Krevet kao „bojno polje“
Ovo je tema o kojoj mi je uvijek teško pisati. Uvijek mi je bolno razmišljati ili slušati ljude s kojima se družim ili s kojima radim, a koji su došli u situaciju da im je krevet, na neki način postao „bojno polje“. Važno mi je odmah na početku objasniti što mislim kad kažem „bojno polje“. Naime, nekoliko ljudi koje privatno znam i družim se s njima, kao i nekoliko bivših i sadašnjih klijenata našli su se u jednom trenutku svog partnerskog ili bračnog života u situaciji u kojoj se većina ljutnje, zamjeranja, povreda i optuživanja kanalizirala prema seksualnim odnosima. Počeli su se jedno od drugoga seksualno udaljavati, „za kaznu uskraćivati“ seksualne odnose, govoriti jedno drugome da više nisu privlačni, prestali se dodirivati i maziti i van seksualnog odnosa. Na neki način su počeli jedno drugog kažnjavati kroz seksualne odnose. Zato kažem da je njihov krevet postao „bojno polje“.
S jednom prijateljicom sam često dugo razgovarala jer joj je bilo teško i nije bila sretna sa situacijom u kojoj su se našli ona i suprug. Uz njenu ću dozvolu i na njihovom primjeru objasniti što želim. (Njihov odnos sada polako ali sigurno ide prema sretnijoj fazi).
Bili su zajedno nekoliko godina. Seksualne odnose su u početku imali, kako ona kaže – redovno. Nisu pričali o seksu jer nisu nikada imali nikakve smetnje. Mazili su se i ljubili često tijekom dana. Nakon nekog vremena ona je shvatila da su im odnosi postali rijetki. Odlučila je postati malo aktivnija i prišla mu je nekoliko puta želeći inicirati seksualni odnos a on ju je svaki puta odbio jer je bio umoran ili je morao završiti posao (doma na kompjuteru). A kad joj je on prišao, ona je osjećala da on to „odrađuje“ jer osjeća da mora. Ona se osjetila povrijeđenom i zatvorila se, očekujući da će on to primjetiti i prići joj. No, kako on to nije primjećivao, ona se sve više zatvarala, bila sve povređenija i otuđenija. Ni jedno ni drugo nisu učinili iskorak i porazgovarali o situaciji. Ona ga je počela bockati (onako ispod pojasa) zbog izbjegavanja seksualnih odnosa a on joj je, želeći se obraniti, na to rekao da se udebljala od kad su se upoznali i da možda zato nema više želje za seksaulnim odnosom s njom. I tu je počeo „rat“. Počeli su jedno drugom spočitavali razne stvari vezane uz seks, kaže ona da su bili „otrovni“ jedno prema drugome. Prestali su se maziti i fizički dodirivati preko dana. Kaže da, kad vrati „film“ unatrag, uviđa da je to trajalo mjesecima prije nego je svega postala svjesna.
Van seksualnog konteksta su dobro funkcionirali, obavljali zajedno aktivnosti kao i prije, družili se s prijateljima, razgovarali o poslovnim problemima i kolegama, planirali godišnji odmor, .... U seksualnim situacijma se svatko od njih zatvorio iza svog štita i kad je izgledalo sigurno, napadao onog drugog, zatvarajući se, iza svakog napada, opet iza štita.
Jednog dana je primjetila da on mobitel uvijek uzima sa sobom, gdje god ide i počela sumnjati da nešto taji od nje. U tom trenutku smo počele razgovarati jer me nazvala i rekla da bi došla do mene i nešto me pitala. Plakala je, bila ljuta i tužna, ljubomorna i uplašena.
Dakako, ja sam je pitala zašto ne razgovara otvoreno s njime, zašto mu ne kaže kako se osjeća i čega se boji? Rekla mi je da baš zato što se boji. Što ako je on počeo flertovati s nekom ženom? Što ako mu zaista više nije privlačna, kako joj je rekao i ako se to više ne može popraviti? Što ako ga je otjerala od sebe svojim podbadanjima? Što ako... što ako... što ako.... Iz nje je „vikao i plakao“ strah. Strah da će ga izgubiti ako se suoči sa njegovim odgovorima.
I taj strah je često najodgovorniji za „rat u krevetu“. Bojimo se da nas drugi/a ne voli, da mu/joj nismo dovoljno dobri, da će nas odbaciti ako pokažemo svoju slabost. I zato radije nastavljamo borbu i ostajemo zajedno kao „sparing partneri“ a ne ljubavni partneri. Ostajemo zajedno bez otvaranja bolnih tema, radije nego li da pokušamo otvoreno porazgovarati o svemu što nas tišti i boli.
