_
Kada mi se prvi puta javila, moja klijentica je u svom mailu koristila riječi „očajna, kriva, van sebe, ne znam što da radim, ima li mi pomoći“... Pisala mi je o erektilnoj disfunkciji njenog partnera i o svojim osjećajima u situaciji koja je tada trajala već više od godinu dana. Sada su u  terapiji već nekoliko mjeseci,  sve su zadovoljniji rezultatima i počet ćemo uskoro kreirati izlaznu terapijsku strategiju. No, kad mi je poslala prvi mail iz svake njene rečenice čuo se bol i očaj.
Oni su mladi ljudi, oboje u ranim 30-tim godinama. Prije nego su ušli u vezu, poznavali su se dosta dugo jer su bili u istom društvu. On je bio povučen ali njoj oduvijek šarmantan i privlačan. Nakon jedne zabave zbližili su se i počeli se dogovarati za vidjenja sami, bez društva. To je opet trajalo neko vrijeme, ona je mislila da se sve razvija malo sporije od njenih očekivanja zbog njegove povučenosti. Nakon prvog poljupca, računali su da su u vezi ali i dalje se sve odvijalo polako. Od poljupca do prvog milovanja (u odjeći) je prošlo par tjedana. Kroz to vrijeme oni su se oboje jako zavoljeli, osjetili da se jako slažu, da imaju zajedničke interese i da im je vrijeme provedeno zajedno prekrasno. Jedino je njoj bilo malo čudno što se na tjelesnoj razini stvari odvijaju jako sporo no tumačila je to sebi njegovom pristojnošću i finoćom. Napominjem da su oboje živjeli sami, svatko u svom stanu i prilike za tjelesnu bliskost je bilo. Kad su napokon počeli biti goli jedno pred drugim, ona je njegovu nedovoljno čvrstu erekciju pripisivala nervozi i napetosti, te računala da će se s vremenom sve srediti. Nisu otvoreno pričali o tome. I tako je vrijeme prolazilo. Ona se trudila, pokušavala mu pomoći, nastojala biti sexy za njega, smišljala stimulacije i situacije koje bi njemu mogle biti uzbuđujuće. On je erekciju dobivao, ako ga je stimulirala rukom, no u trenutku kad bi trebao penetrirati, erekcija bi se izgubila. Nakon nekoliko mjeseci neuspješnih pokušaja, ona je sebe uvjerila da je problem u njoj, da mu nije dovoljno seksualno privlačna, da mu se ne sviđa njeno tijelo. Vitka je i ima male grudi a vidjela je da je gledao sliku žene s velikim grudima pa je umislila da je u tome problem. Dovela je sama sebe, svojim razmišljanjima do očaja, kako mi je napisala. U jednom trenutku je shvatila da zaista nije sretna, da je sve ono lijepo što je osjećala između njih dvoje prekriveno mislima o seksualnim neuspjesima i njenoj neprivlačnosti i da se ona samo vrti u tom krugu pokušaja i pogrešaka okrivljavajući sebe i svoj izgled.
Tek tada je potaknula otvoreni razgovor koji je njemu bio vrlo neugodan ali je razgovor prihvatio i ispričao joj da je smetenje erekcije imao u ranim 20-tima, da je zadnjih 6 godina izbjegavao seksualne veze zbog neugode i straha od erektilne disfunkcije s partnericom. Kad masturbira ima erekciju i nema problema s ejakulacijom. Ne krivi nju, ona mu je privlačna, ne zna o čemu se radi i osjeća se jako nemoćan i nesposoban kao muškarac.
Ona je tada potražila pomoć, na Internetu pronašla moju web stranicu i pisala mi. Na prvi susret je došla sama i pričala mi o tome kao se osjeća i pitala da li ima šanse da se njenom partneru ali i njihovoj vezi, pomogne. Na slijedeći sat je došao i on, uz veliku dozu nelagode.  Uz vježbe i razgovore uspjeli su izgraditi novu seksualnu dinamiku u svojoj vezi i on je počeo imati čvrste erekcije te može imati penetrativni seks. Vjerujem da će terapija uskoro završtiti na njihovu veliku radost.
Kad se žena susretne s erektilnom disfunkcijm kod partnera, važno je da što prije povede otvoreni razgovor s njim i da sazna da li je on već imao iste smetnje ili mu se to događa prvi puta? Ako je već imao smetnje, kako se nosio s njima? Da li je bio kod urologa ili seksualnog terapeuta, da li zna nešto o uzrocima njegove disfunkcije? Naime, važno je znati da erektila disfunkcija može imati organske, psihogene ili kombinirane uzroke. Često se kod organskog uzroka nadoveže i strah od neuspjeha kao psihogeni uzročnik pa tada govorimo o kombiniranim uzrocima.
Tri su pitanja koja mogu biti putokaz da li se muškarac treba javiti urologu zbog sumnje na organski uzrok ili pak seksualnom terapeutu zbog sumnje na psihogeni ili kombinitani uzrok:
1.    Da li ima redovne (par puta tjedno) jutarnje erekcije?
2.    Da li ima čvrstu erekciju kad masturbira?
3.    Da li mu se nekada u danu jave spontane erekcije ne vezane uz seksualni podražaj?
Ako je odgovor na ova pitanja NE, onda je potrebno otići urologu. Ako je odgovor na ta pitanja DA, onda put vodi seksualnoj terapiji.
