Seksualne varijacije
Postoje neki uobičajeni modeli seksualnog ponašanja s kojima se osjećamo „ugodno“, i oni ne izazivaju u nama čuđenje niti nelagodu. Za različite ljude ti „uobičajeni modeli“ su dakako, različiti – ono što je jednoj osobi ili paru prihvatljivo, nekom drugom izaziva veliku neugodu. Postoje i neke, ne tako tipične, varijacije u seksualnom ponašanju o kojima se manje otvoreno priča i o kojima ljudi koji ih žele ili prakticiraju, ne pričaju uopće. No i o njima treba razgovarati i razmišljati jer na taj način možemo naučiti više o prirodi ljudske seksualnosti, također, takvi razgovori povećavaju našu toleranciju prema drugima koji su različiti od nas i koji imaju različite preferencije.
Kad govorimo o neuobičajenim modelima seksualnog ponašanja ili ne tipičnim varijacijama, važno je naglasiti da definiranje „normalnog“ i „neuobičajenog“ u području ljudske seksualnosti nije jednostavno. Razlika između normalnog i nenormalnog, po Mastersu i Johnsonovoj, je u neku ruku proizvoljna jer najčešće uključuje neku vrstu ocjenjivanja vrijednosti (Masters & Johanson „Ljudska seksualnost, Naklada Slap) i pitanje je gdje ćemo postaviti granicu.
U prošlosti su neki oblici seksualnog ponašanja nazivani devijacijama, što je stigmatiziralo osobe i činilo da se zatvaraju i ne pričaju o svojim seksualnim sklonostima. Ako ste u braku ili u vezi sa osobom koja ima neku posebnu seksualnu sklonost onda je razgovor važan. Danas te posebne sklonosti zovemo parafilije ili seksualne varijacije. Parafilija je stanje kod kojeg seksualno uzbuđenje i zadovoljenje osobe ovisi o maštanju o nekom neoubičajenom seksualnom iskustvu koje postaje primarni fokus seksualnog ponašanja. Parafilija može biti usmjenrena na neki određeni predmet, rublje, dio tijela, ili određene aktivnosti kao npr. telefonski pozivi, Internet pornografija i dr. Istraživanja pokazuju da su parafilije značajno češće kod muškaraca nego kod žena. Priroda parafilije je je obično vrlo specifična i nepromjenjljiva. Ponekad se parafilijski izbor događa samo povremeno i epizodično, no češće je prisutna kao trajno stanje.
Američka psihijatrijska udruga definira tri razine težine parafilija:
Blaga – osoba je značajno pogođena opetovanim parafilijskim potrebama, no nikada ne djeluje po njima
Umjerena – osoba povremeno djeluje prema parafilijskim potrebama
Teška – osoba koja učestalo djeluje prema parafilijskim potrebama Osobe s razvijenom parafilijom najčešće postaju zaokupljene razmišljanjem o postizanju seksualnog zadovoljenja u tolikoj mjeri da su sve druge aktivnosti značajno zanemarene. Ne rijetko, druge seksualne aktivnosti, koje nisu u okviru parafilije, prestaju biti privlačne i uzbuđujuće i osoba ima poriv nadopuniti ih parafilijskim fantazijama. Kod vrlo razvijenih parafilija, muškarac možda neće moći postići erekciju ako nema i parafilijskog sadržaja.
Što to konkretno znači za jednu vezu u kojoj, npr, muškarac ima posebne sklonosti prema gledanju internet pornografije i gdje on dobiva potpuno seksualno zadovoljenje samo kad gleda takve filmove ili scene. Takva osoba će i u braku ili vezi željeti osjetiti puno uzbuđenje i željet će u vođenje ljubavi sa partnericom uključiti i gledanje takvih sadržaja. Dakako, postavlja se pitanje da li će partnerica prihvatiti takav seksualni model? Ako se radi o nekom dijelu rublja, npr, „halterima“ ili pak o visokim potpeticama, osoba koja ima takvu seksualnu sklonost htjet će da partnerica nosi takvo rublje ili takve cipele za vrijeme vođenja ljubavi.
Ponekad osobe s parafilijama odaberu zanimanje ili hoby koje će im omogućiti da budu više u kontaktu sa željenim erotskim podražajima, npr. prodaja ženskog rublja ili ako je npr. ženska kosa predmet želje onda muškarci mogu izabrati biti frizeri za žene....)