Kad sam joj rekla da time, što izbjegava razgovor s mužem, bježi od realiteta i bira živjeti u iluziji, nije bila sretna. Često se i u svom radu susrećem s ljudima koji se boje realiteta i radije žive u iluziji i bijegu od stvarnosti, zbog straha da je ono što bi čuli ili doživjeli, kad bi otvoreno stavili karte na stol, preteško za izdržati. Najčešće je upravo suprotno. Održavanje iluzije je teško a ulazak u realitet je lagan kao kad nam netko skine ogroman teret s leđa.
Skrivanje iza štita i neiskrenost je biranje života u iluziji, života u kojem su igrice i igre, podbadanja, „udarci ispod pojasa“, izmišljanja, strah i iscrpljivanje. Progovoriti o svemu tome samo nas može osloboditi. Tony de Mello kaže da kad pogledamo iluziji u oči ona se raspline i nestane. To želim svima koji su se na ovaj ili onaj način našli na bojnom polju. Što više otvorenih razgovora, što više skidanja oznaka „tabu-ne pričaj o tome“ to opušteniji i mirniji možemo biti. Ono čega se bojimo manje je strašno i opasno kad o tome progovorimo.
Moja prijateljica je ipak počela razgovarati s mužem, čula je i njegovu stranu doživljaja i povrede koje je on osjetio. Čula je njegovu zabrinutost da nije više dovoljno dobar u krevetu jer je osjetio da ona izbjegava seks a mislio je da je to zato što ona više ne uživa u seksu. Podbadanja su samo prekrila tu zabrinutost da ne bude izložena jer je tu bio ranjiv. Otvorenost i govor o strahu je pomogla. Ni jedno ni drugo se ne žele rastati, žele ostati zajedno. Dakako, otuđenost i gubitak povjerenja ne mogu nestati u jednom trenu, ali ono što je dobro kod njih dvoje je da su se dogovorili da nema više podbadanja ni vrijeđanja u području seksualnosti. Kaže ona da, ako mora ponekad biti „borbe“, ona mora ostati izvan spavaće sobe. Vjerujem da će im biti dobro, da će sada znati njegovati otvoren razgovor. Iako nisu sva bojna polja kao njihovo, voljela bih da ovaj njihov primjer bude putokaz i nekim drugim parovima koji se još uvijek boje razgovora i otvorenosti o seksualnim odnosima i vlastitoj seksualnosti.
Ovo je tema o kojoj mi je uvijek teško pisati. Uvijek mi je bolno razmišljati ili slušati ljude s kojima se družim ili s kojima radim, a koji su došli u situaciju da im je krevet, na neki način postao „bojno polje“. Važno mi je odmah na početku objasniti što mislim kad kažem „bojno polje“. Naime, nekoliko ljudi koje privatno znam i družim se s njima, kao i nekoliko bivših i sadašnjih klijenata našli su se u jednom trenutku svog partnerskog ili bračnog života u situaciji u kojoj se većina ljutnje, zamjeranja, povreda i optuživanja kanalizirala prema seksualnim odnosima. Počeli su se jedno od drugoga seksualno udaljavati, „za kaznu uskraćivati“ seksualne odnose, govoriti jedno drugome da više nisu privlačni, prestali se dodirivati i maziti i van seksualnog odnosa. Na neki način su počeli jedno drugog kažnjavati kroz seksualne odnose. Zato kažem da je njihov krevet postao „bojno polje“.
S jednom prijateljicom sam često dugo razgovarala jer joj je bilo teško i nije bila sretna sa situacijom u kojoj su se našli ona i suprug. Uz njenu ću dozvolu i na njihovom primjeru objasniti što želim. (Njihov odnos sada polako ali sigurno ide prema sretnijoj fazi).
Bili su zajedno nekoliko godina. Seksualne odnose su u početku imali, kako ona kaže – redovno. Nisu pričali o seksu jer nisu nikada imali nikakve smetnje. Mazili su se i ljubili često tijekom dana. Nakon nekog vremena ona je shvatila da su im odnosi postali rijetki. Odlučila je postati malo aktivnija i prišla mu je nekoliko puta želeći inicirati seksualni odnos a on ju je svaki puta odbio jer je bio umoran ili je morao završiti posao (doma na kompjuteru). A kad joj je on prišao, ona je osjećala da on to „odrađuje“ jer osjeća da mora. Ona se osjetila povrijeđenom i zatvorila se, očekujući da će on to primjetiti i prići joj. No, kako on to nije primjećivao, ona se sve više zatvarala, bila sve povređenija i otuđenija. Ni jedno ni drugo nisu učinili iskorak i porazgovarali o situaciji. Ona ga je počela bockati (onako ispod pojasa) zbog izbjegavanja seksualnih odnosa a on joj je, želeći se obraniti, na to rekao da se udebljala od kad su se upoznali i da možda zato nema više želje za seksaulnim odnosom s njom. I tu je počeo „rat“. Počeli su jedno drugom spočitavali razne stvari vezane uz seks, kaže ona da su bili „otrovni“ jedno prema drugome. Prestali su se maziti i fizički dodirivati preko dana. Kaže da, kad vrati „film“ unatrag, uviđa da je to trajalo mjesecima prije nego je svega postala svjesna.