Organski uzroci su prisutni u oko 20-50% slučajeva i to su: dijabetes, multipla skleroza, insuficijencija bubrega, periferna neuropatija, ozljede leđne moždine, deficiti hormona, alkoholizam, lijekovi za snižavanje krvnog tlaka, antidepresivi, antipsihotici, nadalje kanabis, kokain i sl. Pušenje je također faktor rizika.
Psihogeni uzroci mogu biti: stanja stresa, strah od neuspjeha, osjećaj krivnje (seks je nešto loše, prljavo i sl.), nevjera, neugodni seksualni doživljaji iz djetinjstva,  smanjenje seksualne želje, gubitak interesa za partnericu, anksiozni i depresivni poremećaji...
    Kad su erektilne smetnje prisutne u vezi, važno je da partnerica koja se boji da je problem u njoj i da ona nije dovoljno privlačna svom dragom, otvoreno pita da li mu je privlačna i da li on želi seks s njom? Kod velike većine mojih klijenata s erektilnim smetnjama radilo se o tome da oni silno žele imati seksualni odnos  sa svojom partnericom, sanjaju da vode ljubav s njom i jako pate što ga ne mogu imati i što ne mogu biti „pravi muškarci“ svojim partnericama. Važno je otvoreno o tome govoriti i na taj način maknuti dio napetosti u seksualnoj dinamici. Važno je i jasno se postaviti i tražiti pomoć stručne osobe. Rijetko si muškarci sa erektilnom disfunkcijom mogu sami pomoći. Naime, količina nervoze, frustracija i nezadovljstva koje se u takvim situacijama javi učvršćuje smetnju. U našoj kulturnoj atmosferi, muškarac kojem se ne diže nije „pravi“, to je „katastrofa“ i „smak svijeta“. Citirala sam izraze koje neki moji klijetni koriste kada žele opisati svoje stanje kad penis „otkaže poslušnost“. Upravo zbog toga nije za očekivati da će se situacija srediti sama od sebe.
    Dakako, važno mi je napomenuti da nisu sve smetnje erekcije dugotrajne i da ne treba odmah uključivati alarm i tražiti pomoć stručnjaka. Naime, postoje privremene smetnje erekcije kod određenig broja muškaraca koje čine da muškarac u prvo vrijeme s novom partnericom ne može postići erekciju. To može trajati nekoliko tjedana ili mjesec-dva i onda se, kako se muškarac opustio u vezi i kako se napetost zbog nove partnerice smanjila, erekcija vrati i par može imati seksualne odnose. Muškarci koji imaju tu smetnju to znaju jer su bili već u sličnim sitiacijama te očekuju da će se situacija uskoro normalizirati. Dobro je da to kažu partnerici, da ne taje, kako se ona ne bi osjećala nepotrebno loše i krivila sebe.
Također mi je važno reći, naročito čitateljicama koje još nemaju seksualnog iskustva,  da za vrijeme penetracije penis nije uvijek jednako čvrst i da je normalno da se malo opusti pa opet učvrsti i da takve oscilacije u čvrstini erekcije nisu erektilne smetnje već normalno funkcioniranje.
No, ako se nađete u situaciji kao moja klijentica s početka teksta, ne oklijevajte, razgovarajte s partnerom, upoznajte situaciju i nikako ne krivite sebe. Time nećete pomoći partneru a sebi ćete jako otežati situaciju. 

_
Sjećam se jednog razgovora s klijenticom koja nije bila orgazmična, dakle nije doživljavala orgazam. Pokazala sam joj fotografiju klitorisa i objašnjavala njegovu građu i funkciju a ona se jako začudila jer je klitoris na fotografiji bio dosta različit od njenog. Odmah je pomislila da s njom nešto nije u redu i da je oblik i veličina njenog klitorisa razlog njenim smetnjama. Dakako, tomu nije bilo tako. Oblik i veličina klitorisa nisu uzrok smetnjama orgazma. Klitoris, taj mali organ o kojem ću vam danas malo više govoriti, može varirati u veličini i obliku no funkcija mu je kod svih žena ista – doživljavanje užitka.
Klijentica koju sam spomenula nije jedina koja se iznenadila uspoređujući izgled svog klitorisa s nekim drugim. U svojoj praksi se često susrećem s činjenicom da žene ne poznaju dobro svoja tijela, posebno ne svoje genitalije, niti na koje sve načine tijelo reagira u različitim situacijama i uz prisustvo različitih stimulacija, bilo ugodnih ili neugodnih.  O klitorisu mnoge od nas znaju samo ono osnovno - znamo gdje je njegov završetak, vidimo ga i lako možemo dodirnuti. Vidimo da je smješten pod malom „kapuljačom“. Važno je reći da je svrha te kapuljače jako bitna. Naime, vršak klitorisa, bez obzira na njegovu veličinu sadrži oko 8000 nervnih završetaka. To je puno više nego na bilo kojem drugom dijelu tijela npr. vršcima prstiju koji su sposobni za finu motoriku ili pak dva puta više nego na penisu. S obzirom na tu veliku osjetljivost klitorisa, kada ne bi bio zaštićen njegov vršak, neke bi žene samo lagana šetnja mogla dovesti do orgazma ili pak biti bolna. Ta kapuljačica je srećom jako gibljiva i kada je potrebno, u seksualnom dodiru, lako se pomakne i omogući vršku klitorisa da bude stimuliran baš kako je to potrebno.
