Čitateljica nas je pitala za savjet jer ona već nekoliko mjeseci osjeća veću želju za seksualnim dodirima od svog partnera. Osjeća se nesigurnom i pita se da li je normalna kad želi seks više od svog partnera a „svi znaju da muškarci žele seks češće od žena“. A možda s njenim partnerom nešto nije u redu, možda ima premalo testosterona ili ima neki drugi problem? Ne sumnja da ju vara i da ima seks s nekom drugom ženom jer osjeća njegovu ljubav i privrženost. Ne zna što da radi i najradije bi smanjila svoju seksulnu želju i tako opet bila u miru. 

         I među parovima koji su trenutno kod mene u terapiji, nekoliko njih dolazi zbog razlike u razini seksualne želje a kod nekoliko njih se radi o tome da partnerica želi seks više i češće nego partner.

No prvo malo o smanjenoj seksualnoj želji - jedno istraživanje, provedeno u SAD, na uzorku od 2109 pacijenata i parova pokazalo je da osobe sa smanjenom seksualnom željom, neprikladno potiskuju svoje seksualne osjećaje, zadržavajući se na partnerovim negativnom osobinama i tako, umanjujući njihove pozitivne strane, sami sebi onemogućavaju prepoznavanje njihovih privlačnih svojstava. Time se i njihova motivacija za seksualni odnos s partnerom/icom smanjuje.

         Motivacija je, kad govorimo o seksulanoj želji, veoma važna. Seksualna motivacija pod kontrolom je dvostrukog upravljačkog mehanizma koji se sastoji od „motora“ i „kočnica“ a zovemo ih „Pobuđivači“ i „Potiskivači“. Imamo fiziološke i psihološke pobuđivače i potiskivače. Fiziološki pobuđivači su testosteron, afrodizijaci i fizikalna/genitalna stimulacija; psihološki pobuđivači su privlačni partner/ica, erotska stimulacija, fantazije, ljubav i udvaranje. Fiziološki potiskivači su hormonalni poremećaji, lijekovi sa spolnim nuspojavama a psihološki potiskivači su neprivlačni/a partner/ica, negativne misli, anti-fantazije, negativne emocije te stres i srdžba. Normalna spolna motivacija ovisi o dobroj ravnoteži između pobuđivača, koji pokreću našu želju za seksualnim činom i potiskivača koji koče naše seksualne porive da se ne bismo upetljavali u nevolje vučeni svojim libidoznim porivima. Ako ti kontrolni mehanizmi zataje, osoba doživljava nefunkcionalan rast ili pad seksualne želje.

Čitateljica koja nam se javila kaže da je počela osjećati čak veću želju za seksom od kada je njen partner počeo imati manju želju. Sama se sebi čudi i pita se da li se kod nje želja povećala baš zato što se kod njenog partnera smanjila? To je moguće, naime, kada kod jedne osobe u vezi postanu više aktivni potiskivači i kada počne izbjegavati seksualne kontakte, kod druge osobe pokrenut će se različiti mehanizmi. Ta druga osoba može početi više inzistirati na seksualnim odnosima pokušavajući na taj način pomoći svom partneru ili može početi više fantazirati o seksu, a fantazije su psihološki pobuđivači i zbog toga može početi osjećati jaču želju nego prije.

Dakle, bez obzira na mitove o tome da muškarci uvijek žele seks i da oni moraju naći načina da seks dobiju što češće od svoje partnerice, i muškarci i žene imaju pobuđivače i potiskivače te i jedni i drugi mogu sami sebe blokirati ili pak pobuđivati. Dakako, vjerovanje u spomenuti mit, može kod nekih žena biti potiskivač i žena može osjetiti da sama sebe blokira jer „se zna da žena ne želi seks tako često kao muškarac“.

Moguće je i da se partner nalazi u nekom izazovnom periodu u životu i da su potiskivači kod njega trenutno više u akciji nego pobuđivači. A svakako je moguće da je općenito, razina seksualne želje kod žene jednostavno na većoj razini nego kod njenog partnera i to, iako je različita razina seksualne želje izazov za svaku vezu, nije nenormalno ili naopako.

