samo u trenucima kada bi  partner približio penis vagini a ponekad bi se taj grč javio već pri pomisli da bi se partner ili ginekolog/inja mogli početi približavati genitalnom području žene.

Istraživanja nam pokazuju da se vaginizam može povezati sa seksualnim nasiljem u osobnoj povijesti žene. Može biti posljedica nesvjesne precepcije penisa kao oružja ili prijetnje ili doživljaja seksualnog odnosa kao ugrožavajućeg za ženu. Ponekad nastupa nakon doživljene boli pri seksualnom odnosu, kao odraz anticipacije boli. Javlja se i kod žena koje se u vezi osjećaju emocionalno zlostavljane pa onda predstavlja neverbalni izraz protesta protiv takvog odnosa. Postoji i povezanost pojave vaginizma sa strogim odgojem u kojem se seksualnost prikazivala kao nešto sramotno, grešno, prljavo.

Sjećam se nekih klijentica koje su došle u moju praksu tražeći pomoć nakon višegodišnje nemogućnosti imanja penetracije s partnerom. Među njima posebno bih izdvojila dvije klijentice – jednu klijenticu koja je bila u višegodišnjoj vezi s partnerom i nije se željela vjenčati s njime dok ne riješi problem koji ju je mučio i jednu koja je došla nakon 10 godina braka (plus vrijeme hodanja prije braka) u kojem nije bilo niti jedne penetracije.

Obje te žene su jako plakale na prvom susretu, to je bilo za njih prvi puta da otvoreno pričaju o problemu kojeg su se jako sramile, koji ih je mučio, nisu ga željele (obje su imale emocionalno kvalitetne veze) i pred kojim su se osjećale potpuno nemoćne. Obje su imale partnere koji su ih razumjeli, bili im podrška i prihvatili višegodišnje odnose bez penetracije. I jedna i druga su imale još nešto zajedničko – obje su doživljavale orgazam s partnerima stimulacijom klitorisa. Njima sama pomisao na seksualnu intimnost s njihovim partnerima nije bila zastrašujuća, mogle su uživati u poljupcima, zagrljajima i vanjskom podražaju klitorisa, no na pomisao na penetraciju, njihovo tijelo ih ne bi poslušalo već bi se dogodio taj bolni grč i razočarenje ponovnim neuspjehom. Obje su više puta rekla da žele biti „normalne“. Svoju smetnju su doživljavale kao neprijatelja koji ih čini nenormalnima.

Uzroci njihovih smetnji su bili različiti i zato želim ispričati i jednu i drugu priču da bih vama, čitateljicama, predočila kako različite situacije kod žena mogu rezultirati sličnim smetnjama ali i da biste se možda pronašle u nekoj sličnoj priči i da biste se lakše odlučila rješavati poremećaj ako postoji i kod vas. Naime, važno mi je reći da nam istraživanja pokazuju da  žene koje imaju seksualne poremećaje najčešće prešućuju problem, svoj seksualni život doživljavaju tegobnim i svoje probleme čuvaju u sebi te rijetko traže pomoć. A pomoći ima ... i s vaginizmom, kao i s drugim smetnjama se može raditi i postići zadovoljavajući napradak ili potpuno izlječenje.

Vraćam se priči mojih klijentica. Prva spomenuta klijentica, ona koja je bila u višegodišnjoj vezi je kao mala imala sobu blizu roditeljske. Više puta je noću čula zvukove iz roditeljske sobe  koje je ona protumačila kao izraz velike majčine boli. Sada, kao odrasla žena ona je svjesna da takvi zvukovi mogu značiti baš suprotno, da je mama jako uživala, ali tada dok je bila mala, ona je slušala te zvukove i plakala osjećajući se nemoćna da pomogne mami, suosjećajući jako s onim što je ona doživljavala kao veliku maminu bol. Nikada nije spomenula roditeljima da je čula te zvukove, nikada nije iz svoje sobe zaplakala i pozvala roditelje, samo je šutjela i nosila svoju bol. Sjeća se da je tada jako zazirala od tate jer je povezala da je on taj koji je bezosjećajan i mami nanosi bol. Plakala je i dok je pričala o svom doživljaju tate u to vrijeme jer se osjećala jako kriva što ga je doživljavala na taj način a on je bio dobar otac i brinuo se za nju. Kako je odrastala, te zvukove više nije čula i malo po malo ih je i zaboravila (odnosno mislila je da ih je zaboravila) i nije više mislila na njih. Bila je doduše u odnosima s dečkima sramežljiva i povučena ali nije to povezivala sa svojim doživljajem zvukova iz spavaće sobe mame i tate. Kad je upoznala svog današnjeg partnera željela je vezu (imala je po svojim kriterijima već puno godina i osjećala je da podosta kasni za svojim vršnjakinjama), on joj se svidio kao muškarac i mislila je da je napokon za nju došao period uživanja u ljubavi. Prvo njihovo zajedničko ljeto bilo je prilika za seksualni odnos i ona ga je s radošću i uzbuđenjem čekala. Pokušaj penetracije joj je bio jako bolan, mislila je da je to zbog himena. Ponovni pokušaj je bio jednako bolan i uz pokušaje koji nikako nisu uspjevali, prošlo je ljeto. Ona je bila zbunjena, razočarana, frustrirana i osjećala se jako loše. Zbog toga su odlučili neko vrijeme ne više pokušavati nego uživati u ljubljenju i oralnim i ručnim stimulacijma. Pokušali su kasnije još par puta, kako je svaki puta njoj bilo jako fizički bolno a i osjećala se emocionalno jako loše, oni su odustali od pokušavanja. Kad je došla kod mene veza je bila u fazi kada je njen partner spominjao brak i ona je shvatila da se ne može udati za njega ako ne uspje rješiti problem grčenja mišića. Tek na terapiji se sjetila zvukova iz roditeljske sobe, do tada svoju smetnju nije povezivala s tim doživljajem. Ni dok je bila u terapiji nije željela razgovarati s mamom niti ju pitati kako se stvarno osjećala. Seksualnost nije bila tema o kojoj se u njihovoj kući govorilo. Dakle seks niti seksualnost nisu bili spominjani ni u kakvom kontekstu kao da taj dio života ne postoji tako da se ona nikada nije odlučila započeti razgovor s mamom i promjeniti to neizgovoreno pravilo. Ona je željela svoj problem rješavati sama, odnosno s partnerom a u njenom roditeljskom domu je ne-spominjanje seksualnih tema ostalo prisutno.

Klijentica koja je bila u braku je imala drugačije iskustvo – u njenom domu se spominjala seksualnost no u vrlo rigidnom kontekstu – to je nešto loše i sramotno, djevojke to ne rade dok se ne udaju, a one koje to rade su osobe lošeg  morala  (koristili su se i pogrdni nazivi za takve žene). Obitelj je bila religiozna pa je seks prije braka bio spominjan i u kontekstu grijeha prema Bogu. Klijentica je odrasla s velikom željom da nema seksualnih odnosa do braka i bila je sretna s tom odlukom. No, kad je upoznala svog muža i kad su, nakon dvije godine hodanja, vidjeli da se jako lijepo slažu i da žele biti zajedno, ona je odlučila da neće čekati do vjenčanja već da će se upustiti u seksualni odnos s njim. On je također bio iz religiozne obitelji pa su otvoreno razgovarali o tome čekati li do braka ili ne. Oboje su osjetili da žele ostati zajedno i da je to u stvari za njih već predana veza pa su odlučili da će ipak imati odnose prije braka.  Prvi pokušaj je bio začinjen njenom željom i uzbuđenjem no bol koji je osjetila i nemogućnost penetracije su je šokirali. Otišla je kod ginekologa koji je posumnjao na rigidni himen pa joj je odstranjen kirurški. No i nakon toga penetracija nije bila moguća. Oboje su pomislili da je to znak da ne trebaju pokušavati prije braka. Nakon što su se vjenčali situacija se nije promijenila. Dolazak na terapiju je inicirao on koji je polako počeo osjećati da mu postaje teško živjeti u braku bez penetracije a željeli su i dijete.

Strah od penetracije kod obaju klijentica je bio toliko velik i toliko potisnut da je prvi korak u terapiji bio suočavaje sa strahom i sa slikama koje su posložile u sebi. Bilo je to straha od boli, od grešnosti čina, od gubitka sebe, od nepoznatog zastrašujućeg koje će se dogoditi kad se dogodi penetracija.

Kod klijentice u braku terapija je trajala 6 mjeseci. Nakon rada na strahu radile smo na opuštanju i razvijanju povjerenja. Njen suprug je također redovno dolazio i bio vrlo aktivan u terapiji tako da su oni uspjeli imati prvu penetraciju nakon 5 mjeseci  i ona je vrlo brzo nekon toga zatrudnjela. Njihova bebica je sad već djetešce koje priča, hoda, trči i jako ih veseli.  

Klijentica koja je bila u vezi dolazila je nešto dulje. Rad na opuštanju i stvaranju povjerenja između njih dvoje je bio zahtjevan jer su izašli na površinu i neki drugi problemi koje su oni imali u vezi a s kojima se nisu nosili jer je vaginizam bio glavni problem koji ih je mučio. Pitanje povjerenja u njega za nju se, u jednom trenutku, pokazalo jako bolnim i teškim. Počelo joj je smetati što je on od nje očekivao da se ona brine za njega i njihov zajednički stan a on nije sudjelovao u pospremanju, kuhanju ni drugim poslovima. No, bio je dovoljno otvoren da čuje njene potrebe i da promijeni kod sebe neke navike i očekivanja. Izašli su bili i još neki emocionalni problemi u vezi ali su zajednički uspjeli doći do razine koja je zadovoljavala oboje. Nakon što su ti problemi bili (za njh ) uspješno rješeni, počeli smo s intimnim vježbama. Nakon što su uspjeli malo po malo imati penetraciju prstom, rad se poprilično ubrzao pa su uskoro uspjeli, polako i opet malo po malo imati i penetraciju penisom. Na dan kada mi je ispričala da su uspjeli staviti glans penisa u vaginu, sva je sjajila od sreće. Dakako opet je plakala ali to su bile suze radosnice. Ponovila je nekoliko puta da će i ona biti normalna. Poslala mi je sliku s vjenčanja a zadnji puta kad mi se javila napisala je da su dobro i da su počeli raditi bebu.