Osim tog vrška klitorisa, koji je vidljiv na ženinom tijelu, veći dio klitorisa nalazi se unutar vagine. Klitoris se sastoji od tri dijela: glave (ili  vrška), tijela i krila. Tijelo klitorisa se pruža ispod mišićnog tkiva vagine do čvorišta gdje se spajaju ploče preponske kosti. Tijelo klitorisa je okruženo nekom vrstom ovojnice od fibroelastičnog tkiva. Tijelo je spojeno na dva kraka, tkz. krila koja se potkožno izvijaju prema bedrima i postrance prema vagini. Krila spajaju klitoris s preponskim zglobom zdjelice. Oblik tih krila ponekad uspoređuju s oblikom pileće kosti „jadac“ koja se lomi za sreću. Dakako, ta usporedba je jako okvirna i odnosi se samo na oblik.
Upravo ova građa cijelog klitorisa je razlog i različitim načinima doživljavanja orgazma kod žena. Ovo je pravi trenutak da se prisjetimo da ne postoje dva orgazma - klitorisni i vaginalni. Svojevremeno je Freud iznio tezu da postoji tkz. viši ili zreliji orgazam i da je to vaginalni orgazam te da postoji nezreli ili niži orgazam – onaj klitorisni. To je zabluda, mit i važno je da si žene ali i njihovi partneri osvijeste da postoji samo jedan orgazam koji se događa stimulacijom klitorisa izvana i/ili iznutra. S obzirom da je veći dio klitorisa smješten unutar ženinog tijela, i ovisno o njegovoj građi, neke žene doživljavaju orgazam stimulacijim klitorisa iznutra, za vrijeme penetracije, a nekim ženama treba još i dodatna stimulacija vrška klitorisa. Podaci variraju od istraživanja do istraživanja no okvirno možemo reći da odprilike trećina žena treba dodatnu vanjsku stimulaciju klitorisa da bi mogla postići orgazam, trećina žena može doživjeti orgazam samo penetracijom a trećina može i na jedan i na drugi način.
Imala sam nekoliko parova koji su došli na terapiju zbog toga što partnerica nije doživljavala orgazam penetracijom nego joj je trebala ta dodatna stimulacija i oni su mislili da s njima nešto nije u redu. Dobro se sjećam jednog mladog klijenta, koji se nikako nije mogao pomiriti s time da njegova partnerica ne doživljava orgazam penetracijom a prethodne su doživljavale. On je sebi predbacivao da nije dovoljno dobar ljubavnik sadašnjoj partnerici i zbog toga je bio frustriran i nezadovoljan. Njihova je terapija uspješno završila, oboje su naučili i iskusili nešto novo – on da je svaki način doživljavanja orgazma dobar a ona da, ako sama stimulira vršak klitorisa za vrijeme penetracije, može doživjeti orgazam.
Još je nešto važno reći o klitorisu i orgazmu: iako je dobro opremljen nervnim završecima, taman kad nam najviše treba (kad samo što nismo doživjele orgazam) vršak klitorisa, zbog povećanog dotoka krvi i time lagane promjene oblika, kao da se povlači prema unutra i tako postaje teže dostupan. Ako ste doživjele takvu situaciju onda znate kako to može biti frustrirajuće. No važno je znati da u tom slučaju treba promijeniti položaj ili promijeniti način stimulacije da bi se lakše „dohvatio“ vršak klitorisa. Ako se radi o oralnoj stimulaciji ili rukom, zgodno je učiniti pritisak i iznutra, dakle prstom u vagini malo pritisnuti na prednji zid vagine, i onda nastaviti stimulaciju vrška klitorisa. Položaj u kojem je partnerica gore ili partner odostraga za vrijeme penetracije, omogućavaju stimulaciju klitorisa penisom pod kutem koji mnogim ženama omogućava doživljavanje orgazma. Također, u tim položajima, partner ili partnerica sama, mogu dodatno stimulirati vršak klitorisa i tako olakšati ženi doživljavanje orgazma, no to opet ovisi o građi svake pojedine žene. Položaj koji nikako nije preporučljiv za stimulaciju završetka klitorisa je položaj u kojem je žena leži na leđima jer u tom položaju je, u stvari, najteže adekvatno stimulirati klitoris.
Nekim ženama prelagani dodir ne omogućava doživljavanje orgazma, drugima su pak, najintenzivniji orgazmi koji dođu laganim stimuliranjem vrška klitorisa u položaju u kojem je klitoris prema dolje (klečeći ili sjedeći). Neke žene lakše dožive orgazam ako zgrče mišiće vagine, druge pak, moraju potpuno opustiti mišiće vagine da bi orgazma došao. Zato je jako važno istraživati svoj klitoris i načine stimulacije te položaje koji nam najbolje odgovaraju i time preuzeti odgovornost za postizanje svog užitka.Također je iznimno važno reći partneru kakav dodir vam je potreban. Upravo zbog različitosti među ženama, muškarac može svoju novu partnericu stimulirati na način na koji je stimulirao prošlu, a to može biti potpuno neadekvatno. 
