Seks nakon nevjere - objavljeno u Sensi br. 55, u srpnju 2012.

     Ponekad u moju praksu dođu parovi koji su doživjeli i preživjeli nevjeru u svojoj vezi. Ponekad je nevjeran bio partner, ponekad je nevjerna bila partnerica, ne bih mogla izdvojiti da, u mom iskustvu rada s parovima, jedan spol to radi češće od drugog.

    Svaka nevjera i svaki par je posebna priča no nešto je zajedničko onima koji dođu kod mene tražiti pomoć kako oprostiti i krenuti zajedno dalje: osoba koja je doživjela nevjeru partnera/ice je puna ljutnje, bijesa, ogorčenja, ponekad mržnje, povrijeđena je i razočarana. Osoba koja je bila nevjerna osjeća se krivom, želi popraviti stvar i najradije bi da se o nevjeri više nikada ne spomene niti jedna riječ. Dakle, polazišta su jako različita i ona su izazov na samom početku terapijskog/savjetodavnog procesa.

    Krenuti ponovo zajedno nakon nevjere nikada nije lako niti brzo. Da bi se uopće krenulo, važno je da par osvijesti što je bilo na početku, davno prije nevjere? Pa ih stoga uvijek pitam kako oni definiraju nevjeru i što se konkretno njima dogodilo - da li se radilo o seksualnom odnosu sa trećom osobom ili je u pitanju emocionalna nevjera, poljupci ili nešto drugo? Da li se radilo samo o jednom trenutku ili je u pitanju dulja veza koja je u tajnosti trajala paralelno s broakom/partnerstvom i koja je uključivala puno laganja i skrivanja? Zatim ih pitam da li su razgovarali o nevjeri u fazi upoznavanja? Da li su jasno rekli koji su njihovi stavovi i što očekuju jedno od drugog. U najvećem broju slučajeva kažu da nisu razgovarali, da što se tu ima pričati – zna se što je nevjera i podrazumijeva se da se to ne radi.

    No, tomu nije tako. Nema jasne definicije nevjere koja bi vrijedila za sve parove, nit je jasno koje su posljedice nevjere. Svaki par za sebe treba odrediti što je za njih nevjera: da li je to seksualno chatanje s nekom osobom bez vizualnog i/ili fizičkog kontakta, da li je to poljubac, seksualni odnos, emocije koje se jave za neku drugu osobu.... Zreli parovi to definiraju u početku veze i tako učine jasnija pravila igre. Dakako, da jasna pravila, sama po sebi neće biti prevencija nevjere ali omogućavaju partnerima da jasno znaju što su se dogovorili i da vide da li to mogu poštivati.

    Nadalje, kad par jasno definira što je za njih dvoje nevjera, važno je reći i koje su, za njih dvoje, posljedice nevjere – što ćemo učiniti ako jedno od nas dvoje u nekom trenutku bude nevjerno? Da li to znači kraj našeg braka/partnerstva ili ćemo pokušati popraviti što se popraviti dade? 

Većina parova, to već i znate, ima pravilo da o tome uopće ne pričaju, kao da nevjere nema na ovome svijetu i kao da nam neumoljiva statistika ne kazuje da preko 50% osoba u predanim vezama (braku ili partnerstvu) u nekom trenutku u svom životu učini preljub.

    I onda kad se nevjera dogodi, ne znaju što učiniti, kako se postaviti? Da li se uopće može nešto učiniti? Kako izaći iz tog oblaka koji se nadvio nad njih i kao da ih je progutao? Iskreno, zaista je teško i neki parovi ne uspjevaju. No, gledala sam mnoge parove koji su uspjeli, koji su prebrodili bol, razočarenje, gubitak, grižnju savijesti... i uspjeli sačuvati obitelj i ostati zajedno, ponekad čak kvalitetnije nego što je to bilo prije nevjere. Dakako, motivacija zašto ostati zajedno je jako bitna – što je to u našem braku/partnerstvu, u toj drugoj osobi, što mi je vrijedno toliko da želim oprostiti i ostati s osobom koja mi je bila nevjerna?

    U samom procesu opraštanja i ponovne gradnje povjerenja i intimnosti, važno je dati prostora boli i razgovarati o osjećajima - kako prevarene osobe tako i one koja je prevarila. Ta faza traje različito od osobe do osobe, no treba imati strpljenja i ne preskočiti prebrzo u slijedeću fazu. Ponekad prevarenoj osobi treba puno vremena i puno izražavanja ljutnje da bi mogla početi konstruktivno razgovarati i slušati i onda je važno čekati da se te prve emocije šoka i nevjerice „ispušu“. Tada polako partneri trebaju moći izraziti svoje osjećaje te čuti i doživjeti osjećaje drugog.