Obje ove priče imaju sretan završetak, za sada. Obje klijentice su bile očajne na početku terapije i osjećale se potpuno nemoćno pred grčem vagine kojeg na svjesnoj razini nisu željele niti činile. Hrabro su se suočavala se svojim strahovima, pričale o njima i dovodile svoje stavove u pitanje. To im je omogućilo da uspiju izgraditi povjerenje u svoje partnere i da se uspiju prepustiti partneru i odnosu. Prihvatile su i vježbe postupnog širenja i prakticirale ih redovno same i s partnerom. Sve to im je omogućilo da danas imaju seksualne odnose koji im pričinjaju užitak i da se osjećaju dobro u svojoj koži. Ako ste se pronašle u ovim pričama, drage čitateljice, ako i vi osjećate taj bolni, nesvjesni grč i zazirete od pokušaja penetracije, pronađite u sebi hrabrost za suočavanje i terapiju i nemojte odgađati rješavanje svog problema. Isplati se.

        

        

Jedna moja mlada klijentica me, prije odaska na more, upitala „Da li  mogu opstati ljetne veze?“ i nastavila na glas razmišljati da ne bi željela upoznati nekog na  moru, zaljubiti se i onda patiti nakon povratka u Zagreb. Njena ideja je da veze započete na moru za vrijeme odmora nemaju šanse za uspjeh. S druge strane, pita se koja joj je alternativa – ne izlaziti van i ne družiti se s ljudima? Kakav će joj to uopće onda biti odmor? Imala je još neke dileme, no sve se one u konačnici svode na njeno prvo pitanje – imaju li ljetne veze smisla i mogu li opstati?

Složile smo se oko toga da općeniti odgovor nije moguć jer ovisi od osobe do osobe i od situacije do situacije. Predložila sam joj da pokuša promišljati o svojim očekivanjima i željama te da na taj način dođe do odgovora za sebe. I čvrsto vjerujem da je, upoznavanje vlastitih očekivanja i želja od ljeta i susreta s novim ljudima, najvažnije i najkorisnije.

Naime, poznati su nam svima scenariji oko kojih se šalimo:  „Plaže i mjesta na moru su puna  „Galebova“ koji jedva čekaju da dođe sezona pa da počnu zavoditi turistkinje; ili ljeti svi samo gledaju jedni druge po plaži jedva čekajući večer i neku „akciju“ (pod akcijom se dakako podrazumijeva seksualna aktivnost).  

Istina je da su ljeti misli i želje vezane uz seksualnost češće nego zimi. Između ostalog to je i zbog toga što sunce izaziva proizvodnju serotonina, dopamina i hormona stimulacije melanocita (MHS) u tijelu a ti hormoni podižu raspoloženje i pobuđuju libido. Osim toga, ljeti su tijela više razgolićena i više izložena pogledima što također, naročito kod muškaraca, pobuđuje seksualnu želju.Treći i ne manje bitan je i faktor „opuštanja“, znamo da smo na godišnjem odmoru, da nemamo posovnih niti fakultetskih obaveza, da smo daleko od grada u kojem živimo i sve to po malo djeluje da nam granice prema novim ljudima i prema vlastitim stavovima, postanu mekše i propusnije te tako lakše ulazimo u odnose sa seksualno privlačnim osobama.

Važno je znati i ovo: Provedeno je više znanstvenih studija koje su pokazale da muškarci pokazuju više interesa za seks bez emocija od žena. 1990 godine antropolozi Townsen i Levy sa Sveučilišta u Syracusi proveli su istraživanje koje je pkazalo da muškarci odluku da li žele imati spolni odnos  s određenom osobom donose isključivo na temelju fizičke privlačnosti. Žene pak razmatraju velik broj čimbenika prije donošenja odluke za ulazak u seksualni odnos, npr. Zanima li ga veza sa mnom? Postoji li još neka žena u igri? Voli li me? Ima li potencijala? itd.

U jednom drugom istraživanju sociobiolozi Ellis i Symons došli su do rezultata da mlađe žena češće stupaju u seksualni odnos s muškarcem ako on pokaže potencijal i zanimanje za potomstvo koje ona već ima ili bi mogla imati. Što se tiče vremena potrebnog za ulazak u seksualni odnos, istraživanje je pokazalo da muškarcima ono nije nikakav problem – spremni su imati seks sa ženom koju znaju 5 minuta jednako kao sa ženom koju poznaju već 5 godina. Kod žena je vrijeme važan čimbenik pa će tako žene lakše ući u seksualni odnos s privlačnim muškarcem kojeg poznaju dulje vrijeme nego s privlačnim muškarcem kojeg su tek upoznale.

Sva istraživanja pokazuju da muškarci imaju dvostruko više „usputnih“ seksualnih odnosa ili avantura nego žene. Osnovni razlog zbog kojeg se muškarci upuštaju u neobavezni seks je seksualna razlićitost. Glavni razlog zbog kojeg se žene upuštaju u seksualne aventure je nedostatak ljubavi što uzrokuje smanjeno samopouzdanje i u većini slučajeva žene nisu stanju odvojiti seks od ljubavi dok je muškarcima seks samo seks.

Vratimo se sad onim, malo prije spomenutim očekivanjima. Ako se, kao moja klijentica s početka teksta, želimo s mora vratiti „ne slomljenog“ srca, onda je važno pogledati u njega prije puta i upoznati dobro svoja očekivanja kao i znanja o različitim motivima ulaska u ljetne avanture za muškarce i žene. Također važno je posvjestiti si:  Da li uopće želim na moru sresti neku novu osobu, nekog zanimljivog muškarca i provoditi neko vrijeme s njim? Ako želim, da li sam ja kao osoba inače otvorena za kratkotrajnije veze ili je pak slika koju imam u sebi o vezama, pretežno slika dugotrajnije, predanije veze. Ako su sebi imam ideju da želim dugotrajniju i predaniju vezu da li bih mogla imati vezu na daljinu? Jer to su opcije u kojima se možete naći. Ukoliko prepoznajete u sebi želju da na godišnjem odmoru upoznate nekog fatalnog, nekog s kim ćete živjeti „happily ever after“ onda trebate malo svoje želje usporediti s realitetom. Moguće je na godišnjem odmoru upoznati nekog fatalnog i ostati s njim dugo no statistika nam kazuje da su one druge kombinacije češće - da ne dolaze svi redom na more sa željom da započnu dugogodišnju predanu, monogamnu vezu.  

Što u tom slučaju? Možda je najpametnije zadržati svoj jasan stav u srcu i ulaziti u odnose samo do granice ugode tj. ne prelaziti granicu koja bi mogla jako povrijediti vlastito srce. Što to konkretno znači opet ovisi od osobe do osobe – za nekoga će to biti NE ulaziti u seksualne odnose, za nekog drugog će biti NE ulaziti u romantične odnose niti provoditi vrijeme samo u dvoje već biti u većem društvu.... Vrlo lako se može dogoditi da druga osoba ima drugačije želje i drugačije granice – važno je, pogotovo tu mislim na mlade djevojke, jasno reći drugoj osobi do kuda sam spremna u odnosu ići i ako to drugoj osobi odgovara, možemo se družiti. Ukoliko druga osoba ima veća očekivanja, onda će odmah znati na čemu je pa će moći odustati od druženja ako mu je to premalo ili ako nije u skladu s njegovim očekivanjima.

Što ako u sebi osvjestimo da nam predana duga veza nije ni na kraj pameti i da bismo od ljeta željele avanturu u kojoj ćemo uživati i rado je se sjećati nakon povratka u svoj grad? Onda postavljamo drugačija pravila igre. Znamo da ne želimo neku ozbiljnu vezu već želimo druženje, igru, uživanje. Moguće je da ćemo susresti baš takvu osobu, što nam je, u stvari, i želja.

Važno je osvjestiti si da ta osoba možda takvu istu želju ima već neko vrijeme i da je možda ta osoba ulazila u takve kratkotrajne avanture često pa tako i imala seksualne kontakte s određenim brojem osoba. Važno je biti svjesna da sam tu osobu tek upoznala, da još ne znam ništa o njoj i da je broj seksualnih partnerica s kojima je ta osoba bila možda poprilično velik. Važno je biti svjesna rizika i učiniti što je potrebno da se rizik ukloni ili svede na njamanju moguću mjeru. Ne mislm pri tome samo na korištenje kondoma već i na neke druge aktivnosti npr. – da li želim imati oralni seks s osobom za kou ne znam s koliko je seksualnih partnera bila? Koliko sam spremna emocionalno se otvoriti i dijeliti neke svoje tajne sa osobom koju još ne poznajem? Da li se želim voziti s tom osobom nakon večernjeg provoda u kojem smo svi konzumirali alkohol?  Koliko su naše kulturološke pozadine drugačije i da li neka moja ponašanja osoba može shvatiti drugačije te se time mogu naći u neželjenoj situaciji? Da li znam koje su moje granice u konzumiranju pića i da li znam stati na vrijeme, prije nego izgubim kočnice koje želim i koje su mi potrebne?

Ovako kad sve ovo sažmem u jedan kratki tekst, zazvone mi riječi one moje mlade klijentice „Kakav će mi onda uopće biti odmor?“. Zaista mi zvuči  da u ovom mom tekstu ima više opasnosti i preporuka nego u drugim mojim tekstovima, ali čvrsto vjerujem da je to potrebno i važno. Ako želite ovo ljeto i još puno ljeta uživati na moru u druženjima s novim ljudima i istraživanjima svojih očekivanja i želja, onda je doza razumnog opreza i svjesnosti sebe jako važna i omogućava nam da uživamo i kad ljeto prođe. Sigurno niti jedan od vas čitateljica, kada pogleda u svoje želje ne vidi sebe zabrinutu zbog neke spolno prenosive bolesti, neželjene trudnoće ili emocionalne povrede. A da se to ne bi dogodilo, da biste vesele i bezbrižne ušle u jesen, važno je o nekim situacijama voditi računa. Ljeto je puno izazova koji nam mogu ostaviti prekrasne uspomene i radosti u srcu no ima i onu drugu stranu koju treba prevenirati.

Vjerujem da će moja klijentica, koja si je dobro definirala želje i očekivanja, s godišnjeg odmora donijeti samo lijepe uspomene i „cijelo“ srce. Ona zna da ne želi ulaziti u ljetne avanture ali joj ne bi bilo krivo kada bi na moru upoznala nekog iz Zgreba ili okolice s kim bi se mogla nastaviti družiti i na jesen. Možda će joj se to i ostvariti – ljeto nas može iznenaditi. Onima koji žele ljetne avanture, druženja i uživanja, želim da im se to i ostvari i da se vrate u svoje gradove puni lijepih uspomena, novih kvalitetnih prijateljstava i također, cijelog srca.

Ponekad u moju praksu dođu parovi koji su doživjeli i preživjeli nevjeru u svojoj vezi. Ponekad je nevjeran bio partner, ponekad je nevjerna bila partnerica, ne bih mogla izdvojiti da, u mom iskustvu rada s parovima, jedan spol to radi češće od drugog.