I za kraj još jedna činjenica, ne manje bitna od dosadašnjih. Istraživanja su nam pokazala da žena može postići orgazam tek kad „isključi“ mozak, tj. kad se potpuno prepusti. Dok god isčekuje i prati da li orgazam dolazi, on neće doći. Kad se prepusti užitku i partneru, orgazam stiže, preplavljuje ženu zadovoljstvom i užitkom te zove na još. Stručnjaci kažu da svaka orgazmična žena može doživljavati višestruke orgazme. Ako ne dolaze spontano jedan za drugim, treba se malo potruditi, no taj trud će biti nagrađen slatkim užitkom, pa se vrijedi potruditi, zar ne?

_
Raduje me da smo dobili dosta vaših pitanja što i Redakciji i meni govori da je, vama čitateljicama i čitateljima, ova kolumna korisna i potrebna.
Danas odgovaram čitateljici koja je 3 godine u vezi s muškarcem 10-tak godina starijim od sebe. U vezi oboje uživaju, vole se, nastoje prihvatiti jedno drugog u potpunosti i planiraju živjeti zajedno. No, njihov seksualni život im je postao izazov koji ne znaju kako savladati. On je, naime, rijetko zainteresiran za seks a kad je zainteresiran, njihovi pokušaji, kaže čitateljica, završe neslavno jer on zna imati poteškoće s postizanjem i održavanjem erekcije. Čitateljica je, u početku mislila da mu samo treba vremena, bila je strpljiva i puna razumijevanja, no, kaže da vrijeme nije pomoglo. Pokušala je iskreno razgovarati s njime a on joj je rekao da između njih „nema kemije“, da je on pod stresom i da ona nije ništa kriva. Sada se počelo događati da i ona više nema želje niti ne želi više inicirati seksualni kontakt jer se boji da će biti odbijena. Na kraju svog pisma, čitateljica se pita kako da riješe svoj problem i da uživaju jedno u drugom i u zajedničkim intimnim trenucima?
    Ovo je dosta složena situacija. Koliko mogu isčitati iz pisma čitateljice, radi se o smanjenoj seksualnoj želji kod partnera u kombinaciji s povremenim smetnjama erekcije. Bilo bi važno znati što je bilo prije: da li je muškarac u početku svog seksualnog života ima seksualnu želju pa ju je vremenom počeo gubiti zbog  poteškoća s erekcijom ili seksualne želje nije bilo ni u početku pa su onda smetnje erekcije prisutne jer nema dovoljno seksualnog podražaja (znači želje). U ovom slučaju se s vremenom dogodila i smanjena seksualna želja partnerice izazvana, kako sama kaže, strahom od odbijanja i frustracijom zbog neuspješnih seksuanih odnosa.
    U svakom slučaju idemo prvo malo pogledati problem seksualne želje. Seksualna želja je, uz nagon za preživljavanjem i nagon za hranjenjem,  jedan od vitalnih nagona  ljudskih bića. Seksualna želja može biti promijenjena i narušena. Kad govorimo o učestalosti seksuane želje, dakle o kvantiteti, govorimo o smanjenoj ili povećanoj seksualnoj želji. Kad govorimo o vrsti odnosno usmjerenosti seksualne želje, tj. o kvaliteti, trebamo znati da može biti promijenjen izvor seksualne ugode i uzbuđenja. Tada govorimo o parafilijama. O njima nekom drugom prilikom, danas ćemo se usmjeriti samo na kvantitetu seksualne želje.
Američka seksualna terapeutkinja, sada već pokojna, Helen Kaplan postavila je kontinuum ljudske seksualne  želje kroz 6 točaka na ljestvici: 1. Hiperaktivna (povećana) seksualna želja, 2. Snažna normalna seksualna želja, 3. Slaba normalna seksualna želja, 4. Blago smanjena (hipoaktivna) seksualna želja, 5. Jako hipoaktivna seksualna želja i 6. Seksualna averzija (fobično izbjegavanje seksualnih kontakata).
    U početku veze, kad su osobe zaljubljene mogu osjećati hiperaktivnu seksualnu želju koja traje neko određeno vrijeme i onda se spontano razina seksualne želje vrati na uobičajenu razinu. Kad je par (ili jedno od njih) u izrazito stresnom periodu, moguće je da neko vrijeme seksuana želja bude smanjena ali se ona vrati na uobičajenu razinu kad stresna situacija ili period prođe.
Kad je želja smanjena kroz dulji period, kao kod čitateljičinog partnera, onda je važno sagledati uzrok toj smanjenoj želji. Uzroci su različiti, mogu biti organski ili psihosocijalni. Organski uzroci mogu biti različite bolesti: bolna stanja, hormonski poremećaji, poslijeoperativno stanje, liječenje od neplodnosti, depresija. Neki lijekovi mogu dovesti do gubitka seksualne želje kao npr.  lijekovi protiv povišenoga krvnog tlaka i neki antidepresivi. U tim slučajevima potrebno je liječiti bolest koja je dovela do smanjenja seksualne želje kako bi se, izliječenjem bolesnog stanja popravila, tj. povratila i seksualna želja.
Ne rijetko, uzrok smanjenoj seksualnoj želji može biti narušen emocionalni odnos među partnerima. U tom slučaju važno je da par nauči kvalitetno komunicirati i da porade na svom odnosu.