Ako su naše granice između „normalnog“ i „nenormalnog“ krute i čvrste i ako takave sklonosti ne možemo uklopiti u našu sliku „normalnosti“, veza s osobom koja ima umjereni ili teški oblik parafilije imat će velikih izazova. I jedno i drugo (osoba sa sklonosti i partnerica) će se osjećati frustrirano i nezadovoljno.
Radila sam s više parova kod kojih su bile prisutne neke parafilije u umjerenom i teškom obliku kod muškaraca i partnerice su različito reagirale. Nekoliko njih su to doživljavale teško, mislile da one takve kakve jesu (npr. bez štikli i perike) nisu dovoljno dobre svojim partnerima i patile su. Nisu mogle razumijeti da njihovi partneri nemaju želju i potrebu za vođenjem ljubavi s njima a imaju želje i potrebe za seksualnim stimulansom koji dobivaju kroz svoju parafiliju. Neke (doduše njih je bilo manje) su prihvatile takve posebne sklonosti i u određenoj mjeri ih uklopile u seksualni život. Važno mi je reći da su svi parovi koje spominjem, ostali zajedno, niti jedan par se nije rastao zbog parafilijskih sklonosti, samo što je nekim zajednički život teži a neki se sa svojim seksualnim specifičnostima lakše nose. Humor i jedan ne-opterećujući pristup može puno pomoći.
No, najčešće to nije lako. Nema pravila što je od navedenog ispravno. Svaki par i svaka osoba to treba definirati u skladu sa svojim osobnim vrijednostima i svojom osobnom „moralnom skalom“. Ukoliko par nije otvoren, ukoliko nema razgovora na dubljoj razini, takva posebna seksualna sklonost kada se otkrije (ako ju je partner skrivao) ili kada ju sam otvoreno iznese, može izazvati čak i nepremostive probleme u međusobnim odnosima, odnosno, prekid veze.Ako pak postoji puno područja u kojima se dvoje ljudi razumiju, podržavaju i zajednički rastu, ako se mogu blagonaklono šaliti jedno s drugim, bit će lakše uklopiti i neku seksualnu varijaciju u zajednički život.
Postoje neki uobičajeni modeli seksualnog ponašanja s kojima se osjećamo „ugodno“, i oni ne izazivaju u nama čuđenje niti nelagodu. Za različite ljude ti „uobičajeni modeli“ su dakako, različiti – ono što je jednoj osobi ili paru prihvatljivo, nekom drugom izaziva veliku neugodu. Postoje i neke, ne tako tipične, varijacije u seksualnom ponašanju o kojima se manje otvoreno priča i o kojima ljudi koji ih žele ili prakticiraju, ne pričaju uopće. No i o njima treba razgovarati i razmišljati jer na taj način možemo naučiti više o prirodi ljudske seksualnosti, također, takvi razgovori povećavaju našu toleranciju prema drugima koji su različiti od nas i koji imaju različite preferencije.
Kad govorimo o neuobičajenim modelima seksualnog ponašanja ili ne tipičnim varijacijama, važno je naglasiti da definiranje „normalnog“ i „neuobičajenog“ u području ljudske seksualnosti nije jednostavno. Razlika između normalnog i nenormalnog, po Mastersu i Johnsonovoj, je u neku ruku proizvoljna jer najčešće uključuje neku vrstu ocjenjivanja vrijednosti (Masters & Johanson „Ljudska seksualnost, Naklada Slap) i pitanje je gdje ćemo postaviti granicu.
U prošlosti su neki oblici seksualnog ponašanja nazivani devijacijama, što je stigmatiziralo osobe i činilo da se zatvaraju i ne pričaju o svojim seksualnim sklonostima. Ako ste u braku ili u vezi sa osobom koja ima neku posebnu seksualnu sklonost onda je razgovor važan. Danas te posebne sklonosti zovemo parafilije ili seksualne varijacije. Parafilija je stanje kod kojeg seksualno uzbuđenje i zadovoljenje osobe ovisi o maštanju o nekom neoubičajenom seksualnom iskustvu koje postaje primarni fokus seksualnog ponašanja. Parafilija može biti usmjenrena na neki određeni predmet, rublje, dio tijela, ili određene aktivnosti kao npr. telefonski pozivi, Internet pornografija i dr. Istraživanja pokazuju da su parafilije značajno češće kod muškaraca nego kod žena. Priroda parafilije je je obično vrlo specifična i nepromjenjljiva. Ponekad se parafilijski izbor događa samo povremeno i epizodično, no češće je prisutna kao trajno stanje.