Svaka nevjera i svaki par je posebna priča no nešto je zajedničko onima koji dođu kod mene tražiti pomoć kako oprostiti i krenuti zajedno dalje: osoba koja je doživjela nevjeru partnera/ice je puna ljutnje, bijesa, ogorčenja, ponekad mržnje, povrijeđena je i razočarana. Osoba koja je bila nevjerna osjeća se krivom, želi popraviti stvar i najradije bi da se o nevjeri više nikada ne spomene niti jedna riječ. Dakle, polazišta su jako različita i ona su izazov na samom početku terapijskog/savjetodavnog procesa.

Krenuti ponovo zajedno nakon nevjere nikada nije lako niti brzo. Da bi se uopće krenulo, važno je da par osvijesti što je bilo na početku, davno prije nevjere? Pa ih stoga uvijek pitam kako oni definiraju nevjeru i što se konkretno njima dogodilo - da li se radilo o seksualnom odnosu sa trećom osobom ili je u pitanju emocionalna nevjera, poljupci ili nešto drugo? Da li se radilo samo o jednom trenutku ili je u pitanju dulja veza koja je u tajnosti trajala paralelno s broakom/partnerstvom i koja je uključivala puno laganja i skrivanja? Zatim ih pitam da li su razgovarali o nevjeri u fazi upoznavanja? Da li su jasno rekli koji su njihovi stavovi i što očekuju jedno od drugog. U najvećem broju slučajeva kažu da nisu razgovarali, da što se tu ima pričati – zna se što je nevjera i podrazumijeva se da se to ne radi.

No, tomu nije tako. Nema jasne definicije nevjere koja bi vrijedila za sve parove, nit je jasno koje su posljedice nevjere. Svaki par za sebe treba odrediti što je za njih nevjera: da li je to seksualno chatanje s nekom osobom bez vizualnog i/ili fizičkog kontakta, da li je to poljubac, seksualni odnos, emocije koje se jave za neku drugu osobu.... Zreli parovi to definiraju u početku veze i tako učine jasnija pravila igre. Dakako, da jasna pravila, sama po sebi neće biti prevencija nevjere ali omogućavaju partnerima da jasno znaju što su se dogovorili i da vide da li to mogu poštivati.

Nadalje, kad par jasno definira što je za njih dvoje nevjera, važno je reći i koje su, za njih dvoje, posljedice nevjere – što ćemo učiniti ako jedno od nas dvoje u nekom trenutku bude nevjerno? Da li to znači kraj našeg braka/partnerstva ili ćemo pokušati popraviti što se popraviti dade? 

Većina parova, to već i znate, ima pravilo da o tome uopće ne pričaju, kao da nevjere nema na ovome svijetu i kao da nam neumoljiva statistika ne kazuje da preko 50% osoba u predanim vezama (braku ili partnerstvu) u nekom trenutku u svom životu učini preljub.

I onda kad se nevjera dogodi, ne znaju što učiniti, kako se postaviti? Da li se uopće može nešto učiniti? Kako izaći iz tog oblaka koji se nadvio nad njih i kao da ih je progutao? Iskreno, zaista je teško i neki parovi ne uspjevaju. No, gledala sam mnoge parove koji su uspjeli, koji su prebrodili bol, razočarenje, gubitak, grižnju savijesti... i uspjeli sačuvati obitelj i ostati zajedno, ponekad čak kvalitetnije nego što je to bilo prije nevjere. Dakako, motivacija zašto ostati zajedno je jako bitna – što je to u našem braku/partnerstvu, u toj drugoj osobi, što mi je vrijedno toliko da želim oprostiti i ostati s osobom koja mi je bila nevjerna?

U samom procesu opraštanja i ponovne gradnje povjerenja i intimnosti, važno je dati prostora boli i razgovarati o osjećajima - kako prevarene osobe tako i one koja je prevarila. Ta faza traje različito od osobe do osobe, no treba imati strpljenja i ne preskočiti prebrzo u slijedeću fazu. Ponekad prevarenoj osobi treba puno vremena i puno izražavanja ljutnje da bi mogla početi konstruktivno razgovarati i slušati i onda je važno čekati da se te prve emocije šoka i nevjerice „ispušu“. Tada polako partneri trebaju moći izraziti svoje osjećaje te čuti i doživjeti osjećaje drugog.

Nakon toga potrebno je početi pričati ne o samoj nevjeri, već o onome što je dovelo do nje? Što je krenulo nizbrdo prije nevjere, gdje nismo vidjeli da se udaljujemo jedno od drugog, koje potrebe smo željeli zadovoljiti kada smo se upustili u odnos s nekom trećom osobom? Da li je problem bio u seksualnim odnosima ili negdje drugdje? Nije lako razgovarati o tim temama i vjerujem da većina klijenata koji dolaze nakon nevjere, dolaze baš zato što ne znaju kako sami pokrenuti tu bolnu temu i kako čuti i staviti u kontekst zajedničke odgovornosti sve ono što je dovelo do tog čina. Ako se o tome ne porazgovara, ako se ne dodirnu svi aspekti tog čina, teško će se ponovo izgraditi povjerenje među partnerima. U ovoj fazi je za očekivati dosta negiranja i prebacivanja odgovornosti s obje strane, no cilj je da s vremenom oboje uvide da su postojali stavovi, obrasci ponašanja i procesi koji su doveli do nevjere. U osvještavanju toga što je bilo prije, leži potencijal da se ponovno izgradi povjerenje. Neki parovi odustanu u ovoj fazi jer uvide da ono što je bilo prije nije odnos kakvog su mislili da imaju i ne vide mogućnost da se dogode promjene koje bi njima bile dovoljno dobre.

 Oni parovi koji uspiju usvojiti uvide, prihvatiti odgovornost i koji žele odnos graditi dalje, imaju pred sobom još dosta izazova. Jedan od njih je kada i kako ponovo početi biti intimni i imati seksualne odnose. Neki su mi spominjali da im se javljaju slike nevjerne osobe s trećom osobom kada pomisle na seks i da im to onemogućava tjelesno približavanje. Neki osjećaju potrebu za revanšizmom i čini im se da će moći imati seksualne odnose s njom/njim tek nakon što i sami učine isto. Neki suzdžavanje od seksa doživljavaju kao kaznu za počinjeni prijestup i dok ne osjete da je kazna dovoljno dugo trajala, imaju osjećaj da ne mogu biti seksualno bliski sa svojim partnerom/icom. Koji god bio razlog, uglavnom je teška pomisao na seks nakon nevjere.

Ja klijentima ponudim put postepenog zbližavanja: prvo da se počnu samo masirati po tijelu, ne-erotski i ne –seksualno. Tako će polako obnoviti kontakt s tijelom druge osobe. Nakon određenog protoka vremena (možda dva tjedna ili više po potrebi), ponudim im da se počnu, uz masažu, ljubiti po tijelu i maziti jedno drugo nježnije od masaže. Dakako, uz te vježbe, važno je i razgovarati o tome kako se osjećaju, da li se javljaju neki nemiri dok se dodiruju, da li im je ugodno, da li osjećaju da se povjerenje gradi....?

Slijedeća faza je erotski dodir ali bez penetracije: poljupci, maženja, stimulacija rukom. Tu je već važan i razgovor o dodirima koje žele primiti, o položajima u kojima im je najugodnije biti, o eventualnim igricama koje bi uključili u svoje dodire, da li žele orgazam? Većina parova ostaje na ovoj fazi dok ne osjete da žele penetraciju i da im je postepeno približavanje i paralelni razgovori o povjerenju i intimnosti, pomoglo da se opuste i prepuste jedno drugome u seksualnom činu s penetracijom.  Za neke parove tu se radi o tjednima za neke o mjesecima, važno je ne žuriti i slijediti ritam koji je dobar za taj par.   

Uz te dodire i gradnju povjerenja u intimnom odnosu važna je i gradnja povjerenja u svakodnevnim situacijama, važna je pouzdanost i odgovornost. Drago mi je reći da sam gledala parove koji su nakon nevjere uspjeli izgraditi puno otvoreniji i zreliji odnos i kojima je šok zbog nevjere pomogao da shvate pogreške u svom odnosu koje su činili prije. Neki su i puno više počeli uživati u seksualnom životu jer su se otvorili i rekli što im treba a što im je prije nedostajalo ili im se nije svidjelo. Dakako, zašto bi se morala dogoditi nevjera da se to uvidi? Otvorene razgovore i emocionalnu zrelost je moguće i poželjno graditi i bez tereta nevjere. Važno je to imati na umu i kako se to kaže u zdravstvu – „djelovati u prostoru preventive a ne kurative“. Preventiva je bezbolnija i uspješnija od kurative.

Postati roditelj i nije baš teško, znamo uglavnom kako se to radi i ako je biološki sat aktivan, spoj dvaju stanica se dogodi i nakon devet mjeseci ... roditeljstvo se dogodilo. No, postati i biti odgovoran roditelj, tu ćemo se sigurno složiti, jako je teško i zahtjevno. U današnjem načinu života u kojem većina roditelja želi ali i mora raditi van obitelji i u kojem su oboje (a majke, zbog specifičnosti našeg društva, još i više) rastrgani između mnoštva obaveza, zaista nije lako biti odgovoran roditelj. Dnevno iskaču izazovi s kojima se roditelji moraju nositi u odgoju djece: previše video i Internet sadržaja, sjedalački način igranja, bulling među vršnjacima, nasilje na TV-u, previše slatkiša i grickalica.... mogli bismo još tako nabrajati, zar ne? U svakoj od navedenih situacija roditelji trebaju naći odgovarajući način da svom djetetu objasne stvarnost i izazov koji se pojavio pred djetetom. No, po mnogim anketama i istraživanjima,  izazov koji roditeljima najteže pada, već pogađate, jest - razgovor o seksu sa vlastitim djetetom! U Hrvatskoj imamo podatak da tek svaki 15-i hrvatski tinejdžer navodi roditelje kao glavni izvor informacija o seksualnosti a više od četvrtine studenata Sveučilišta u Zagrebu, nije nikada porazgovaralo o seksualnosti s roditeljima.

Zašto je to tako teško?  Pa, na prvom mjestu možemo reći da je razlog u tome što je govoriti o seksu povezano s nelagodom. A ne nose se svi dobro s nelagodom. Da, istina je da odrasli ljudi mogu podnijeti određenu dozu nelagode ali ipak je lakše izbjeći ju, zar ne? Nadalje, mi odrasli baš i nemamo iskustva kako razgovarati o seksu s mladom generacijom jer uglavnom, kad smo mi bili mali i mladi, naši roditelji niti nastavnici nisu s nama o tome razgovarali i nismo razvili potrebne vještine. Razloga ima još.