Seksualna želja može biti smanjena i zbog seksualnih trauma i zlostavljanja u djetinjstvu, zatim zbog rigidnih religijskih stavova prema seksualnom činu (da je on grijeh ili služi samo za reprodukciju a ne i za uživanje), zbog neriješenih osjećaja vezanih uz neugodna seksualna iskustva, zbog stresa i stresnog životnog stila, zbog životnih briga (strah od gubitka posla, od financijske nestabilnosti i sl.), zbog straha od izvedbe.
Moguće je da se kod čitateljičinog partnera radi upravo o ovom zadnjem, o strahu od izvedbe koji je čest uzrok smanjene seksualne želje kod mojih klijenata, muškaraca i žena. Želim napomenuti da je smanjena seksualna želja prije bila izrazito ženska seksuana smetnja. Zadnjih godina, međutim, to je najbrže rastuća seksualna smetnja i kod žena i kod muškaraca što se povezuje sa stresnim načinom života i egzistancijalnim brigama.
Prvi je i osnovni korak da se osoba (i/ili par) suoči sa situacijom i osvijesti činjenicu da ima smanjenu seksualnu želju. Ne rijetko osoba nije svjesna da ima smanjenu seksualnu želju jer o seksu ne razmišlja, nema seksualnih maštarija, ne vidi osobe oko sebe kao seksualna bića, zanemaruje cijelo područje seksualnosti. Najčešće su partnerice i partneri ti koji primjete da nešto nije u redu i traže uzroke u sebi. Ne rijetko partneri/ce osobe sa smanjenom seksualnom željom počinju misliti da su oni ne atraktivni i nedovoljno seksualno privlačni te da je problem u njima. Kada počnu partnere suočavati sa situacijom, osoba koja ima smanjenu seksualnu želju često to negira, govori da je u stresnom periodu, da nema kemije i sl. što je slučaj i u pitanju na koje danas odgovaram.
Nakon suočavanja sa situacijom i osvještavanja problema, treba pokušati otvoreno i bez pritiska razgovarati i pokušati razumijeti jedno drugog. Od izuzetne je važnosti da u tom razgovoru ne bude napadanja, optuživanja, prebacivanja ili kritiziranja. Takva ponašanja će odmah blokirati osobu i neće biti moguće voditi iskren razgovor već će osoba ući u defenzivu. Moguće je i da će osoba koja ima smanjenu seksualnu želju pokušati odgovornost prebaciti na drugu osobu. To nam je pokazatelj da prvi korak još nije savladan, još osoba nije osvjestila da ima problem i treba ostati na prvom koraku dok se to ne dogodi.
Kada je prvi korak savladan, kada je osoba spremna početi raditi na svom problemu, važno je stvoriti toplu, prihvaćajuću atmosferu u svom domu u kojoj se seks neće izbjegavati niti će se stalno pričati o njemu. Važno je puno se maziti, iz početka bez penetracije jer, rekli smo već, strah od izvedbe može smanjiti želju. Važno je istraživati što svakog ponaosob i njih dvoje kao par uzbuđuje i stimulira – možda zajedničko gledanje erotskih sadržaja, seksualne igračkice ili nešto treće. Pritom moramo znati da istraživanja pokazuju da su muškarcima i ženama različite teme seksualno uzbuđujuće. Tako je muškarcima eksplicitna seksualna aktivnost prikazana u časopisu ili na filmu mnogo više seksualno uzbuđujuća nego ženama. Žene više seksualno uzbuđuju romantični i erotski sadržaji dok ih pornografski i seksualno eksplicitni sadržaji vrlo rijetko uzbuđuju. Nadalje, osobu sa smanjenom seksualnom željom treba potaknuti na seksualno maštanje, jer je ona to zaboravila činiti. Treba ju potaknuti da ponovno gleda svijet “seksualnim” očima, da vidi da su on/ona i partner/ica seksualna bića.
Mnogi parovi otkriju da im je jako lijepo i stimulirajuće gledati se u oči dulje vrijeme bez riječi. Neki otkriju uživanje u zajedničkom kupanju i sapunjanju ili mazanju losionom nakon kupanja. Nekima je sama promjena situacije i atmosfere u domu dovoljno da se opuste i da ponovo počnu jedno drugog (dakako najprije samog sebe) doživljavati kao seksualna bića. Kod nekih osoba osvještavanje da postoji problem već smanjuje napetost i pomaže lakšem komuniciranju i istraživanju osobne seksualnosti kao i zajedničkog preferabilnog seksualnog stila.
Osoba sa smanjenom željom treba raditi tehnike relaksacije, npr. mirnoga, dubokog disanja, različite vježbe progresivne mišićne relaksacije ili autogeni trening. Te tehnike posebno preporučujem osobama koje imaju smanjenu seksualnu želju zbog osjećaja krivnje (npr. kad osoba koje zbog vjerskih ili osobnih razloga smatra seks nečim prljavim, ružnim,zabranjenim ili opasnm).
No, često par bude jako isfrustriran stalnim pokušajima da se situacija popravi a sve ostaje isto. Važno je znati da je vrijeme važan faktor kod parova s ovim problemom. Naime što se prije par obrati za pomoć stručnjaku, što prije zaustave dinamiku koja se gradi oko smanjene seksualne smetnje, to bolje. Sva istraživanja pokazuju da je postotak izlječenja to veći i trajanje terapije to kraće što se ranije par javio i započeo rad na svom problemu.