    Nakon toga potrebno je početi pričati ne o samoj nevjeri, već o onome što je dovelo do nje? Što je krenulo nizbrdo prije nevjere, gdje nismo vidjeli da se udaljujemo jedno od drugog, koje potrebe smo željeli zadovoljiti kada smo se upustili u odnos s nekom trećom osobom? Da li je problem bio u seksualnim odnosima ili negdje drugdje? Nije lako razgovarati o tim temama i vjerujem da većina klijenata koji dolaze nakon nevjere, dolaze baš zato što ne znaju kako sami pokrenuti tu bolnu temu i kako čuti i staviti u kontekst zajedničke odgovornosti sve ono što je dovelo do tog čina. Ako se o tome ne porazgovara, ako se ne dodirnu svi aspekti tog čina, teško će se ponovo izgraditi povjerenje među partnerima. U ovoj fazi je za očekivati dosta negiranja i prebacivanja odgovornosti s obje strane, no cilj je da s vremenom oboje uvide da su postojali stavovi, obrasci ponašanja i procesi koji su doveli do nevjere. U osvještavanju toga što je bilo prije, leži potencijal da se ponovno izgradi povjerenje. Neki parovi odustanu u ovoj fazi jer uvide da ono što je bilo prije nije odnos kakvog su mislili da imaju i ne vide mogućnost da se dogode promjene koje bi njima bile dovoljno dobre.

     Oni parovi koji uspiju usvojiti uvide, prihvatiti odgovornost i koji žele odnos graditi dalje, imaju pred sobom još dosta izazova. Jedan od njih je kada i kako ponovo početi biti intimni i imati seksualne odnose. Neki su mi spominjali da im se javljaju slike nevjerne osobe s trećom osobom kada pomisle na seks i da im to onemogućava tjelesno približavanje. Neki osjećaju potrebu za revanšizmom i čini im se da će moći imati seksualne odnose s njom/njim tek nakon što i sami učine isto. Neki suzdžavanje od seksa doživljavaju kao kaznu za počinjeni prijestup i dok ne osjete da je kazna dovoljno dugo trajala, imaju osjećaj da ne mogu biti seksualno bliski sa svojim partnerom/icom. Koji god bio razlog, uglavnom je teška pomisao na seks nakon nevjere.

    Ja klijentima ponudim put postepenog zbližavanja: prvo da se počnu samo masirati po tijelu, ne-erotski i ne –seksualno. Tako će polako obnoviti kontakt s tijelom druge osobe. Nakon određenog protoka vremena (možda dva tjedna ili više po potrebi), ponudim im da se počnu, uz masažu, ljubiti po tijelu i maziti jedno drugo nježnije od masaže. Dakako, uz te vježbe, važno je i razgovarati o tome kako se osjećaju, da li se javljaju neki nemiri dok se dodiruju, da li im je ugodno, da li osjećaju da se povjerenje gradi....?

    Slijedeća faza je erotski dodir ali bez penetracije: poljupci, maženja, stimulacija rukom. Tu je već važan i razgovor o dodirima koje žele primiti, o položajima u kojima im je najugodnije biti, o eventualnim igricama koje bi uključili u svoje dodire, da li žele orgazam? Većina parova ostaje na ovoj fazi dok ne osjete da žele penetraciju i da im je postepeno približavanje i paralelni razgovori o povjerenju i intimnosti, pomoglo da se opuste i prepuste jedno drugome u seksualnom činu s penetracijom.  Za neke parove tu se radi o tjednima za neke o mjesecima, važno je ne žuriti i slijediti ritam koji je dobar za taj par.   

    Uz te dodire i gradnju povjerenja u intimnom odnosu važna je i gradnja povjerenja u svakodnevnim situacijama, važna je pouzdanost i odgovornost. Drago mi je reći da sam gledala parove koji su nakon nevjere uspjeli izgraditi puno otvoreniji i zreliji odnos i kojima je šok zbog nevjere pomogao da shvate pogreške u svom odnosu koje su činili prije. Neki su i puno više počeli uživati u seksualnom životu jer su se otvorili i rekli što im treba a što im je prije nedostajalo ili im se nije svidjelo. Dakako, zašto bi se morala dogoditi nevjera da se to uvidi? Otvorene razgovore i emocionalnu zrelost je moguće i poželjno graditi i bez tereta nevjere. Važno je to imati na umu i kako se to kaže u zdravstvu – „djelovati u prostoru preventive a ne kurative“. Preventiva je bezbolnija i uspješnija od kurative.