Pozabavit ću se jednim koji nije baš tako rijedak: neki roditelji (i nastavnici, odgajatelji...) se boje da će razgovor o seksualnosti ili bolje reći, seksualna edukacija, naškoditi djeci i da će ih to potaknuti na seksualnu aktivnost prije vremena. Važno je znati da znanje o seksualnosti ne čini štetu, već upravo suprotno, pomaže djeci da donose dobre odluke kad za njih dođe vrijeme. Znanje im daje sigurnost i osnažuje ih. Mnoga su istraživanja provedena u Zapadnoj Europi i SAD i svako je pokazalo da informiranost i znanje rezultiraju većom odgovornošću, donošenjem dobrih odluka i prevencijom neželjenih oblika seksualnog ponašanja. Dobro je znati da u raznim stručnim časopisima možemo čitati studije koje su pokazale da su djeca s kojom se komuniciralo o seksu, kad su došla u godine kada su mogli postati seksualno aktivne osobe, odgađali  spolni odnos, a kad su se odlučili na seks, upotrebljavali su  kontracepciju i imali manje partnera od onih osoba koji kao djeca nisu dobivali nikave informacije niti znanja o seksualnosti.

Marty Klein, poznati američki seksualni terapeut i seksualni edukator, kaže u svojoj knjizi „Kako razgovarati o seksualnosti sa vlastitom djecom“, da se sportski programi ne provode po principu „Djeco, nemojte se povrijediti....i idemo trčati i igrati utakmicu i pamet u glavu“. Takav način nije roditeljima prihvatljiv. S djecom treba raditi vježbe zagrijavanja, snage i opuštanja. Treba ih podučavati o važnosti pravilne prehrane, odmaranja, pravilnoj upotrebi opreme u sportu, o discipliniranom izvođenju vježbi. Nećemo djecu pustiti na teren nepripremljene. I nećemo misliti da su, nepripremljena djeca sigurnija i da se neće izlagati nepotrebnim sportskim povredama.

No, kad se radi o seksulnosti, neki misle da je nepripremljenost dobra i da, ako ne budemo spominjali seks, djeca će biti sigurnija u životu i lakše će donosti dobre odluke za sebe. Nije baš logično, zar ne?

Važno si je osvjestiti da su roditelji seksualni edukatori činili nešto ili ne. Već samim time što su roditelji odrasle osobe i seksualno aktivni, svojim ponašanjem daju djeci određene poruke. Ne spominjanje seksa, ne pokazivanje primjerene nježnosti među roditeljima je također seksualna edukacija, samo zapitajmo se, kakvi su rezultati takvog ponašanja?! Djeca iz obitelji u kojima se seksualnost ni na koji način ne spominje doživljavu da je to nešto neprimjereno i da nije ok. Jer da je seksualnost u redu, roditelji bi je na neki način spomenuli. Znamo da djeca oko 3 godine počinju pokazivati interes za svoje genitalije i da se počinju igrati s njima. Znamo da se djeca oko 4-5 godine vole dodirivati s drugom djecom  i da počinju postavljati pitanja o tijelu, dolasku beba i slično. Djeca nam, dakle, već od oko 3. godine počinju pokazivati da su seksualna bića. Roditelji mogu a i trebali bi, pomoći im da bolje razumiju sebe i svoju seksualnost. Dakako, primjereno godinama. Nećemo na isti način razgovarati s djetetom od 3-4 godina ili s djetetom od 10-11 godina. Kako to uopće činiti?

Studija „Preko velikog razgovora“, objavljena u časopisu Pediatrics (anketa za tu studiju je bila provedena u Kaliforniji), pokazala je da je bolje s djecom o seksualnosti razgovarati kroz česte spontane situacije a ne kroz veliki formalni razgovor u kojem će roditelji stručno djetetu obajsniti sve o seksu i to je početak i kraj razgovora o seksu s djetetom..

Dakle s djecom je najbolje govoriti o seksu kroz neke dnevne situacije te ne čekati da dijete postavi pitanje već preuzeti inicijativu i početi pričati o seksualnim temama. Ako dijete dođe kući i kaže da se igralo s prijateljicom/ljem, dobro ga je pitati kakvu su igru igrali, da li su se dirali po tijelima... i onda ispričati svoje mišljenje o takvim igrama i reći djetetu da je važno da zna da takvu igru može prihvatiti ako želi a može je i odbiti jer na to ima pravo. Ako djete od malena čuje da neke aktivnosti može prihvatiti ako želi ali da ima pravo neke aktivnosti odbiti i da je to skroz u redu, u njemu će se razvijati slobodna mogućnost izbora.  Kad roditelj vidi da se dijete dira po genitalijama i da u tome uživa, tu priliku može iskoristit za poduku o masturbaciji. Ovisno o vrijednostima i stavovima koje obitelj o masturbaciji ima, možda će podučiti dijete da je u redu ponekad se dirati ali da to ne radimo pred drugim ljudima nego kad smo sami u svojoj sobi.

Kod tinejdžera možete već početi „razbijati“ nezdrave mitove o seksualnosti. Možete iskoristiti neki program/film na TV koji možete zajedno pogledati ili možete inicirati razgovor tako da kažete da ste pročitali neki tekst u novinama i vezati uz to svoje mišljenje i svoj stav. Npr. da žene treba nagovarati na seks ili da kad se muškarac uzbudi, više se ne može kontrolirati.

Ukoliko ste kao roditelj nesigurni i osjećate da vam nedostaje informacija za razgovor sa svojim djetetom, otiđite u knjižnicu i posudite nekoliko knjiga o seksualnosti djece i mladih te kako s njima razgovarati o tome. Važno je da vi, kao roditelji, budete sigurni u ono što govorite s djetetom jer tako će vas oni bolje doživjeti.

 Kad razgovaramo (ili ne razgovaramo) s djecom o seksualnosti, izuzetno je važno paziti da se kod djeteta ne razvija osjećaj krivnje i sramote. U mom svakodnevnom radu s klijentima, prečesto se susrećem s osobama koje su kao male naučile da je seks sramota i da je dirati sebe i misliti o seksualnim stvarima jako loše, pa tako sada kao odrasle osobe, nemaju zdravo seksualno biće i ne mogu imati seksualne odnose koji povezuju, zbližavaju i pružaju užitak. Sada, kao odrasle osobe, osjećaju se „nefunkcionalnima, nenormalnima“ kako sami kažu i duboko su pogođeni svojim stanjem i nemogućnošću imanja zdravih seksuanih odnosa. Kada su bili mali, njihovi roditelji, koji su pridonijeli tom osjećaj krivnje i srama, nisu ni slutili da daju pečat koji će njihovo dijete nosti u sebi i kad bude odrasla, seksualno aktivna osoba.

Nije mi jasno kako to neki ljudi razmišljaju: kad su mali sve ćemo sakriti od njih, samo da ništa ne vide i ne čuju, kao da seksa nema.... a onda kad ti mali ljudi postanu veliki, očekuju da će se odlično snaći, preuzeti odgovornost za stvaranje potomaka i kvalitetno živjeti zajedno i odgajati novu generaciju djece. Kako to??!!

Upamtite dragi roditelji - vi jeste seksualni edukatori svoje djece i sve što činite ili NE činite, govorite ili NE govorite, utječe na formiranje seksualnog bića vašeg djeteta. Vi ste odgovorni i vi imate, na sreću, veliku moć da svom djetetu pomognete da se razvije u zdravu, funkcionalnu osobu koja će moći ulaziti u blizak, intiman odnos s voljenom osobom i uživati u blagodatima vlastite seksualnosti odgovorno i zdravo. Samo treba početi... spontano i jednostavno... u običnim dnevnim situacijama...

Kad je jedna moja prijateljica bila trudna s prvom bebom (sad upravo nosi drugu), pričala mi je da njen muž ne želi imati seksualne odnosne s njom do poslije poroda jer on osjeća da nema intimnosti kad je beba unutra. S obzirom da joj je to bila prva trudnoća ona se nije previše bunila jer ju je bilo malo strah da bi seksualni odnosi mogli naškoditi bebici. Oni zaista do kraja trudnoće a onda i dosta dugo nakon nje nisu imali seksualne odnose. Oboje su bili zadovoljni s takvom situacijom.

         Kao suprotnost tome navest ću primjer jedne moje bivše klijentice. Ona je u trudnoći imala jako povećanu seksualnu želju i željela je imati seksualne odnose s mužem svaki dan. On se nije opirao njenim čestim inicijativama, ponekad kad bi bio umoran rekao bi joj da taj dan ne želi no načelno u trudnoći su imali odnose puno učestalije nego prije nego je ona zatrudnjela.

         Oba primjera, bolje reći, te dvije krajnosti su nešto što se u trudnoći dešava – neki parovi prestanu sa seksualnim životom, drugi imaju (naročito u drugom tromjesečju) intenzivniji seksualni život nego prije trudnoće.

         Idemo malo pogledati što se to događa u seksualnoj dinamici para koji očekuje prinovu. Par, naročito ako je to prva beba, prolazi kroz nepoznato, još neotkriveno područje u njihovim životima. Žena je preplavljena hormonima koji utječu na njeno tijelo i njeno raspoloženje. Muškarac doživljava mnoge emocionalne i mentalne promjene. Kod oboje može biti prisutan strah da li će sve biti u redu, da li će se beba pravilno razvijati, da li će trudnoća kod žene izazvati neke neočekivane probleme? Sigurno da može biti prisutan i strah od roditeljstva, koliko god ono bilo željeno, ipak je to nešto novo, bez obzira da li se radi o prvoj ili drugoj bebi, te je za očekivati da bi budući roditelji mogli osjetiti bojazan da li će se dobro snaći kao roditelji, kako će prvo dijete prihvatiti novo, da li će financijski sve biti dobro...

Kao i u nekim drugim novim i/ili stresnim situacijama u kojima se nađe par, važno je suočiti se sa trudnoćom i pitanjima vezanim uz promjene u seksualnom životu, otvoreno i bez ublažavanja. Za očekivati je da će se potrebe i strahovi žene i muškarca mijenjati tijekom trudnoće i važno ih je izreći jedno drugome. Radite na jačanju vaše intimnosti i bliskosti u trudnoći ne samo kroz seksualne odnose već i kroz tople, duboke razgovore, maženje, dodirivanje, opuštanje i razmjenu nježnosti na sve načine s kojima se dobro osjećate. Načelo pozitivnosti vam može biti od velike pomoći.