Čitateljičin partner za sada odbija stručnu pomoć i to je korak na kojem se trebaju zadržati. Važno bi bilo da on sagleda svoje otpore prema terapiji. Moguće je da mu je neugodno govoriti nepoznatoj osobi o svojim seksualnim problemima. U tom slučaju važno je posvjestiti si da je seksualano zdravlje integrativni dio našeg zdravlja uopće i da kao štio idemo stomatologu ili dermatologu trebamo ići i seksuanom terapeutu ako se radi o narušenom seksuanom zdravlju. Ukoliko je otpor prema odlasku stručnjaku izazvan sumnjom da stručnjak neće pomoći, treba pogledati što nam govore ozbiljna znanstvena istraživanja o uspješnosti liječenja seksualnih problema. A sva govore da terapija daje odlične reziultate i veliki postotak izlječenja. Ako se radi o nekom drugom otporu treba se sa njim suočiti i odraslo i zrelo na njega odgovoriti.
U ovom konkretnom slučaju, s obzirom da par več dugo ima problem i da je smanjena seksualna želja i izbjegavanje seksualnih odnosa od strane partnera, izazvalo sada i smanjenje seksualne želje kod partnerice (što nije rijetko) ja bih svakako preporučila posjetu seksualnom terapeutu ili terapeutkinji. Vjerujem da bi to najprije pokazalo razultate za kojim čitateljica žudi. Svakako postoje i knjige, doduše ne brojne, koje mogu pomoći. Preporučila bih u ovom slučaju knjigu Barryja McCartija i Michaela Metza „Muška seksualnost“.
I na kraju, strpljenje i otvorena komunikacija su neizbježna i najbolja pomoć svakom paru koji se nađe pred izazovom smanjene seksualne želje. To nije bezizlazni tunel, to je samo jedno stanje koje se može liječiti i koje se može promijeniti.

_
Često mi dolaze parovi koji su godinama u vezi i koji osjećaju da im se jako smanjio interes za međusobni seks. Nemaju smetnje u izvedbi, ali jednostavno nemaju volje pa i kad imaju seksualni odnos to više nije onakav užitak kakav su osjećali godinama ranije.
Dobro se sjećam jednog klijenta koji mi je, objašnjavajući situaciju u svojem braku, rekao: „Znate, ako svaki dan jedete svoju najomiljeniju hranu, dosadit će vam uvijek isti okus.“ Sjećam se i mog odgovora. Rekla sam mu da svoju omiljenu hranu možemo spremati i servirati na različite načine, koristeći različite začine, mijenjati način termičke obrade ili eksperimentirati s prilozima i umacima. Svo troje smo se  nasmijali, shvaćaju simboliku njegovih i mojih rečenica.
Simbolika naših riječi bila je jako korisna tom paru. Počeli su razmišljati o svojem seksualnom životu kao o otkrivanju novih recepata za već dobro poznatu i često korištenu namirnicu. Neću vam lagati da se promjena kod njih dogodila preko noći. Ne, dolazili su nekoliko mjeseci. No, sretna sam što vam mogu reći da su uspješno završili trerapiju i da su oboje na zadnjem susretu rekli da su sretni što su se odlučili za promjene i da sada uviđaju da mogu uživati jedno s drugim iako su zajedno već toliko godina. 
Kako se to dogodi? Kako se dogodi da se par, koji je imao puno strasti i želje za međusobnim dodirom i seksom, nađe u situaciji da im se jako smanji interes za seks? Kako se dogodi da su zajednički trenuci u intimnom dodiru nekada bili izvor tolikog zadovoljstva a sada su izvor frustracija i svađa?
Puno je uzroka smanjenoj želji u dogogodišnjim monogamnim vezama. Trebali bismo pogledati kroz tri prozora, kaže John Bancroft, jedan od vodećih svjetskih seksualnih terapeuta, da vidimo o čemu se radi. Prvi prozor je prozor osobne seksualne povijesti, drugi je prozor osobnog zdravlja, a treći je prozor međusobnog odnosa. Ja bih, iz svog iskustva, dodala još i četvrti: prozor okoline para.
Ako pogledamo kroz prozor osobne seksualne povijesti, možemo dobiti uvid u sve što je formiralo seksualnost osobe: utjecaj roditelja i okoline, doživljaji, stavovi i vrijednosti, (ne)prorađena neugodna iskustva , pozitivna iskustva, želje i potrebe.  Moći ćemo utvrditi je li osoba već bila u nekoj duljoj vezi u kojoj je nakon nekog vremena nestalo seksualnog zadovoljstva. Katkad naša seksualna sadašnjost može imati veze sa slikom o seksualnosti i braku koju smo stvorili gledajući svoje roditelje. Iako toga ne moramo biti svjesni, duboko u sebi možemo imati uvjerenja da u zajedničkom životu nema mjesta seksualnom zadovoljstvu već da se partnerstvo svodi na rad, odgovornost i odgoj djece. Nije ni rijetkost da osoba ulaskom u brak ili monogamnu vezu prestaje sebe doživljavati kao seksualno biće i i počinje se doživljavati isključivo kao obiteljsko biće.  S druge strane osobe u sebi mogu  nositi uvjerenje da seks u dugogodišnjim vezama počne biti dosadan i da se užitak može imati samo s nekom novom osobom. Dakle, odsutnost seksualne želje ili užitka u seksualnom osnosu može imati složenu pozadinu, a na svakome od nas je da ispita svoj sustav uvjerenja.