Što može par učiniti sam ako se nađe u situaciji u kojoj žena želi seks češće i više nego muškarac. Osnovno je, kao i kod bilo koje druge smetnje, otvoreno porazgovarati i pogledati što se u njihovom životu događa. Važno je osvrnuti se na potiskivače i na pobuđivače. Što se tiče potiskivača, dobro bi bilo porazgovarati i osvjestiti da li je partner počeo uzimati neke lijekove koji mogu utjecati na smanjenje seksualne želje, da li je došlo do nekih zdravstvenih smetnji koje sa sobom donose iscrpljenost, umor i sl? Nadalje, da li je partner promijenio posao ili možda napredovao u poslu pa je time dobio puno više obaveza i rokova, ili da li je u strahu od gubitka posla ili smanjenja plaće pa mu to oduzima ogroman dio mentalne energije? Da li su prisutna česta okrivljavanja i predbacivanja od strane partnerice ili česte svađe i srdžba? Moguće je i da postoji još jedan potiskivač koji nije vezan uz negativne osjećaje – možda je partner stavio partnericu na neku vrstu „emocionalnog pijedestala“ i prema njoj osjeća jako nježne, intenzivne osjećaje a ne može ju doživljavati kao seksualni objekt jer negdje duboko u sebi  misli da bi ju time povrijedio. 

Što se tiče pobuđivača, dobro je porazgovarati o tome što se događa u njenom životu – da li možda partnerica češće ima seksualne fantazije ili češće sebe stimulira nego prije, pa bi to moglo biti njen pobuđivač? Da li osjeća intenzivnije emocije prema partneru koje u njoj pobuđuju želju za češćim seksualnim odnosima? Da li je promijenila nešto u svom izgledu ili je počela intenzivnije vježbati pa svoje tijelo doživljava „više živim“ nego prije? Da li se možda pojavila neka zebnja oko njihovog emocionalnog odnosa koja u njoj izaziva želju za većom blizinom i češćim seksom? ...

Ako partneri uspiju pronaći jedno ili više područja koja vjerovatno povećavaju potiskivače a smanjuju pobuđivače, mogu pokušati otvoreno se suočiti s njima i zajedno pronaći načine koji će njima pomoći da se poveća seksualna motivacija. Erotska stimulacija, fantazije, romantični zajednički trenuci mogu pomoći. Također eliminiranje stresa, preopterećenosti poslom, razrješavanje nekih akutnih konflikata također može pomoći. Toliko puta sam se susrela sa situacijama gdje se partner, u najboljoj namjeri, toliko iscrpljuje poslom (fizički i mentalno) da mu za doma ne ostaje više energije. To se pravda važnošću staranja za obitelj i boljom zaradom, no to je dvosjekli mač. Ukoliko partner napravi jako veliku disproporciju u vremenu koje ulaže u svoju ulogu poslovnog čovjeka i ulogu partnera ili muža, za očekivati je da će se motivacija za seksualni kontakt smanjivati jer jednostavno muškarac nema više ni fizičke ni emocionalne energije za svoju partnericu a često ni vremena. A to pak kod partnerice može izazvati želju za većom i intenzivnijom blizinom s partnerom jer joj on nedostaje i to može kod nje pojačavati želju za seksualnim odnosima.

Ako partneri osvijeste da se radi o situaciji u kojoj partner ima puno nježnih osjećaja za svoju partnericu a boji se da bi ju seksualnim odnosom povrijedio (govorim o dubokim stavovima koje nije lako osvijestiti jer se „zdravorazumsko“ razmišljanje protivi takvim stavovima), onda je dobro da partnerica priča o tome kako ona voli njegov seksualni dodir i koliko joj to puno znači. Također mogu zajedno kreirati neke seksualne fantazije, pričati o njima i pokušati ih realizirati – možda u početku bez penetracije a s vremenom i s penetracijom.

Za kraj bih naglasila važnost osvještavanja načina kako osobe same sebe nenamjerno „iskapčaju“ i „pobuđuju“. Povećavanje razine svjesnosti partnera o vlastitim protuseksualnim ponašanjima i anti-fantazijama pomoću kojih su automatski bez da su bili svjesni, potiskivali svoje želje prema drugom partneru je prvi korak. Nad svojim seksualnim osjećajima može se imati veća kontrola. Prihvaćanje svoje vlastite uloge u nastanku i održavanju postojećeg izazova može biti snažan zamah prema naprijed. I dakako, važno je i vrijedno njegovati i množiti pobuđivače kao usporedni a ne tek drugi, korak.