Što se tiče samog seksualnog odnosa, važno je istaknuti da, ako je trudnoća uredna, ako nema nikakvih smetnji ni problema, seksualni odnos je prihvatljiv i nije opasan za bebu. Beba je u maternici jako dobro zaštićena, okružena plodnom vodom i penis u vagini ne može doći blizu djeteta niti ugroziti bebu dok god je trudnoća uredna i dok je grlić maternice čvrsto zatvoren. Važno je da trudnica na pregledu razgovara s ginekologom i traži njegovo/njeno mišljenje kako bi smanjila zabrinutost. Ako je sve u redu seksualni odnosi su poželjni, no neke prilagodbe su nužne.

Neke žene se u prvom tromjesječju ne osjećaju dobro – prisutne su mučnine i osjećaj umora i pospanosti koji im otežavaju razmišljanje o seksualnim odnosima. U isto vrijeme, u prvim tjednim trudnoće spolni organi su bolje prokrvljeni, što se događa i za vrijeme seksualnog uzbuđenja te tako žene osjećaju pojačani užitak i lakše postižu orgazam. Neke trudnice se boje orgazama u trudnoći jer orgazmi izazivaju kontrakcije maternice, no one su drugačije vrste od kontrakcija povezanim s trudovima i ne mogu izazvati trudove. Stoga žene mogu uživati u orgazmima sve do poroda.

U drugom tromjesječju velik dio trudnica se osjeća puno bolje nego u prva tri mjeseca. Mučnine i umor su prošli. Tijelo se naviknulo na novo stanje a beba još nije tako velika da otežava kretanje. Grudi su nabujale pa se često žene osjećaju ženstveno. Mnoge žene u ovom dijelu trudnoće imaju jak seksualni nagon što može biti rezultat velikih hormonalnih promjena u ženinu tijelu.

U  zadnjem tromjesječju trbuh s bebom je već tako velik da nije lako pronaći položaj u kojem ne smeta. Promjene na tijelu i osjećaj tromosti mogu kod dijela žena potpuno ukloniti seksualnu želju. Kod muškaraca pak veličina i snažni pokreti bebe mogu pojačati prvotni strah da bi se bebi moglo nešto dogoditi i/ili da njih dvoje nisu sami u svom krevetu. Seksualna aktivnost može probuditi bebu i ona se može početi micati, no toga se ne treba bojati, to je znak da je bebad dobro i da je na oprezu. Jedna teorija kaže da da endorfini, čije lučenje orgazam potiče, a zbog kojih se majka osjeća dobro, također utječu na to da se i beba osjeća dobro, ali za tu teoriju nema dokaza.

Za sve faze trudnoće vrijedi zlatno pravilo: trudnici treba biti udobno! Muškarac treba preuzeti odgovornost da stane, promijeni položaj, uspori ritam ako je to partnerici potrebno. Žena pak treba preuzeti odgovornost da to svom partneru jasno i bez odlaganja kaže.

Neki položaji će s rastom trudnoće postati nemogući. I tu vrijedi gornje pravilo – koristite one položaje koji su vam ugodni. Važno je da trbuh s bebom ni u jednom trenutku ne bude stisnut i da penetracija bude plitka. Kombinacije bočnih i klečećih položaja su dobar izbor. 

Analni seks treba izbjegavati u trudnoći jer se tim položajem povećavaju šanse da bakterije uđu u vaginu i izazovu infekcije.

Također treba izbjegavati stimuliranje bradavica jer kad ih se stimulira, trudne žene otpuštaju hormon koji može izazvati kontrakcije maternice. Iako nema dokaza da taj hormon može potaknuti trudove, većina liječnika preporučuje da se stimulacija bradavica svede na minimum.

Svakom slučaju  otvorena komunikacija, istraživanje i uvođenje novina u seksualni život za vrijeme trudnoće su preporučeni a možda vas to motivira da nastavite s eksperimentiranjem i uvođenjem novotarija i nakon trudnoće – što bi bilo super za vaš seksualni život.

Nakon poroda, uz ogromnu radost, dolaze i strahovi, briga za novu bebu i nespavanje. Slika i doživljaj svijeta i samih sebe se mijenja. Dakako, ponovo se mijenja i doživljaj seksualnosti para. Možda je trudnoća bila rizična pa već mjesecima nisu imali seksualne odnose. Možda je par prestao sa odnosima tek kratko vrijeme prije poroda. Bilo kako bilo, sada je izazov kada i kako ponovo započeti sa seksualnim odnosima.  

Iako ima i drugačijih stavova, najrasprostranjenije je mišljenje da na prvi seksualni odnos i prvu penetraciju treba počekati 6 tjedana nakon poroda. U tom periodu ženino tijelo prolazi ponovo kroz promjene, ovog puta se vraća na stanje prije trudnoće: maternici treba oko 6 tjedana da se vrati na veličinu prije trudnoće; desetak dana je potrebno da se vrati elastičnost rodnice i grlića maternice te da se zatvori grlić maternice i da ponovo izgradi obranu od infekcija; krvarenje i iscjedak može trajati od oko dva do šest tjedana nakon poroda. Kad iscjedak prestane, mjesto na kojem je bila posteljica je zacijelilo. Nakon 6 tjedana obavezan je prvi ginekološki pregled i ako je sve u redu, ženino tijelo je spremno za seksualne odnose.

No, važno je da žena bude i emocionalno spremna za seksualni odnos te da ga želi.  Jedan dio žena govori o smanjenoj seksualnoj želji i strahu od prvog seksualnog odnosa nakon poroda. Nagli pad hormona uzrokovan porođajem može izazvati  osjećaj „tuge“. Važno je to reći partneru i otvoreno razgovarati. Kao i u trudnoći, seksualni odnos može biti i bez penetracije u početku ako žena osjeća strah i napetost. Razmjena nježnosti i erotski dodiri mogu pomoći ženi da se opusti i dade prostora svojoj seksualnoj želji.

Za ženu je važno da bude u kontaktu sa sobom -  svojim tijelom i svojim osjećajima, da osluškuje i prati što se događa s njom i koje su joj potrebe te da ih zadovolji u najvećoj mogućoj mjeri. Neke žene imaju poteškoća u prihvaćanju svog promijenjenog tijela. Žena nakon 6 tjedana  još nema istu figuru kakvu je imala prije trudnoće. Dio žena se boji da njihovo tijelo nije više privlačno muškarcu. Ovo razdoblje može biti dosta frustrirajuće za oca ali se mora naučiti strpljenju. Važno je da žena o svemu što osjeća i kako doživljava sebe i svoje tijelo razgovara s partnerom kako bi i on bio potpuno uključen u proces, a s njegove strane je važno dati partnerici podršku i prihvaćanje te objasniti kako se on osjeća i kakve su njegove želje i potrebe glede seksualnih odnosa. Na taj način se povećava bliskost i intimnost para koja će olakšati i uljepšati ponovni početak seksualnog života jer nije preporučljivo da odnos predugo bude aseksualan.

     Razmišljajući o ovoj temi, sjetila sam se jedne drevne mudrosti: „Najbrži način da izgubiš nekoga jest da ga pokušaš posjedovati.“

    Važno je tu mudrost u sebi osvještavati - osoba prema kojoj se ponašamo posesivno osjeća se sputano, kao u kavezu i u jednom trenutku ta će osoba, bez obzira na udobnost kaveza, poželjeti izaći u slobodu. I u tome je paradoks: posesivni smo, najčešće,  jer se bojimo izgubiti voljenu osobu, no zbog naše posesivnosti to se na kraju i dogodi. Posesivnost je u emocionalnom odnosu nezdrava, ne omogućava odnosu niti osobama da rastu, da se razvijaju. Posesivnost je kao zagrljaj koji iz početka grije a zatim počinje malo, pa sve više gušiti. Istina je da je naša reakcija na posesivnost partneta/ice različita, da neke osobe ne mogu prihvatiti posesivnost ni dok grije kao zagrljaj, ali isto je tako istina da neke osobe mogu dugo privaćati posesivnost i da im je ona čak znak ljubavi partrnera/ice. No, s vremenom i najtolerantnije osobe, u emocionalnom odnosu počnu osjećati da im posesivnost smeta.

    A kako posesivnost djeluje na seksualni život para? Nekim  je osobama posesivnost seksualno privlačna i uzbudljiva. Neke ljude, osjećaj da je partner/ica tako jako usmjeren/a na nju/njega „pali“ i pojačava želju i uzbuđenje. Ipak, većinu ljudi, barem kad govorim o mojim klijentima, posesivnost smeta i demotivira ih u seksualnom životu. Brojne su smetnje koje se mogu razviti u seksualnoj dinamici para, ako je jedna osoba (ili pak oboje) posesivna.

    Kao ilustraciju, upoznat ću vas s jednim bračnim parom, u braku su 7 godina, roditelji su  blizanaca. Suprug  je i prije braka znao da je njegova partnerica posesivna ali mu to nije smetalo. Dapače, s obzirom da je on bio malo nesiguran, godila mu je njena posesivnost jer mu je davala samopouzdanja. Dakako, sada je svjestan da je to bilo lažno samopouzdanje, ali tada je osjećao da je to dobro za njega. Kad su se vjenčali on je odlučio da će prestati rekreativno igrati nogomet i družiti se s dečkima. Mislio je da se sada, kad su se vjenčali, neke stvari trebaju promijeniti i da svo slobodno vrijeme treba provoditi sa suprugom i malom djecom. No, supruga to uopće nije primjetila, odnosno, koliko god da je on bio s njom, njoj je bilo premalo.  Oboje rade a njegov posao je takav da često mora ostati dulje na poslu. Supruga svaki puta kad on ostane dulje na poslu, broji koliko sati manje je on bio s njom i to mu često predbacuje. Iako je on sam bio odlučio da se neće više družiti s prijateljima, počeo je osjećati da je to bila pogrešna odluka i da u stvari, njegova supruga, koliko god on vremena provodio s obitelji, nije zadovoljna. Počeo se osjećati sputanim, odbijalo ga je njeno ponašanje i počeo je izbjegavati seksualne odnose sa suprugom. To je i razlog zašto su došli u moju praksu.

    Uživanje u seksualnom odnosu znači slobodno prepuštanje, slobodno davanje i primanje, intiman susret dvaju slobodnih bića. Kad smo posesivni, onemogućavamo slobodi da prebiva među nama. Kad smo posesivni, činimo prisilu, makar ta prisila bila omotana u „prekrasan celofan“ i ma koliko se uvjeravali da je to samo izraz naše duboke ljubavi i odanosti. A prisila ne može ići zajedno sa slobodom. Ono što možemo očekivati da će se dogoditi u našoj postelji nakon određenog vremena, jest osjećaj da smo sputani i prisiljavani na odnos preko naše mjere. Ukoliko se u nama jave, a možemo biti poprilično sigurni da će se javiti, takvi osjećaji, doživljaj partnera se počinje mijenjati. Osoba koju sam voljela i poštivala, počinje mi biti „prijetnja“, tlačitelj“ i u njenoj blizini se ne osjećam slobodno. Prva stvar koja će stradati u seksualnom odnosu je želja. Ako mi je netko prijetnja, najčešće neću imati želju za bliskošću, naročito za intimnom bliskošću s tom osobom. Ako je kod žene smanjena želja, očekujemo da će biti smanjeno i uzbuđenje. Istraživanja nam pokazuju da su, u ženskom ciklusu seksualne reakcije, dakle na tjelesnoj razini, kod žena faza želje i faza uzbuđenja povezane. 