Ako pogledamo kroz prozor osobnog zdravlja, možemo se zapitati kako se osoba osjeća, je li stalno umorna zbog obaveza oko djece i domaćinstva, je li neispavana? I razina stresa kojem je osoba izložena na poslu može biti tolika da stvara trajno nezadovoljstvo, a time i manjak spolne želje. U obzir treba uzeti i moguću pojavu nekih bolesti ili stanja koja utječu na smanjenje želje poput diabetesa, depresije ili uzimanja lijekova zbog povišenog tlaka ili nekih drugih lijekova koji utječu na seksualnu želju.
Kroz prozor međusobnog odnosa, vidjet ćemo koliko je par sačuvao i njegovao bliskost i intimnost kroz godine zajedničkog života te ima li među njima povjerenja koje je presudno za seksualnu želju. Ako je povjerenje bilo narušeno, a  problematične sitaucije nisu do kraja razrješene moguće je da uzrok problema leži u nedostaku komunikacije pri čemu partneri nisu izrekli ni svoje boli, a kamoli potrebe. Ako je u odnosu prisutno prikriveno nezadovoljstvo i gorčina, za otvaranje i dijeljenje ostaje malo mjesta.   Katkad parovi od „najboljih prijatelja“ prerastu u „najbolje roditelje“ i pritom zanemare međusobnu bliskost.  Bliskost podrazumjeva i otvorenu komunikaciju stoga ne treba nasjedati na ideju da seks vrijedi samo ako je spontan i da se o njemu ne priča jer se onda kvari magija. To će vas samo onemogućiti da jedno drugome kažete što stvarno želite i u čemu biste mogli uživati.
Četvrti prozor, prozor okoline para nam može pomoći da sagledamo u kakvom društvu i kakvim uvijetima par živi. Ako žive u patrijarhalnoj sredini u kojoj je muškarcu dozvoljeno više nego ženi i on to koristi, a ona ostaje nezadovoljna, to svakako može narušiti odnos. U obzir valja uzeti i obiteljske situacije kao i egzinstencijalne probleme koji mogu ubiti volju za maženjem, no ne treba dopustiti da nas one prevladaju. Bliskost će pomoći u prevladavanju ovakvih teškoća pa ju valja njegovati i u seksualnom odnosu.
Danas na percepciju seksualnosti jako utječu mediji i to treba osvijestiti. Ako pod utjecajem medija imamo ideju da je vrući seks moguć samo u usputnim avanturama, a ne u monogamnoj vezi ili pak da moramo imati tijela žena (i muškaraca) s reklama da bismo bili privlačni i uživali u seksu, moguće je da sami sabotiramo svoju seksualnu želju, ali i cijeli jedan segment svoga života.
Svaki par koji se nađe u situaciji para s početka ove priče, a kojima je stalo da im zajednički život bude izvor užitka i radosti, trebao bi si uzeti vremena i pogledati kroz sva četiri prozora te osvijestiti vlastitu situaciju i iz te točke krenuti u rješavanje problema u njihovoj vezi/braku. Komunikacija i osvještavanje nam je i ovdje osnovni put. Na prvom mjestu komunikacija sa samim sobom – sebe trebamo prvo upoznati, a zatim komunikacija  s partnerom/icom. Važno je moći izreći, s puno ljubavi i topline, što nas boli, što želimo i koje su naše potrebe i skrivene maštarije. Koliko se osjećamo seksualno i što bismo trebali da se više osjećamo seksualnim bićima u odnosu? Kako mi vidimo naš brak/vezu i kakav brak/vezu želimo imati?
 Budite otvoreni u svojim razgovorima, to je jako važno. Nemojte se sramiti. Možda će vam, u početku, biti neugodno, ako ste već davno prestali razgovarati na taj način ili možda niste nikada ni razgovarali o tim temama. No, znajte da je ovakav razgovor jako ljekovit. Probajte i uvjerite se i sami.
Mnogi parovi u dugogodišnjim monogamnim vezama pokazuju da je moguće uživati jedno s drugim i nakon puno godina veze. Istina je da je novo tijelo izazovno, ali radost i užitak opuštenosti uz tijelo i osobu  koju poznajemo i koja poznaje nas, pruža puno mogućnosti uživanja i eksperimentiranja, na način na koji to s novom osobom ne bismo mogli osjetiti.

_
    Ovom kolumnom, drage čitateljice i čitatelji Sense,  započinje naše, redovno druženje. Moju kolumnu ćete moći čitati svaki mjesec i nadam se da će to biti jedno interaktivno druženje na stranicama Sense. Nadam se da ćete se javljati sa svojim pitanjima i prijedlozima i da ću moći na njih uspješno odgovoriti.