Američka psihijatrijska udruga definira tri razine težine parafilija:
Blaga – osoba je značajno pogođena opetovanim parafilijskim potrebama, no nikada ne djeluje po njima
Umjerena – osoba povremeno djeluje prema parafilijskim potrebama
Teška – osoba koja učestalo djeluje prema parafilijskim potrebama Osobe s razvijenom parafilijom najčešće postaju zaokupljene razmišljanjem o postizanju seksualnog zadovoljenja u tolikoj mjeri da su sve druge aktivnosti značajno zanemarene. Ne rijetko, druge seksualne aktivnosti, koje nisu u okviru parafilije, prestaju biti privlačne i uzbuđujuće i osoba ima poriv nadopuniti ih parafilijskim fantazijama. Kod vrlo razvijenih parafilija, muškarac možda neće moći postići erekciju ako nema i parafilijskog sadržaja.
Što to konkretno znači za jednu vezu u kojoj, npr, muškarac ima posebne sklonosti prema gledanju internet pornografije i gdje on dobiva potpuno seksualno zadovoljenje samo kad gleda takve filmove ili scene. Takva osoba će i u braku ili vezi željeti osjetiti puno uzbuđenje i željet će u vođenje ljubavi sa partnericom uključiti i gledanje takvih sadržaja. Dakako, postavlja se pitanje da li će partnerica prihvatiti takav seksualni model? Ako se radi o nekom dijelu rublja, npr, „halterima“ ili pak o visokim potpeticama, osoba koja ima takvu seksualnu sklonost htjet će da partnerica nosi takvo rublje ili takve cipele za vrijeme vođenja ljubavi.
Ponekad osobe s parafilijama odaberu zanimanje ili hoby koje će im omogućiti da budu više u kontaktu sa željenim erotskim podražajima, npr. prodaja ženskog rublja ili ako je npr. ženska kosa predmet želje onda muškarci mogu izabrati biti frizeri za žene....)
Ako su naše granice između „normalnog“ i „nenormalnog“ krute i čvrste i ako takave sklonosti ne možemo uklopiti u našu sliku „normalnosti“, veza s osobom koja ima umjereni ili teški oblik parafilije imat će velikih izazova. I jedno i drugo (osoba sa sklonosti i partnerica) će se osjećati frustrirano i nezadovoljno.
Radila sam s više parova kod kojih su bile prisutne neke parafilije u umjerenom i teškom obliku kod muškaraca i partnerice su različito reagirale. Nekoliko njih su to doživljavale teško, mislile da one takve kakve jesu (npr. bez štikli i perike) nisu dovoljno dobre svojim partnerima i patile su. Nisu mogle razumijeti da njihovi partneri nemaju želju i potrebu za vođenjem ljubavi s njima a imaju želje i potrebe za seksualnim stimulansom koji dobivaju kroz svoju parafiliju. Neke (doduše njih je bilo manje) su prihvatile takve posebne sklonosti i u određenoj mjeri ih uklopile u seksualni život. Važno mi je reći da su svi parovi koje spominjem, ostali zajedno, niti jedan par se nije rastao zbog parafilijskih sklonosti, samo što je nekim zajednički život teži a neki se sa svojim seksualnim specifičnostima lakše nose. Humor i jedan ne-opterećujući pristup može puno pomoći.
No, najčešće to nije lako. Nema pravila što je od navedenog ispravno. Svaki par i svaka osoba to treba definirati u skladu sa svojim osobnim vrijednostima i svojom osobnom „moralnom skalom“. Ukoliko par nije otvoren, ukoliko nema razgovora na dubljoj razini, takva posebna seksualna sklonost kada se otkrije (ako ju je partner skrivao) ili kada ju sam otvoreno iznese, može izazvati čak i nepremostive probleme u međusobnim odnosima, odnosno, prekid veze.Ako pak postoji puno područja u kojima se dvoje ljudi razumiju, podržavaju i zajednički rastu, ako se mogu blagonaklono šaliti jedno s drugim, bit će lakše uklopiti i neku seksualnu varijaciju u zajednički život.