    Što se događa sa ženinim tijelom u fazi uzbuđenja (dakle kad se pojavi želja): pojačava se lučenje vaginalnog sekreta, kanal rodnice se  lagano izduži i proširi te se podigne cerviks. Kada se to dogodi, ženino tijelo je spremno za penetraciju i žena će tada moći uživati u seksualnom odnosu. Ukoliko ženino tijelo nije spremno, dakle ukoliko žena nije uzbuđena, odnos će biti bolan i žena neće moći uživati.

Nakon smetnji želje i uzbuđenja, očekujemo da će žena imati i smetnje orgazma jer se orgazam događa kad je žena uzbuđena i ako doživljava adekvatnu stimulaciju klitorisa, bilo penetracijom bilo na neki drugi način. Ako nema ni želje, ni užitka, ni orgazma, zasigurno će žena osjećati frustraciju, početi izbjegavati seksualni odnos, i povećavati distancu između nje i partnera.

Kod muškaraca možemo razlikovati fazu želje i uzbuđenja u ciklusu seksualne reakcije. Ako se muškarac u vezi osjeća pritisnut ženinom posesivnošću, ako osjeća da mu se prostor sužava, te ako počne ženu doživljavati kao „tlačiteljicu“, interes za seksualni odnos s njom može početi slabljeti i muškarac može početi izbjegavati seksualne kontakte sa ženom. Moguće je i da se, zbog silnih predbacivanja i optuživanja da nije dovoljno s njom i da joj ne pruža ni ono „minimalno“ što bi trebao, počne osjećati manje vrijedan, nedovoljno dobar muškarac ... put do erektilnih smetnji za neke muškarce, tada nije dalek. Erektilne smetnje će učvrstiti začarni krug neuspjeha i izbjegavanja i par će imati ozbiljne seksualne smetnje. To možemo očekivati kod senzibilnijh muškaraca i u mojoj praksi sam se susretala s takvim situacijama.

Strast se, pod pritiskom posesivnosti gubi. Ako se i ne dogode opisane smetnje u seksualnoj funkciji, strast će sigurno nestati iz postelje posesivnih partnera. Odnosi bez strasti pak, s vremenom mogu postati nezanimljivi a užitak može biti smanjen pa i na taj način može biti osiromašen seksualni život para.

Ono što svaki par može pokušati učiniti jest razgovarati o seksualnoj želji i što nam se počelo događati. Možda bi moglo biti zanimljivo da pokušaju igricu u kojoj će posesiva osoba u krevetu biti pasivnija a osoba koja osjeća posesivnost može se u seksualnoj igri „pretvoriti“ u seksualno posesivnu osobu. Možda takva promijenjena dinamika može učiniti razliku i pomoći strasti da se ponovo javi. Svaki par može pokušati, koristeći svoju kreativnost i maštu, unijeti u seksualni život nešto što može maknuti teret prisile i krivice koji posesivne osobe znaju unositi u odnos.

No što ako to ne pomaže? Posesivnost ponekad ima vrlo duboke emocionalne uzroke i potrebno je proraditi obrasce koji su se formirali tijekom odrastanja. Možda je osoba rasla uz roditelje koji su joj jako uvjetovano davali ljubav ili su pak bili emocionalno hladni i nedostupni. Možda je osoba bila emocionalno zapostavljena i zbog toga je razvila obrazac posesivnosti. Moguće je da se osoba boji da će joj opet, kao u djetinjstu, voljena osoba emocionalno izmicati i zbog toga osjeća toliku posesivnost. Dakako to je jedan od mogućih uzroka. Tragični gubitak voljene osobe u djetinjstvu ili u vrijeme odrastanja također može biti jedan od razloga da osoba postane posesiva.  Razlozi mogu biti različiti i zato je važno osvjestiti vlastito ponašanje i posesivne obrasce koje unosimo u odnos. Iskreno priznanje samoj sebi/samome sebi da sam posesivna osoba i spremnost na odustajanje od poznatih ideja i mentalnih obrazaca može učiniti veliku primjenu u odnosu. Osoba koja doživljava posesivnost može pomoći svom partneru/ici tako da otvoreno i bez optuživanja ispriča kako se osjeća. Ako su osobe otvorene za dijalog, takav razgovor može pomoći da oboje jače postanu svijesni što svatko od njih čini da taj obrazac posesivnosti živi u njihovoj vezi.

Ako to osoba sama ne može učiniti jer su uzroci posesivnosti jako duboki, korisno je potražiti pomoć psihoterapeuta/kinje. Ponekad je to bolno, ali ono što se može dogoditi ako ne pokušavamo učiniti promjene može biti jednako tako ili čak i više bolno. Ako se samozavaravamo da je posesivnost u stvari odraz ljubavi i odanosti, može nam se lako dogoditi da ne primjetimo da je baš ta posesivnost istjerala užitak iz naše postelje.

     Nedavno je u moju praksu došao mladi bračni par. Tri godine su u braku a još toliko zajedno. Kad su sjeli, nakon uvodnih riječi, ona je počela pričati i već tijekom  prve rečenice, suze su joj kliznule niz obraze. Brisala ih je ispričavajući se što plače. Kad sam joj rekla da se ne treba ispričavati zbog svojih suza i da je u redu plakati ako joj je teško, kao da je malo odahnula i nastavila pričati. On je za to vrijeme sjedio pored nje. Vidljivo je bilo da mu je jako neugodno, teško i nelagodno.

         Ona je ispričala da već neko vrijeme imaju vrlo rijetke seksualne odnose, da sve njene pokušaje da mu priđe i da ga motivira za seksualni odnos, on odbija govoreći da je umoran, da baš u tom trenu treba nešto dovršiti i obaviti ili pak jednostavno da mu se ne da. Ona mu je nudila i da, ako on ne želi odnos, da je njoj lijepo da ga ona stimulira i da tako osjete tjelesnu bliskost. I to je odbijao. Jednu noć se probudila, vidjela da ga nema u krevetu, ustala i u radnoj sobi ga je našla pred kompjuterom kako gleda porno filmove i samozadovoljava se. Cijelo vrijeme dok je pričala suze klizile su joj niz obraze i uzdisala je teško a on je sve više pokazivao nelagodu i bol.

         Što im se u stvari dogodilo? On je povremeno gledao pornografske sadržaje i prije braka, ponekad su ih gledali i zajedno i nakon toga vodili ljubav. Oboje su to voljeli i osjećali da ih takvi filmovi stimuliraju i motiviraju da vode ljubav. Nakon prve godine braka on je ostao bez posla i dok je bio sam doma počeo je sve više i sve češće gledati pornografske sadržaje. Kaže da je to, iz početka bilo iz radoznalosti i dosade. Nakon nekog vremena  nije više osjećao želju za seksualnim odnosom sa svojom suprugom na isti način kao prije. Mislio je da je to zato što je bez posla, pa se, sam sa sobom, osjeća loše. Osim toga puno vremena je bio sam doma, jer je žena radila pa je mislio da mu je zato masturbacija sve draža.  Zatim je mislio da je to normalno jer prošla je već prva godina braka i valjda to tako bude, žena polako prestaje biti interesantna kao što je bila u početku veze... i tako je pronalazio razne razloge zašto ga manje privlači njegova žena i zašto se jače napaljuje i više uživa uz porografske filmiće.  

Ona je, pak, iz početka mislila da on izbjegava seksualne odnose jer je bez posla pa mu je smanjeno samopoštovanje, tumačila je sebi da je nezadovoljan i da se osjeća nesposobnim pronaći novi posao. Nije mu ništa govorila i nadala se da će ta faza proći kad on počne raditi. S vremenom je primjetila da, kad se u krevetu privije uz njega i počne ga maziti i ljubiti, on ne dobiva erekciju. Mislila je da možda izbjegava seksualne odnose zbog toga a da se srami reći joj da ima probleme s erekcijom. Nije mu htjela ništa reći da ga ne optereti više nego što treba .... i tako je vrijeme prolazilo.

One noći kad ga je našla uz kompjuter kako masturbira a dva-tri sata prije toga ju je bio odbio, doživjela je ogromno razočaranje. Dakako, nastala je velika svađa u kojoj joj je on priznao da često, svakodnevno a ponekad i par puta dnevno gleda porno filmiće i da uz njih postiže erekciju i uživa u samozadovoljavanju a kad pogleda nju ili kad ju grli i ljubi, ne osjeća seksualno  uzbuđenje niti želju za seksom. Rekla mu je, u bijesu i ljutnji, da je ovisnik o pornografiji i da će ili ići na terapiju ili će se rastati. Srećom, odlučili su se na seksualnu terapiju a ne na razdvajanje.

Više puta su mi dolazili parovi sa sličnom pričom, neki u braku, neki u vezi, seksualnih odnosa gotovo da nisu ni imali, a kad bi i pokušavali partner je imao problema s postizanjem i održavanjem erekcije, dok uz pornografski materijal, u masturbaciji ne bi imao nikakvih problema s erekcijom i uživanjem sam sa sobom. Važno mi je reći da, kod parova koji su mi dolazili zbog sličnih problema, nije u pitanju bio prestanak ljubavi. Ti muškarci su jasno govorili da vole svoje partnerice i žele biti u vezi s njima ali se ne mogu seksualno uzbuditi bez eksplicitnih pornografskih scena niti mogu postići erekciju bez da takve sadržaje gledaju.

Kako je to moguće? Urolog, dr. Carlo Foresta, koji je na čelu Udruženja za andrologiju i seksualnu medicinu Italije i profesor na sveučilištu u Padovi, tvrdi da 70% mladih muškaraca koji su potražili pomoć na njihovoj klinici zbog smetnji erekcije, imaju taj problem zbog učestalog i obilnog gledanja Internet pornografije. Napominjem da se u tim slučajevima radi o zaista učestalom, gledanju Internet pornografije u velikim količinama. Što se događa tim muškarcima? Istraživanja nam pokazuju da smanjenje libida i problemi u izvedbi nastaju jer je mozak „zatupljen“ pornografskim sadržajima i više ne reagira na partnericu ili uobičajenu seksualnu situaciju. Osobe koje često gledaju pornografske sadržaje izložene su  povećanom izlučivanju dopamina, neurotrensmitera koji je po svom kemijskom sastavu sličan adrenalinu. S vremenom postaju sve otporniji na trajno pojačano lučenje dopamina te da bi postigli uzbuđenje, potrebne su im sve intenzivnije i eksplicitnije seksualne stimulacije. Dakle, s vremenom muškarac treba sve jaču i izravniju stimulaciju da bi se mogao uzbuditi i postići erekciju.

