Kome još treba seks 2
Tjelesno iskustvo je stvar koja se ne može prenijeti usmeno. Ista stvar je i s pokušajem pisanog prenošenja tjelesnog iskustva. Doduše, možemo reći ili napisati kako smo i na koji način nešto iskusili ili nismo, no to ipak ostaje samo na razini prenošenja doživljaja tj. prepričavanja. Razlog ovakvome početku kolumne leži u činjenici da želim pripremiti teren za izjavu jedne aseksualne osobe koja će biti teško shvatljiva onom dijelu svijeta koji reagira na vlastiti seksualni nagon.
Možete li zamisliti da ste do te mjere nedotaknuti seksualnim porivom da ne osjećate nikakvu razliku između fizičkog i emocionalnog kontakta s bilo kojom osobom istog ili suprotnog spola?
U ispovijesti aseksualne osobe u jednim našim dnevnim novinama (a takvih ispovijesti ima puno na AVEN-u, mreži aseksualnih osoba koja postoji od 2001. godine od kada je i na Internetu: www.aseksuality.org) ) možemo nazrijeti upravo takvo stanje. Seksualna orijentacija podrazumijeva i seksualne i romantične osjećaje, dok ih aseksualne osobe nemaju..
Ovdje se vraćamo na prvu rečenicu u ovom tekstu. Na koji način netko može prenijeti vlastiti osjećaj ne-potrebe za tjelesnim dodirom? Kako izostanak nečega možemo nazvati „osjećajem“? Osjećaj je aktivno stanje prema nekome ili nečemu. Doduše, možemo govoriti o izostanku osjećaja i nagona koje ima većina ljudi a koji su medijski maksimalno isforsirani. Upravo govoreći na taj način aseksualnost postaje nešto „nenormalno“ i opet nam se vraća problem kako razumijeti aseksualne osobe, kako ih ne doživljavati „nenormalnima“. Još važnije je kako sama mlada osoba koja se osjeća aseksualno, s mirom može prihvatiti sebe i svoje „ne postojanje ikakve seksualne želje“.
„Ja sam oduvijek bila aseksualna i padam s Marsa svaki put kada čujem da netko uopće želi raditi te stvari.“ – kaže jedna aseksualna mlada žena koja ja svoju aseksualnos prigrlila i ne osjeća da joj nešto nedostaje zbog toga što nema seksualni život. Ostali aspekti njenog života su ispunjeni i kreativni i kaže za sebe da ima puno ljubavi u životu (obitelj, prijatelji) i da se ne osjeća usamljeno niti „nenormalno“.
Do nedavno, u svojem Savjetovalištu nisam imala niti jednu osobu koja se požalila na svoju aseksualnost. Aseksualne osobe su zadovoljne svojim ne-seksualnim dijelom života i zbog toga se ne javljaju na terapiju. Imala sam ih i imam dosta klijenata/ica sa smanjenom seksualnom željom ili čak averzijom prema seksu koji žele rješiti svoj problem i naučiti uživati u seksu. Sada imam u terapiji jednu mladu osobu koja pokušava shvatiti da li je aseksualna ili se radi o nekoj drugoj seksualnoj smetnji. Ta osoba osjeća nemir, sram i veliku želju da otkrije svoju seksualnost, da svoju trenutnu aseksualnost zamijeni željom i uživanjem u seksualnim odnosima. Takav stav možemo lakše razumijeti, zar ne? To nam govori o nama samima i kako nam je teško razumijeti drugačije seksualne orijentacije od naše vlastite.
A slijedeći tjedan o nečem sasvim drugom – o užitku koji žene osjećaju zahvaljujući jednom malom dijelu svog tijela – klitorisu. No, da li je on zaista tako mali kako nam se čini?