        

  Javila nam se jedna čitateljica čiji suprug ima preuranjenu ejakulaciju od samog početka njihovog, sada, trogodišnjeg braka. Dodatni problem im je to što on kad prebrzo ejakulira onda ima poteškoće postići erekciju i treba mu nekada i po sat vremena da ju ponovo postigne.

Preuranjena ejakulacija je najčešća muška seksualna smetnja. Istraživanja nam pokazuju da oko 30% muškaraca prerano ejakulira, odnosno da nisu zadovoljni svojom sposobnošću kontrole vlastitog orgazma. Iako je to najčešča muška seksualna smetnja, u moju praksu ne dolazi jako puno klijenata s tom smetnjom. Muškarci pokušavaju na različite načine pomoći sami sebi i u vođenju ljubavi zadovoljavati partnericu na različite načine a ne samo penetracijom, koja kod njih traje kraće nego što bi oni željeli. Neki muškarci ne pate jako zbog te smetnje pa je i to razlog zašto se ne javljaju češće. Dakako, ako partnerica inzistira na promjeni i duljoj penetraciji, onda to postane dobra motivacije muškarcu da potraži pomoć stručne osobe. Također, kad je ejakuliranje izuzetno brzo, ponekad u trenutku penetriranja ili čak i prije samog pokušaja penetracije, onda se muškarci odluče doći na terapiju jer im u takvim situacijama izgleda kao da je nemoguće postići kontrolu nad ejakulacijom i orgazmom.

          Definicija preuranje ejakulacije ima tri komponente: brzinu ejakulacije (manje od 1 minute), nemogućnost kontrole ejakulacije i problem/distres za muškarca i/ili partnericu.

Preuranjena ejakulacija pogađa puno više mlade muškarce i s godinama života ta smetnja postaje manje prisutna, odnosno s godinama života muškarci uspjevaju bolje osjećati kontrolu i ne dolazi više tako brzo do orgazma. 

Uzrok preuranje ejakulacije je najčešće psihogeni. Muškarac se boji da neće moći zadovoljiti svoju partnericu, osjeća napetost od „izvedbe“ ili strah od neuspjeha i zbog toga ne uspjeva kontrolirati ejakulaciju. No, može se raditi i o  hipersenzitivnost glansa (glavića), promjenama serotoninskih receptora, kroničnom prostatitsu...

Često se uz preuranjenu ejakulaciju pojave i smetnje erekcije, u čak do 50% slučajeva. Stanje se može pogoršati s novom partnericom, nakon duže apstinencije, u stanjima stresa i napetosti. Neki muškarci primjećuju da im se stanje popravlja uz alkohol, u drugom ili trećem odnosu zaredom, s duljim trajanjem veze koje povećava povjerenje i opuštenost u odnosu.

Ta smetnja dakako pogađa i partnerice jer najčešće ne uspiju uživati dovoljno dugo da bi i one mogle doživjeti orgazam. Ukoliko su oboje otvoreni za neke dodatne tehnike stimulacije, odnos još i može biti zadovoljavajući za oboje no ako jedno od njih dvoje nije otvoreno za druge vrste stimulacije osim penetracije ili ako je građa klitorisa partnerice takva da ona ne može doživjeti orgazam osim penetracijom, problem postaje veći.

Što može pomoći? Iz već napisanog, jasno je da povjerenje među partnerima i otvoreni razgovor mogu pomoći da se muškarac opusti i da se time anksioznost oko izvedbe smanji. Nekim muškarcime pomogne da eakuliraju kratko prije penetracije na način da ih partnerica stimulira rukom ili oralno a neki muškarci preferiraju masturbirati prije samog odnosa i na taj način malo produljiti trajanje penetracije. No, nekim muškarcima, kao muškacu kojeg sam spomenula u početku ovog teksta, nakon prve ejakulacije, jako je teško postići ponovnu erekciju. Za njih ova preporuka ne bi bila korisna.