Dr. Foresta svojim pacijentima preporuča 6-tjednu apstinenciju od pornografskih filmova, toliko je naime vremena potrebno mozgu da se vrati na uobičajeni način funkcioniranja i da prestane potreba za stalno povećanim količinama dopamina. Kaže da njegovi pacijenti u početku tog perioda, uglavnom imaju potpunu erektilnu disfunkciju, no s vremenom se erekcija normalizira i nakon perioda od 6 tjedana muškarci mogu ponovo osjetiti uzbuđenje, želju i postići erekciju sa svojim partnericom bez dodatnih stimulacija. Dakako, na kraju liječenje preporuka je da se pacijenti ne vrate starim obrascima ponašanja jer se začarani krug može vratiti.

Na sličan način radim i ja s mojim klijentima. Upoznam ih s tim što se događa u njihovom mozgu i kako njihovo tijelo reagira na hiperstimulaciju pornografskim sadržajima. Preporučim im da prestanu gledati pornografske filmove i da se počnu maziti i biti bliski sa svojim partnericama ali bez erotskih dodira ili penetracije. Neka neko vrijeme grade intimnost i zajedništvo kroz poglede, dodire, zajedničko vrijeme, razgovore i ne-seksualne igre. Nakon nekog vremena, dodiri i igre počinju biti erotski i seksualno stimulirajući dok na koncu par nije ponovo u mogućnosti imati seksualne odnose u kojima oboje mogu uživati.

Željela bih još na kraju reći da je umjerenost važan kriterij u svemu pa tako i u gledanju pornografskih filmova. Nekim parovima povremeno zajedničko gledanje može biti izvor motivacije i uživanja u milovanju i seksualnom odnosu. Nekim mojim klijentima s oslabljenom motivacijom ja znam i preporučiti da pokušaju eksperimentirati sa zajedničkim gledanjem takvih filomva i vjerujem a i moje iskustvo mi govori da, povremeno gledanje takvih sadržaja, ne samo da neće izazvati probleme nego će kod nekih parova i povaćati zadovoljstvo seksulnim životom. Ono što je važno jest ne pretjerati. A ako se to već dogodilo, onda je važno imati hrabrosti stati, prekinuti nezdravi obrazac i uz strpljenje, počekati da se stanje vrati u normalu kakvo je bilo prije pretjeranog gledanja pornografije.

Jedna moja mlada klijentica me, prije odaska na more, upitala „Da li  mogu opstati ljetne veze?“ i nastavila na glas razmišljati da ne bi željela upoznati nekog na  moru, zaljubiti se i onda patiti nakon povratka u Zagreb. Njena ideja je da veze započete na moru za vrijeme odmora nemaju šanse za uspjeh. S druge strane, pita se koja joj je alternativa – ne izlaziti van i ne družiti se s ljudima? Kakav će joj to uopće onda biti odmor? Imala je još neke dileme, no sve se one u konačnici svode na njeno prvo pitanje – imaju li ljetne veze smisla i mogu li opstati?

Složile smo se oko toga da općeniti odgovor nije moguć jer ovisi od osobe do osobe i od situacije do situacije. Predložila sam joj da pokuša promišljati o svojim očekivanjima i željama te da na taj način dođe do odgovora za sebe. I čvrsto vjerujem da je, upoznavanje vlastitih očekivanja i želja od ljeta i susreta s novim ljudima, najvažnije i najkorisnije.

Naime, poznati su nam svima scenariji oko kojih se šalimo:  „Plaže i mjesta na moru su puna  „Galebova“ koji jedva čekaju da dođe sezona pa da počnu zavoditi turistkinje; ili ljeti svi samo gledaju jedni druge po plaži jedva čekajući večer i neku „akciju“ (pod akcijom se dakako podrazumijeva seksualna aktivnost).  

Istina je da su ljeti misli i želje vezane uz seksualnost češće nego zimi. Između ostalog to je i zbog toga što sunce izaziva proizvodnju serotonina, dopamina i hormona stimulacije melanocita (MHS) u tijelu a ti hormoni podižu raspoloženje i pobuđuju libido. Osim toga, ljeti su tijela više razgolićena i više izložena pogledima što također, naročito kod muškaraca, pobuđuje seksualnu želju.Treći i ne manje bitan je i faktor „opuštanja“, znamo da smo na godišnjem odmoru, da nemamo posovnih niti fakultetskih obaveza, da smo daleko od grada u kojem živimo i sve to po malo djeluje da nam granice prema novim ljudima i prema vlastitim stavovima, postanu mekše i propusnije te tako lakše ulazimo u odnose sa seksualno privlačnim osobama.

Važno je znati i ovo: Provedeno je više znanstvenih studija koje su pokazale da muškarci pokazuju više interesa za seks bez emocija od žena. 1990 godine antropolozi Townsen i Levy sa Sveučilišta u Syracusi proveli su istraživanje koje je pkazalo da muškarci odluku da li žele imati spolni odnos  s određenom osobom donose isključivo na temelju fizičke privlačnosti. Žene pak razmatraju velik broj čimbenika prije donošenja odluke za ulazak u seksualni odnos, npr. Zanima li ga veza sa mnom? Postoji li još neka žena u igri? Voli li me? Ima li potencijala? itd.

U jednom drugom istraživanju sociobiolozi Ellis i Symons došli su do rezultata da mlađe žena češće stupaju u seksualni odnos s muškarcem ako on pokaže potencijal i zanimanje za potomstvo koje ona već ima ili bi mogla imati. Što se tiče vremena potrebnog za ulazak u seksualni odnos, istraživanje je pokazalo da muškarcima ono nije nikakav problem – spremni su imati seks sa ženom koju znaju 5 minuta jednako kao sa ženom koju poznaju već 5 godina. Kod žena je vrijeme važan čimbenik pa će tako žene lakše ući u seksualni odnos s privlačnim muškarcem kojeg poznaju dulje vrijeme nego s privlačnim muškarcem kojeg su tek upoznale.

Sva istraživanja pokazuju da muškarci imaju dvostruko više „usputnih“ seksualnih odnosa ili avantura nego žene. Osnovni razlog zbog kojeg se muškarci upuštaju u neobavezni seks je seksualna razlićitost. Glavni razlog zbog kojeg se žene upuštaju u seksualne aventure je nedostatak ljubavi što uzrokuje smanjeno samopouzdanje i u većini slučajeva žene nisu stanju odvojiti seks od ljubavi dok je muškarcima seks samo seks.

Vratimo se sad onim, malo prije spomenutim očekivanjima. Ako se, kao moja klijentica s početka teksta, želimo s mora vratiti „ne slomljenog“ srca, onda je važno pogledati u njega prije puta i upoznati dobro svoja očekivanja kao i znanja o različitim motivima ulaska u ljetne avanture za muškarce i žene. Također važno je posvjestiti si:  Da li uopće želim na moru sresti neku novu osobu, nekog zanimljivog muškarca i provoditi neko vrijeme s njim? Ako želim, da li sam ja kao osoba inače otvorena za kratkotrajnije veze ili je pak slika koju imam u sebi o vezama, pretežno slika dugotrajnije, predanije veze. Ako su sebi imam ideju da želim dugotrajniju i predaniju vezu da li bih mogla imati vezu na daljinu? Jer to su opcije u kojima se možete naći. Ukoliko prepoznajete u sebi želju da na godišnjem odmoru upoznate nekog fatalnog, nekog s kim ćete živjeti „happily ever after“ onda trebate malo svoje želje usporediti s realitetom. Moguće je na godišnjem odmoru upoznati nekog fatalnog i ostati s njim dugo no statistika nam kazuje da su one druge kombinacije češće - da ne dolaze svi redom na more sa željom da započnu dugogodišnju predanu, monogamnu vezu.  

Što u tom slučaju? Možda je najpametnije zadržati svoj jasan stav u srcu i ulaziti u odnose samo do granice ugode tj. ne prelaziti granicu koja bi mogla jako povrijediti vlastito srce. Što to konkretno znači opet ovisi od osobe do osobe – za nekoga će to biti NE ulaziti u seksualne odnose, za nekog drugog će biti NE ulaziti u romantične odnose niti provoditi vrijeme samo u dvoje već biti u većem društvu.... Vrlo lako se može dogoditi da druga osoba ima drugačije želje i drugačije granice – važno je, pogotovo tu mislim na mlade djevojke, jasno reći drugoj osobi do kuda sam spremna u odnosu ići i ako to drugoj osobi odgovara, možemo se družiti. Ukoliko druga osoba ima veća očekivanja, onda će odmah znati na čemu je pa će moći odustati od druženja ako mu je to premalo ili ako nije u skladu s njegovim očekivanjima.

Što ako u sebi osvjestimo da nam predana duga veza nije ni na kraj pameti i da bismo od ljeta željele avanturu u kojoj ćemo uživati i rado je se sjećati nakon povratka u svoj grad? Onda postavljamo drugačija pravila igre. Znamo da ne želimo neku ozbiljnu vezu već želimo druženje, igru, uživanje. Moguće je da ćemo susresti baš takvu osobu, što nam je, u stvari, i želja.

Važno je osvjestiti si da ta osoba možda takvu istu želju ima već neko vrijeme i da je možda ta osoba ulazila u takve kratkotrajne avanture često pa tako i imala seksualne kontakte s određenim brojem osoba. Važno je biti svjesna da sam tu osobu tek upoznala, da još ne znam ništa o njoj i da je broj seksualnih partnerica s kojima je ta osoba bila možda poprilično velik. Važno je biti svjesna rizika i učiniti što je potrebno da se rizik ukloni ili svede na njamanju moguću mjeru. Ne mislm pri tome samo na korištenje kondoma već i na neke druge aktivnosti npr. – da li želim imati oralni seks s osobom za kou ne znam s koliko je seksualnih partnera bila? Koliko sam spremna emocionalno se otvoriti i dijeliti neke svoje tajne sa osobom koju još ne poznajem? Da li se želim voziti s tom osobom nakon večernjeg provoda u kojem smo svi konzumirali alkohol?  Koliko su naše kulturološke pozadine drugačije i da li neka moja ponašanja osoba može shvatiti drugačije te se time mogu naći u neželjenoj situaciji? Da li znam koje su moje granice u konzumiranju pića i da li znam stati na vrijeme, prije nego izgubim kočnice koje želim i koje su mi potrebne?

