Predrasude o seksualnoj terapiji
Pisala mi je jedna vrlo mlada djevojka na Facebook i pitala me da li sam stvarno seksualna terapeutkinja? Na moj potvrdni odgovor, odgovorila mi je da mi čestita na hrabrosti i da bi se ona sramila pričati s ljudima o seksu. Pretpostavila sam da mi se javila i to napisala jer u stvari ima potrebu pitati me nešto, malo sam je ohrabrila i vjerujem da će mi uskoro i poslati poruku s pitanjem o onome što je muči.
S mužem sam razgovarala o rečenici u kojoj mi djevojka čestita na hrabrosti da s ljudima pričam o seksu. Ja dakako ne mislim da je potrebna hrabrost za takav razgovor već samo otvorenost i zrelost. Na koncu konca jedan od motiva zašto sam odabrala dodatnu edukaciju iz seksualne terapije (moja prva edukacija je iz gestalt psihoterapije) je bilo i to što u Hrvatskoj nema seksualnih terapeuta. Mi smo prva generacija a potrebe postoje. Moj muž kaže da razumije takvo razmišljanje i da mi Hrvati o seksu pričamo uglavnom samo u kontekstu zafrkancije, žutila ili senzacije. Kada bi se trebalo ozbiljno pričati, nastane tišina. Aleksandar Štulhofer, idejni začetnik i pokretač seksualne terapije u Hrvatskoj, ovo ljeto je gostovao u jednoj televizijskoj emisiji i na kraju emisije rekao kako se nada da će prije penzije doživjeti da seks ne bude uvijek „cirkuski medo“ u medijima već da će se o seksualnosti početi razgovarati ozbiljno, stručno i otvoreno, kako to područje ljudskog života i zaslužuje.
Nastavila sam razmišljati o govoru o seksu i ne mogu naći činjenice koje ne bi bile u skladu s izrečenim. Zaista se o seksualnosti i seksualnom zdravlju ili ne priča ili priča u neodgovarajućem kontekstu. Klijenti koji dolaze u Savjetovalište su rijetki primjeri osoba koje čine drugačije i dolaze razgovarati o smetnjama u svom seksualnom funkcioniranju i problemima seksualnog zdravlja, tražeći promjenu i otpuštanje smetnji. No, kad znamo kolika je učestalost seksualnih smetnji kod muškaraca i žena, bolno sam svijesna da se zaista mali broj ljudi odlučuje na terapiju seksualnih smetnji ili savjetodavni razgovor. Većina ljudi sa seksualnim smetnjama (uzimajući u obzir statističke podatke) o tome ne priča i ne traže pomoć. Zašto? Zašto se ljudi ne otvaraju i ne govore o seksualnosti i seksualnom zdravlju jednako kao što govore o nekim drugim smetnjama? Seksualnost je još uvijek tabu u našem društvu. Nažalost. I dok bude tako, bit će i pojedinaca i parova koji će svoje seksualne smetnje držati u tajnosti, vjerojatno patiti zbog toga, no ipak se neće usuditi otvoreno popričati s nekim ili potražiti pomoć stručnjaka. Nije to tako više u svim društvima. U nekim sredinama i kulturoškim okruženjima o seksu se razgovara otvoreno, stručno i zrelo. Bez smijurenja, bez izbjegavanja ili prenapuhavanja. S kolegicom iz Velike Britanije sam razgovarala i rekla mi je da su kod njih savjetovališta o seksualnom zdravlju brojna. Pored toga, parovi ponekad moraju čekati nekoliko tjedana da se oslobodi slobodan termin za njih. Ljudi su svjesniji i otvoreniji te seksualnosti prilaze kao ozbiljnoj temi koja je važna za njihove odnose i njih kao pojedince. Ima i tamo i žutila i senzacionalističkog pisanja o seksu ali ima i ozbiljnog i stručnog pristupa kojeg kod nas, na žalost nema dovoljno.
Moj suprug mi je rekao da kada ljudima koje ne poznaje dugo, kaže zanimanje svoje supruge, gotovo uvijek vidi smješak iznenađenja i spremnost na šalu. Pitali su ga čak jednom kako se on nosi s time da mu je supruga seksualna terapeutkinja a on im je glatko odgovorio da je ponosan na to.
Moje kolegice i kolege, kao i ja, u našem smo društvu još uvijek ljudi neobične profesije. Jasno mi je da se, s prvom generacijom seksualnih terapeuta u Hrvatskoj, situacija ne može okrenuti za 360*, no nadam se da će se moći početi dešavati promjene. Ja osobno imam dobru suradnju s medijima i zahvalna sam za svaki tekst i emisiju koja promovira seksualno zdravlje, samo bih voljela kada bi toga bilo više i kada bi teme bile stručnije. Uloga medija u otklanjanju predrasuda o seksualnom zdravlju je ogromna i nezamjenjljiva.
Još je jedan razlog zašto mi je stalo da se ljudi otvore i progovore o svojim problemima u području seksualnog zdravlja: vidim kako se dogode velike i lijepe promjene u životu parova i pojedinca. O tim promjenama ću pisati sljedeći tjedan. Nekoliko parova je došlo u Savjetovalište s riječima da su probali puno toga da spase svoj odnos, bez uspjeha, te da žele probati terapiju, a ako ne uspije onda će se rastati ili razići. Nakon nekoliko mjeseci redovnih susreta i osobnog rada koji, dakako, zna izazvati i bolne emocije na putu do promjene, zadovoljno sjede jedno pored drugog, sretni i presretni što su se odlučili progovoriti i učiniti nešto dobro za svoje zdravlje i zdravlje njihove veze. Bebe koje su rođene u parovima koji prije terapije nisu ni imali odnose, još uvijek brojim samo na prste ali se nadam da će i njih biti sve više, kako se ljudi budu više otvarali i odlučivali govoriti o seksualnom zdravlju bez predrasuda i srama.