Svim muškarcima s preuranjenom ejakulacijom preporuča se početi raditi vježbe za stjecanje kontrole nad ejakulacijom. Postoje dvije varijante tih vježbi: tehnika stani kreni i tehnika stiska. Kod prve varijante muškarac se samo zaustavlja u vježbi i nastavlja dalje, a kod druge varijante, muškarac čvrsto pritišće penis palcem s gornje strane i srednjim prstom s donje strane i to ili na korijenu ili odmah ispod vrha penisa (glansa ili glavića).

Prva faza u vježbama je naučiti prepoznati „točku s koje nema povratka“. Naime, kad muškarac doživljava stimulaciju po penisu, u jednom trenutku dođe do točke u kojoj se više ne može odgoditi ejakulacija. Ako u tom trenutku stane svaka stimulacija, muškarac će svejedno ejakulirati. Tu točku zovemo „točka s koje nema povratka“. Dakle, prvi korak je da muškarac masturbira i nauči prepoznati kada je došao do te točke. Nakon toga pokušava prepoznati trenutak prije te točke, znači trenutak u kojem, ako stane stimulacija, neće doći do ejakulacije. Može se osjetiti pojačano škakljanje na vrhu penisa ili punoću u preponama. Kada muškarac nauči prepoznati taj trenutak, kreće se u drugi korak u vježbanju: Muškarac masturbira na uobičajeni način dok ne osjeti da se približava spomenutoj točci. Važno je obratiti pozornost na osjete u penisu koji govore da se muškarac približava orgazmu. U tom trenutku treba prestati masturbirati i u varijanti „stani-kreni“ samo stati a u varijani „tehnika stiska“ čvrsto pritisnuti penis palcem s gornje strane i srednjim prstom s donje strane i to ili na korijenu ili odmah ispod vrha penisa (glansa ili glavića) dok osjećaj da će svršiti ne popusti. Počekati ca 1 minutu, a onda ponoviti prethodni korak, tj. masturbirati dok se opet ne dođe do zadane točke. Cijeli postupak treba ponoviti još dva puta. Četvrti put treba nastaviti masturbirati fokusirajući svoju pažnju na osjete u penisu i nastaviti do orgazma. Vježbati treba najmanje tri puta tjedno tijekom dva tjedna. Vjerojatno će se vrijeme potrebno da muškarac dođe do točke vrhunca, povećavati, što potvrđuje napredak ili pozitivnu promjenu. Detaljan opis vježbi može se naći na ovom linku: http://www.barolinbelic.com/vje382be-kod-preuranjene-ejakulacije.html

Ponekad, u rijetkim slučajevima, muškarac vježbom nikako ne može postići kontrolu nad ejakulacijom. U tom slučaju preporuča se koristiti neki lokalni ansetetik u kremi koji se namaže na penis i on smanji osjet na penisu pa time i učinak stimulacije i odgodi orgazam. Izuzetno je važno, ako se koristi anestetik lokalno na penisu da muškarac koristi prezervativ jer ako ga ne koristi, anestetik bi prešao u ženinu rodnicu i na klitoris i žena bi bila lagano lokalno anestezirana pa ne bi mogla osjećati užitak niti doživjeti orgazam.

U izuzetno rijetkim slučajevima kod kojih ni lokalni anestetici ne pomažu, mogu se, u dogovoru s urologom, koristiti neki antidepresivi koji odgađaju ejakulaciju. Kod njih se pokazala velika uspješnost u težim oblicima preuranjene ejakulacije.

Kada je uz preuranjenu ejakulaciju prisutno i teže postizanje ponovne erekcije, preporuča se posjet urologu da se provjeri da se ne radi možda o nekom organskom uzroku. Ukoliko organski uzrok nije prisutan, onda je gradnja povjerenja i opuštene atmosfere u vezi presudna. Okrivljavanje partnera i optuživanje za nemar i sebičnost (što neke partnerice čine) mogu samo otežati situaciju. Važno je da partnerica osvjesti da partner to ne radi namjerno i da on zaista ne može kontrolirati svoju ejakulaciju i nakon toga teško ponovno postizanje erekcije. Važno je da oboje jedno drugome kažu kako se osjećaju u toj situaciji i što očekuju jedno od drugog, kako si međusobno mog biti podrška. Važno je unijeti i dozu optimizma i šale koje mogu pomoći kreiranju opuštene atmosfere. Puno ljubavi i međusobne nježnosti mogu svakako pomoći paru da se nosi s izazovima preuranjene ejakulaciji i težeg postizanja erekcije. Dobro bi bilo da zajedno pročitaju knjigu o muškoj seksualnosti koja im može dati dodatne informacije koje mogu pomoći u vježbanju i razumijevanju situacije.