Ovako kad sve ovo sažmem u jedan kratki tekst, zazvone mi riječi one moje mlade klijentice „Kakav će mi onda uopće biti odmor?“. Zaista mi zvuči  da u ovom mom tekstu ima više opasnosti i preporuka nego u drugim mojim tekstovima, ali čvrsto vjerujem da je to potrebno i važno. Ako želite ovo ljeto i još puno ljeta uživati na moru u druženjima s novim ljudima i istraživanjima svojih očekivanja i želja, onda je doza razumnog opreza i svjesnosti sebe jako važna i omogućava nam da uživamo i kad ljeto prođe. Sigurno niti jedan od vas čitateljica, kada pogleda u svoje želje ne vidi sebe zabrinutu zbog neke spolno prenosive bolesti, neželjene trudnoće ili emocionalne povrede. A da se to ne bi dogodilo, da biste vesele i bezbrižne ušle u jesen, važno je o nekim situacijama voditi računa. Ljeto je puno izazova koji nam mogu ostaviti prekrasne uspomene i radosti u srcu no ima i onu drugu stranu koju treba prevenirati.

Vjerujem da će moja klijentica, koja si je dobro definirala želje i očekivanja, s godišnjeg odmora donijeti samo lijepe uspomene i „cijelo“ srce. Ona zna da ne želi ulaziti u ljetne avanture ali joj ne bi bilo krivo kada bi na moru upoznala nekog iz Zgreba ili okolice s kim bi se mogla nastaviti družiti i na jesen. Možda će joj se to i ostvariti – ljeto nas može iznenaditi. Onima koji žele ljetne avanture, druženja i uživanja, želim da im se to i ostvari i da se vrate u svoje gradove puni lijepih uspomena, novih kvalitetnih prijateljstava i također, cijelog srca.

     Ponekad u moju praksu dođu parovi koji su doživjeli i preživjeli nevjeru u svojoj vezi. Ponekad je nevjeran bio partner, ponekad je nevjerna bila partnerica, ne bih mogla izdvojiti da, u mom iskustvu rada s parovima, jedan spol to radi češće od drugog.

    Svaka nevjera i svaki par je posebna priča no nešto je zajedničko onima koji dođu kod mene tražiti pomoć kako oprostiti i krenuti zajedno dalje: osoba koja je doživjela nevjeru partnera/ice je puna ljutnje, bijesa, ogorčenja, ponekad mržnje, povrijeđena je i razočarana. Osoba koja je bila nevjerna osjeća se krivom, želi popraviti stvar i najradije bi da se o nevjeri više nikada ne spomene niti jedna riječ. Dakle, polazišta su jako različita i ona su izazov na samom početku terapijskog/savjetodavnog procesa.

    Krenuti ponovo zajedno nakon nevjere nikada nije lako niti brzo. Da bi se uopće krenulo, važno je da par osvijesti što je bilo na početku, davno prije nevjere? Pa ih stoga uvijek pitam kako oni definiraju nevjeru i što se konkretno njima dogodilo - da li se radilo o seksualnom odnosu sa trećom osobom ili je u pitanju emocionalna nevjera, poljupci ili nešto drugo? Da li se radilo samo o jednom trenutku ili je u pitanju dulja veza koja je u tajnosti trajala paralelno s broakom/partnerstvom i koja je uključivala puno laganja i skrivanja? Zatim ih pitam da li su razgovarali o nevjeri u fazi upoznavanja? Da li su jasno rekli koji su njihovi stavovi i što očekuju jedno od drugog. U najvećem broju slučajeva kažu da nisu razgovarali, da što se tu ima pričati – zna se što je nevjera i podrazumijeva se da se to ne radi.

    No, tomu nije tako. Nema jasne definicije nevjere koja bi vrijedila za sve parove, nit je jasno koje su posljedice nevjere. Svaki par za sebe treba odrediti što je za njih nevjera: da li je to seksualno chatanje s nekom osobom bez vizualnog i/ili fizičkog kontakta, da li je to poljubac, seksualni odnos, emocije koje se jave za neku drugu osobu.... Zreli parovi to definiraju u početku veze i tako učine jasnija pravila igre. Dakako, da jasna pravila, sama po sebi neće biti prevencija nevjere ali omogućavaju partnerima da jasno znaju što su se dogovorili i da vide da li to mogu poštivati.

    Nadalje, kad par jasno definira što je za njih dvoje nevjera, važno je reći i koje su, za njih dvoje, posljedice nevjere – što ćemo učiniti ako jedno od nas dvoje u nekom trenutku bude nevjerno? Da li to znači kraj našeg braka/partnerstva ili ćemo pokušati popraviti što se popraviti dade? 

Većina parova, to već i znate, ima pravilo da o tome uopće ne pričaju, kao da nevjere nema na ovome svijetu i kao da nam neumoljiva statistika ne kazuje da preko 50% osoba u predanim vezama (braku ili partnerstvu) u nekom trenutku u svom životu učini preljub.

    I onda kad se nevjera dogodi, ne znaju što učiniti, kako se postaviti? Da li se uopće može nešto učiniti? Kako izaći iz tog oblaka koji se nadvio nad njih i kao da ih je progutao? Iskreno, zaista je teško i neki parovi ne uspjevaju. No, gledala sam mnoge parove koji su uspjeli, koji su prebrodili bol, razočarenje, gubitak, grižnju savijesti... i uspjeli sačuvati obitelj i ostati zajedno, ponekad čak kvalitetnije nego što je to bilo prije nevjere. Dakako, motivacija zašto ostati zajedno je jako bitna – što je to u našem braku/partnerstvu, u toj drugoj osobi, što mi je vrijedno toliko da želim oprostiti i ostati s osobom koja mi je bila nevjerna?

    U samom procesu opraštanja i ponovne gradnje povjerenja i intimnosti, važno je dati prostora boli i razgovarati o osjećajima - kako prevarene osobe tako i one koja je prevarila. Ta faza traje različito od osobe do osobe, no treba imati strpljenja i ne preskočiti prebrzo u slijedeću fazu. Ponekad prevarenoj osobi treba puno vremena i puno izražavanja ljutnje da bi mogla početi konstruktivno razgovarati i slušati i onda je važno čekati da se te prve emocije šoka i nevjerice „ispušu“. Tada polako partneri trebaju moći izraziti svoje osjećaje te čuti i doživjeti osjećaje drugog.

    Nakon toga potrebno je početi pričati ne o samoj nevjeri, već o onome što je dovelo do nje? Što je krenulo nizbrdo prije nevjere, gdje nismo vidjeli da se udaljujemo jedno od drugog, koje potrebe smo željeli zadovoljiti kada smo se upustili u odnos s nekom trećom osobom? Da li je problem bio u seksualnim odnosima ili negdje drugdje? Nije lako razgovarati o tim temama i vjerujem da većina klijenata koji dolaze nakon nevjere, dolaze baš zato što ne znaju kako sami pokrenuti tu bolnu temu i kako čuti i staviti u kontekst zajedničke odgovornosti sve ono što je dovelo do tog čina. Ako se o tome ne porazgovara, ako se ne dodirnu svi aspekti tog čina, teško će se ponovo izgraditi povjerenje među partnerima. U ovoj fazi je za očekivati dosta negiranja i prebacivanja odgovornosti s obje strane, no cilj je da s vremenom oboje uvide da su postojali stavovi, obrasci ponašanja i procesi koji su doveli do nevjere. U osvještavanju toga što je bilo prije, leži potencijal da se ponovno izgradi povjerenje. Neki parovi odustanu u ovoj fazi jer uvide da ono što je bilo prije nije odnos kakvog su mislili da imaju i ne vide mogućnost da se dogode promjene koje bi njima bile dovoljno dobre.

     Oni parovi koji uspiju usvojiti uvide, prihvatiti odgovornost i koji žele odnos graditi dalje, imaju pred sobom još dosta izazova. Jedan od njih je kada i kako ponovo početi biti intimni i imati seksualne odnose. Neki su mi spominjali da im se javljaju slike nevjerne osobe s trećom osobom kada pomisle na seks i da im to onemogućava tjelesno približavanje. Neki osjećaju potrebu za revanšizmom i čini im se da će moći imati seksualne odnose s njom/njim tek nakon što i sami učine isto. Neki suzdžavanje od seksa doživljavaju kao kaznu za počinjeni prijestup i dok ne osjete da je kazna dovoljno dugo trajala, imaju osjećaj da ne mogu biti seksualno bliski sa svojim partnerom/icom. Koji god bio razlog, uglavnom je teška pomisao na seks nakon nevjere.

    Ja klijentima ponudim put postepenog zbližavanja: prvo da se počnu samo masirati po tijelu, ne-erotski i ne –seksualno. Tako će polako obnoviti kontakt s tijelom druge osobe. Nakon određenog protoka vremena (možda dva tjedna ili više po potrebi), ponudim im da se počnu, uz masažu, ljubiti po tijelu i maziti jedno drugo nježnije od masaže. Dakako, uz te vježbe, važno je i razgovarati o tome kako se osjećaju, da li se javljaju neki nemiri dok se dodiruju, da li im je ugodno, da li osjećaju da se povjerenje gradi....?

    Slijedeća faza je erotski dodir ali bez penetracije: poljupci, maženja, stimulacija rukom. Tu je već važan i razgovor o dodirima koje žele primiti, o položajima u kojima im je najugodnije biti, o eventualnim igricama koje bi uključili u svoje dodire, da li žele orgazam? Većina parova ostaje na ovoj fazi dok ne osjete da žele penetraciju i da im je postepeno približavanje i paralelni razgovori o povjerenju i intimnosti, pomoglo da se opuste i prepuste jedno drugome u seksualnom činu s penetracijom.  Za neke parove tu se radi o tjednima za neke o mjesecima, važno je ne žuriti i slijediti ritam koji je dobar za taj par.   

    Uz te dodire i gradnju povjerenja u intimnom odnosu važna je i gradnja povjerenja u svakodnevnim situacijama, važna je pouzdanost i odgovornost. Drago mi je reći da sam gledala parove koji su nakon nevjere uspjeli izgraditi puno otvoreniji i zreliji odnos i kojima je šok zbog nevjere pomogao da shvate pogreške u svom odnosu koje su činili prije. Neki su i puno više počeli uživati u seksualnom životu jer su se otvorili i rekli što im treba a što im je prije nedostajalo ili im se nije svidjelo. Dakako, zašto bi se morala dogoditi nevjera da se to uvidi? Otvorene razgovore i emocionalnu zrelost je moguće i poželjno graditi i bez tereta nevjere. Važno je to imati na umu i kako se to kaže u zdravstvu – „djelovati u prostoru preventive a ne kurative“. Preventiva je bezbolnija i uspješnija od kurative.