Seksualna terapija – pomodarstvo ili stvarna potreba - objavljena u Sensi br. 46 u rujnu 2011.

_
    Ovom kolumnom, drage čitateljice i čitatelji Sense,  započinje naše, redovno druženje. Moju kolumnu ćete moći čitati svaki mjesec i nadam se da će to biti jedno interaktivno druženje na stranicama Sense. Nadam se da ćete se javljati sa svojim pitanjima i prijedlozima i da ću moći na njih uspješno odgovoriti.
    Na današnju temu potaklo me prošlotjedno druženje. Suprug i ja smo bili u jednom društvu u kojem su bile i dvije, meni nepoznate djevojke. Jedna od njih je listala časopis i komentirala tekst o jednoj domaćoj, poznatoj glumici koja je govorila o tome kako joj je psihoterapija pomogla da prebrodi neke teškoće u životu. Spomenuta djevojka je počela glasno komentirati kako je terapija američka izmišljotina i glupost te kako sada i kod nas ljudi idu na terapiju jer je to fora i moda. Onda je još počela komentirati i glumce koji su javno govorili o svom iskustvu seksualne terapije u Klinikama za odvikavanje od seksualne ovisnosti. Pa su se u tom kontekstu spomenula imena i nekih javnih osoba iz Hrvatske. Tim komentarima su se pridružile i neke druge osobe iz društva.  Jedna poznanica, koja zna da sam seksualna terapeutkinja, glasno me pitala, što ja, kao psihoterapeutkinja i seksualna terapeutkinja mislim o poznatima koji javno pričaju o svojim terapijskim iskustvima, naročito o svojim iskustvima vezanim za seksualnu terapiju? Pažnja većeg dijela društva, uključujući i onu djevojku, usmjerila se na mene. Umjesto da im odgovorim, radije sam,  kao prava terapeutkinja , pitala njih – da li oni misle da je terapija i specifično seksualna terapija pomodarstvo i hir ili potreba?
Razvila se živa diskusija i čula su se različita mišljenja. Ukratko: po mišljenju većeg dijela tog društva, seksualna terapija djelomice je „nova fora“ i neke poznate osobe žele ići na terapiju da bi mogle o tome javno pričati i biti u centru pažnje, no većinom je - stvarna potreba. Također je bilo slaganja oko toga da, nažalost, u Hrvatskoj, seksualna terapija nije ljudima dostupna niti su ljudi informirani o tome gdje i kako potražiti pomoć po pitanju seksualnog zdravlja. U Zagrebu je još kako-tako, no van Zagreba je situacija puno lošija. Bilo je i mišljenja da, ako seksualna terapija i jest trenutno hir za neke poznate osobe, dobro je da se počelo o tome pisati pa će tako i oni kojima stvarno treba pomoć, možda moći čuti, gdje pomoć potražiti.
Pitanja je bilo jako puno. Na dobar dio njih sam uspjela odgovoriti i imala sam dojam da su moje sugovornice i sugovornici bili zadovoljni razgovorom.
Muž me, dok smo se vozili doma, prisjetio jednog druženja i slične teme razgovora prije 3 godine i pitao me čini li mi se da se u te tri godine nešto promjenilo na bolje u razmišljanjima ljudi? Možda malo, odgovorila sam, nesigurna da li to stvarno mislim ili samo želim da tako bude?
Razmišljala sam slijedećeg dana, čekajući prve klijente, o tugama i bolima koje moji klijeti donose na terapiju. Razmišljala sam o brakovima i odnosima koji su, zbog seksualnih smetnji i disfunkcija, na rubu opstanka. Sjetila sam se i onih parova koji nemaju seksualne smetnje ali su tako seksualno neusklađeni i frustrirani da su počeli izbjegavati seksualne odnose i vremenom došli do velikih kriza u svojim vezama.
Za svih njih, seksualna terapija sigurno nije pomodarstvo. Za neke od njih je to, kako su mi sami rekli, zadnji pokušaj da spase vezu. Ne rijetko sam, na prvom susretu, čula rečenicu  „Probali smo sami na puno načina, nije išlo. Odlučili smo još probati terapiju a ako ni to ne uspje, onda ćemo se rastati.“ Nedavno mi je jedna klijentica, koja ne može doživjeti orgazam, rekla da se osjeća kao nepotpuna osoba, da se svakodnevno pita da li će i kada i ona postati „normalna“?
Nažalost, u našem društvu seksualno zdravlje i seksualnost uopće, nisu teme o kojima se ozbiljno govori ili piše. Ima rijetkih primjera ozbiljnih i kvalitetnih medijskih tekstova ili emisija o seksualnosti, no većinom je to tema za „žute stranice“. Vjerujem da je to, jedan od razloga zašto neki ljudi, seksualnu terapiju smatraju pomodarstvom i uvoznim hirom.
Klijenti koji dolaze u moju praksu primjeri su (još uvijek rijetki) osoba koje su svjesne da o svom seksualnom funkcioniranju i problemima seksualnog zdravlja treba razgovarati. No, kad znamo kolika je učestalost seksualnih smetnji kod muškaraca i žena, bolno sam svijesna da se zaista mali broj ljudi odlučuje na terapiju seksualnih smetnji ili savjetodavni razgovor. Većina ljudi sa seksualnim smetnjama (uzimajući u obzir statističke podatke) o tome ne priča i ne traže pomoć. Nažalost. I dok bude tako, bit će pojedinaca i parova koji će patiti, no ipak se neće usuditi potražiti pomoć stručnjaka i krenuti na seksualnu terapiju.
Za kraj, želim s vama podijeliti i lijepa iskustva koja su plod seksualne terapije. Često, nakon nekoliko mjeseci terapije i, dakako, osobnog rada klijenata, gledam na kauču preko puta sebe, parove kako zadovoljno sjede jedno pored drugog, sretni i presretni što su se odlučili krenuti na terapiju i učiniti nešto dobro za svoje zdravlje i zdravlje njihove veze. Bebe koje su rođene u parovima koji prije terapije nisu mogli ili nisu htjeli imali seksualne odnose, nisu rijetkost. I velika su radost svojim roditeljima. Nadam se da će i sretnih parova i beba, biti sve više u mojoj praksi, kako se ljudi budu više otvarali i doživljavali seksuanu terapiju kao mogućnost pomoći a ne pomodarstvo ili uvozni hir.