Van seksualnog konteksta su dobro funkcionirali, obavljali zajedno aktivnosti kao i prije, družili se s prijateljima, razgovarali o poslovnim problemima i kolegama, planirali godišnji odmor, .... U seksualnim situacijma se svatko od njih zatvorio iza svog štita i kad je izgledalo sigurno, napadao onog drugog, zatvarajući se, iza svakog napada, opet iza štita.
Jednog dana je primjetila da on mobitel uvijek uzima sa sobom, gdje god ide i počela sumnjati da nešto taji od nje. U tom trenutku smo počele razgovarati jer me nazvala i rekla da bi došla do mene i nešto me pitala. Plakala je, bila ljuta i tužna, ljubomorna i uplašena.
Dakako, ja sam je pitala zašto ne razgovara otvoreno s njime, zašto mu ne kaže kako se osjeća i čega se boji? Rekla mi je da baš zato što se boji. Što ako je on počeo flertovati s nekom ženom? Što ako mu zaista više nije privlačna, kako joj je rekao i ako se to više ne može popraviti? Što ako ga je otjerala od sebe svojim podbadanjima? Što ako... što ako... što ako.... Iz nje je „vikao i plakao“ strah. Strah da će ga izgubiti ako se suoči sa njegovim odgovorima.
I taj strah je često najodgovorniji za „rat u krevetu“. Bojimo se da nas drugi/a ne voli, da mu/joj nismo dovoljno dobri, da će nas odbaciti ako pokažemo svoju slabost. I zato radije nastavljamo borbu i ostajemo zajedno kao „sparing partneri“ a ne ljubavni partneri. Ostajemo zajedno bez otvaranja bolnih tema, radije nego li da pokušamo otvoreno porazgovarati o svemu što nas tišti i boli.
Kad sam joj rekla da time, što izbjegava razgovor s mužem, bježi od realiteta i bira živjeti u iluziji, nije bila sretna. Često se i u svom radu susrećem s ljudima koji se boje realiteta i radije žive u iluziji i bijegu od stvarnosti, zbog straha da je ono što bi čuli ili doživjeli, kad bi otvoreno stavili karte na stol, preteško za izdržati. Najčešće je upravo suprotno. Održavanje iluzije je teško a ulazak u realitet je lagan kao kad nam netko skine ogroman teret s leđa.
Skrivanje iza štita i neiskrenost je biranje života u iluziji, života u kojem su igrice i igre, podbadanja, „udarci ispod pojasa“, izmišljanja, strah i iscrpljivanje. Progovoriti o svemu tome samo nas može osloboditi. Tony de Mello kaže da kad pogledamo iluziji u oči ona se raspline i nestane. To želim svima koji su se na ovaj ili onaj način našli na bojnom polju. Što više otvorenih razgovora, što više skidanja oznaka „tabu-ne pričaj o tome“ to opušteniji i mirniji možemo biti. Ono čega se bojimo manje je strašno i opasno kad o tome progovorimo.
Moja prijateljica je ipak počela razgovarati s mužem, čula je i njegovu stranu doživljaja i povrede koje je on osjetio. Čula je njegovu zabrinutost da nije više dovoljno dobar u krevetu jer je osjetio da ona izbjegava seks a mislio je da je to zato što ona više ne uživa u seksu. Podbadanja su samo prekrila tu zabrinutost da ne bude izložena jer je tu bio ranjiv. Otvorenost i govor o strahu je pomogla. Ni jedno ni drugo se ne žele rastati, žele ostati zajedno. Dakako, otuđenost i gubitak povjerenja ne mogu nestati u jednom trenu, ali ono što je dobro kod njih dvoje je da su se dogovorili da nema više podbadanja ni vrijeđanja u području seksualnosti. Kaže ona da, ako mora ponekad biti „borbe“, ona mora ostati izvan spavaće sobe. Vjerujem da će im biti dobro, da će sada znati njegovati otvoren razgovor. Iako nisu sva bojna polja kao njihovo, voljela bih da ovaj njihov primjer bude putokaz i nekim drugim parovima koji se još uvijek boje razgovora i otvorenosti o seksualnim odnosima i vlastitoj seksualnosti.