    Na današnju temu potaklo me prošlotjedno druženje. Suprug i ja smo bili u jednom društvu u kojem su bile i dvije, meni nepoznate djevojke. Jedna od njih je listala časopis i komentirala tekst o jednoj domaćoj, poznatoj glumici koja je govorila o tome kako joj je psihoterapija pomogla da prebrodi neke teškoće u životu. Spomenuta djevojka je počela glasno komentirati kako je terapija američka izmišljotina i glupost te kako sada i kod nas ljudi idu na terapiju jer je to fora i moda. Onda je još počela komentirati i glumce koji su javno govorili o svom iskustvu seksualne terapije u Klinikama za odvikavanje od seksualne ovisnosti. Pa su se u tom kontekstu spomenula imena i nekih javnih osoba iz Hrvatske. Tim komentarima su se pridružile i neke druge osobe iz društva.  Jedna poznanica, koja zna da sam seksualna terapeutkinja, glasno me pitala, što ja, kao psihoterapeutkinja i seksualna terapeutkinja mislim o poznatima koji javno pričaju o svojim terapijskim iskustvima, naročito o svojim iskustvima vezanim za seksualnu terapiju? Pažnja većeg dijela društva, uključujući i onu djevojku, usmjerila se na mene. Umjesto da im odgovorim, radije sam,  kao prava terapeutkinja , pitala njih – da li oni misle da je terapija i specifično seksualna terapija pomodarstvo i hir ili potreba?
Razvila se živa diskusija i čula su se različita mišljenja. Ukratko: po mišljenju većeg dijela tog društva, seksualna terapija djelomice je „nova fora“ i neke poznate osobe žele ići na terapiju da bi mogle o tome javno pričati i biti u centru pažnje, no većinom je - stvarna potreba. Također je bilo slaganja oko toga da, nažalost, u Hrvatskoj, seksualna terapija nije ljudima dostupna niti su ljudi informirani o tome gdje i kako potražiti pomoć po pitanju seksualnog zdravlja. U Zagrebu je još kako-tako, no van Zagreba je situacija puno lošija. Bilo je i mišljenja da, ako seksualna terapija i jest trenutno hir za neke poznate osobe, dobro je da se počelo o tome pisati pa će tako i oni kojima stvarno treba pomoć, možda moći čuti, gdje pomoć potražiti.
Pitanja je bilo jako puno. Na dobar dio njih sam uspjela odgovoriti i imala sam dojam da su moje sugovornice i sugovornici bili zadovoljni razgovorom.
Muž me, dok smo se vozili doma, prisjetio jednog druženja i slične teme razgovora prije 3 godine i pitao me čini li mi se da se u te tri godine nešto promjenilo na bolje u razmišljanjima ljudi? Možda malo, odgovorila sam, nesigurna da li to stvarno mislim ili samo želim da tako bude?
Razmišljala sam slijedećeg dana, čekajući prve klijente, o tugama i bolima koje moji klijeti donose na terapiju. Razmišljala sam o brakovima i odnosima koji su, zbog seksualnih smetnji i disfunkcija, na rubu opstanka. Sjetila sam se i onih parova koji nemaju seksualne smetnje ali su tako seksualno neusklađeni i frustrirani da su počeli izbjegavati seksualne odnose i vremenom došli do velikih kriza u svojim vezama.
Za svih njih, seksualna terapija sigurno nije pomodarstvo. Za neke od njih je to, kako su mi sami rekli, zadnji pokušaj da spase vezu. Ne rijetko sam, na prvom susretu, čula rečenicu  „Probali smo sami na puno načina, nije išlo. Odlučili smo još probati terapiju a ako ni to ne uspje, onda ćemo se rastati.“ Nedavno mi je jedna klijentica, koja ne može doživjeti orgazam, rekla da se osjeća kao nepotpuna osoba, da se svakodnevno pita da li će i kada i ona postati „normalna“?
Nažalost, u našem društvu seksualno zdravlje i seksualnost uopće, nisu teme o kojima se ozbiljno govori ili piše. Ima rijetkih primjera ozbiljnih i kvalitetnih medijskih tekstova ili emisija o seksualnosti, no većinom je to tema za „žute stranice“. Vjerujem da je to, jedan od razloga zašto neki ljudi, seksualnu terapiju smatraju pomodarstvom i uvoznim hirom.
Klijenti koji dolaze u moju praksu primjeri su (još uvijek rijetki) osoba koje su svjesne da o svom seksualnom funkcioniranju i problemima seksualnog zdravlja treba razgovarati. No, kad znamo kolika je učestalost seksualnih smetnji kod muškaraca i žena, bolno sam svijesna da se zaista mali broj ljudi odlučuje na terapiju seksualnih smetnji ili savjetodavni razgovor. Većina ljudi sa seksualnim smetnjama (uzimajući u obzir statističke podatke) o tome ne priča i ne traže pomoć. Nažalost. I dok bude tako, bit će pojedinaca i parova koji će patiti, no ipak se neće usuditi potražiti pomoć stručnjaka i krenuti na seksualnu terapiju.
Za kraj, želim s vama podijeliti i lijepa iskustva koja su plod seksualne terapije. Često, nakon nekoliko mjeseci terapije i, dakako, osobnog rada klijenata, gledam na kauču preko puta sebe, parove kako zadovoljno sjede jedno pored drugog, sretni i presretni što su se odlučili krenuti na terapiju i učiniti nešto dobro za svoje zdravlje i zdravlje njihove veze. Bebe koje su rođene u parovima koji prije terapije nisu mogli ili nisu htjeli imali seksualne odnose, nisu rijetkost. I velika su radost svojim roditeljima. Nadam se da će i sretnih parova i beba, biti sve više u mojoj praksi, kako se ljudi budu više otvarali i doživljavali seksuanu terapiju kao mogućnost pomoći a ne pomodarstvo ili uvozni hir.