Promjene su moguće
Promjene. Promjene u osobnom životu. Promjene u vlastitoj seksualnosti. Promjene su moguće. Vjerujem da su neki od vas čitatelja i čitateljica, čim ste pročitali ovaj naslov, pomalo skeptični. Lako je pisati da su promjene moguće, ali kad se radi o vlastitom životu, imamo dosta iskustva kako su promjene teške, mučne i spore. Ponekad izgledaju nedostižne.
Ja sebe smatram sretnom što imam prilike u svom radu promjenama svjedočiti i imati iskustvo kako su promjene zaista moguće i danas ću, kako sam i spomenula prošli tjedan, govoriti o promjenama u životima parova i pojedinaca koje s radošću viđam u svom radu.
Dakako, događaju mi se i drugačija iskustva – susreti s parovima i pojedincima koji nisu spremni na promjenu i koji nakon kraćeg perioda dolaženja na terapiju odustaju neobavljenog ili samo djelomično obavljenog posla. Oni su, srećom, u manjini. Možda će i oni jednog dana biti spremni mijenjati sebe i svoje obrasce i navike i možda se jave meni ili nekom od mojih kolegica i kolega. Voljela bih to. No, danas ću pisati o onim drugima, onima koji su ostali i riješili svoje probleme i smetnje.
Kad se sjetim nekih od mojih bivših klijenata, ne mogu a ne biti sretna i zadovoljna. Upoznala sam ih kao nezadovoljne ljude, frustrirane svojim seksualnim funkcioniranjem, svojim odnosom ili načinom svoje međusobne komunikacije, skeptične, manje ili više nepovjerljive, zabrinute, u strahu...
Prva dva susreta uglavnom mi pričaju o poteškoćama i izazovima s kojima se susreću u svom braku ili vezi. Kad im, nakon tih uvodnih sati, počnem objašnjavati vježbe koje će raditi kod kuće, najčešće vidim iznenađenje i nevjericu u pogledima. Kod mnogih smetnji, početne vježbe uključuju zabranu potpunih seksualnih odnosa, odnosno zabranu penetracije. To je važno da se smanji napetost koja je uvijek prisutna kada postoje poteškoće u seksualnom funkcioniranju bilo muškarca, bilo žene. „Mi smo došli rješiti seksualni problem a vi kažete da trebamo pristati na zabranu seksualnih odnosa!? Zar će nam to pomoći?“, najčešće kažu. „Znate, ja mislim da ja nikada neću moći biti normalna/an.“, također je jedna od čestih rečenica. Kad im kažem da velika većina parova svoje probleme riješe, onda dolazi sumnja da li smo mi među onom manjinom koja neće moći riješiti problem? Trenutno radim s jednim parom koji je tek kratko vrijeme u terapiji a muškarac čvrsto stoji u svom otporu da on neće uspjeti rješiti problem, nije on te sreće. Kažem mu da sam puno puta čula tu rečenicu i puno puta slušala kako se mijenja. Za sad mi još ne vjeruje potpuno. Polako, doći ćemo i do toga, čvrsto vjerujem.
Nakon nekoliko tjedana dolaženja, parovi (i pojedinci) postaju opušteniji, počinju primjećivati prve promjene – najčešće u području komunikacije – i te prve promjene uglavnom jako motiviraju za dalje. Čim odnos postane opušten i povjerenje toliko izgrađeno da se počnu šaliti sami sa sobom i međusobno, promjene postanu veće, bez obzira radilo se o erektilnoj smetnji, nemogućnosti uzbuđenja, smanjenoj seksualnoj želji ili bilo kojoj drugoj smetnji.
Toliko puta sam do sada čula parove koji mi kažu da nikada nisu tako otvoreno, iskreno i opušteno komunicirali. Nisu već dugo (a možda i nikada prije) osjetili bliskost i intimnost jedno s drugim. Kao da su neke ograde, neki zidovi pali i oni se vide i čuju jasnije nego prije.
I baš negdje tu, u toj opuštenosti i laganijem odnosu prema situaciji u kojoj se par ili osoba nalazi, u rušenju ograda i zidova, u jasnoj i otvorenoj komunikaciji, krije se ključ promjene. Koliko zidova srama smo podigli, koliko tabu tema smo si postavili, koliko destruktivnih mitova smo prihvatili... i kada postajemo svjesniji svega toga, kada izdržimo prvi razgovor koji smatramo izuzetno neugodnim i kojeg se bojimo i sramimo, postaje drugačije. Jedna klijentica mi je rekla: „Sve je isto, ali je sve drugačije.“ S obzirom da sam i samo prošla kroz proces promjene, dobro razumijem što želi reći.
U konkretnom, svakodnevnom životu promjene koje se dogode očituju se u manjem broju svađa, u manjem predbacivanju, u stvarnom slušanju druge osobe i njenih potreba u uviđanju da je svatko od nas glavni pozitivni lik u filmu svog života i da to vrijedi i za mene i za mog partnera/icu i da neću ništa postići pokušavajući postati glavni pozitivni lik u životu osobe s kojom živim, jer je to nemoguće. U njegovom/njenom, ja sam partner/ica glavnog lika.
Svakako, promjene se očituju i u boljem poznavanju onoga što me „pali“ što mi je potrebno da se uzbudim i uživam u seksualnom kontaktu s partnerom/icom kao i onoga što je potrebno njemu/njoj. U novim drugačijim maženjima i seksualnim „igricama“, u dozvoljavanju sebi samome/oj da uživam i primim užitak, u seksualnim odnosima koji su intimniji.
U nekim, meni jako dragim situacijama, promjena se očituje i u novim životima. Napisala sam prošli tjedan kako je nekoliko parova, mojih bivših klijenata dobilo bebu a dvije bebice su na putu, jedna stiže jako brzo, druga malo kasnije. Većina tih beba začeta je dok su parovi još bili na terapiji a radilo se o parovima koji prije terapije nisu mogli imati potpune seksualne odnose. Lijepe promjene, zar ne?!
Završila bih s, meni najvažnijom, promjenom: Pričati o svojim seksualnim (i drugim) smetnjama i problemima, o frustracijama i tuzi koju osjećamo kad takve smetnje imamo, o želji da promjenimo svoje stanje - znači preuzeti odgovornost za sebe i svoju vezu. A preuzeti odgovornost za sebe je najveća moć koju mogu imati. I snaga koja je motor koji pokreće promjene.