No, ako par uvidi da si sami ne mogu pomoći i da se situacija ne poboljšava, onda bih svakako preporučila odlazak na seksualnu terapiju jer seksualni terapeut/kinja mogu dati specifične vježbe i mogu pružiti potrebnu stručnu pomoć da par uspješno savalada izazove u kojima se njihov seksualni život nalazi.

Kao što sam rekla na početku, ovo je česta muška smetnja no uspješnost liječenja je jako velika. Ponekad smetnja sama prođe, s trajanjem veze i godinama života muškarca. No ako i ne prođe sama, prognoze za pozitivan ishod su jako pozitivne, tako da počnite s vježbama stjecanja kontrole nad ejakulacijom što prije i vjerujem da rezultate nećete dugo čekati.

          Ženske seksualne smetnje, to sam već spominjala u ovim kolumnama, dijelimo na poremećaje želje, poremećaje uzbuđenja, poremećaje orgazma i poremećaje vezane uz bolnost pri seksualnom odnosu. U ovu zadnju skupinu spada vaginizam a definira se kao nevoljna kontrakcija vanjske trećine mišićnog zida vagine koja onemogućava penetraciju tijekom seksualnog odnosa. Ponekad se javlja i kod pokušaja penetracije prstom ili kod pokušaja umetanja tampona. Može se javiti i tijekom ginekološkog pregleda.

         Radila sam s dosta žena koje su patile od nekog oblika vaginizma, ponekad se radilo o nemogućnosti penetracije penisom i taj nevoljni grč se javljao samo u trenucima kada bi  partner približio penis vagini a ponekad bi se taj grč javio već pri pomisli da bi se partner ili ginekolog/inja mogli početi približavati genitalnom području žene.

Istraživanja nam pokazuju da se vaginizam može povezati sa seksualnim nasiljem u osobnoj povijesti žene. Može biti posljedica nesvjesne precepcije penisa kao oružja ili prijetnje ili doživljaja seksualnog odnosa kao ugrožavajućeg za ženu. Ponekad nastupa nakon doživljene boli pri seksualnom odnosu, kao odraz anticipacije boli. Javlja se i kod žena koje se u vezi osjećaju emocionalno zlostavljane pa onda predstavlja neverbalni izraz protesta protiv takvog odnosa. Postoji i povezanost pojave vaginizma sa strogim odgojem u kojem se seksualnost prikazivala kao nešto sramotno, grešno, prljavo.

Sjećam se nekih klijentica koje su došle u moju praksu tražeći pomoć nakon višegodišnje nemogućnosti imanja penetracije s partnerom. Među njima posebno bih izdvojila dvije klijentice – jednu klijenticu koja je bila u višegodišnjoj vezi s partnerom i nije se željela vjenčati s njime dok ne riješi problem koji ju je mučio i jednu koja je došla nakon 10 godina braka (plus vrijeme hodanja prije braka) u kojem nije bilo niti jedne penetracije.

Obje te žene su jako plakale na prvom susretu, to je bilo za njih prvi puta da otvoreno pričaju o problemu kojeg su se jako sramile, koji ih je mučio, nisu ga željele (obje su imale emocionalno kvalitetne veze) i pred kojim su se osjećale potpuno nemoćne. Obje su imale partnere koji su ih razumjeli, bili im podrška i prihvatili višegodišnje odnose bez penetracije. I jedna i druga su imale još nešto zajedničko – obje su doživljavale orgazam s partnerima stimulacijom klitorisa. Njima sama pomisao na seksualnu intimnost s njihovim partnerima nije bila zastrašujuća, mogle su uživati u poljupcima, zagrljajima i vanjskom podražaju klitorisa, no na pomisao na penetraciju, njihovo tijelo ih ne bi poslušalo već bi se dogodio taj bolni grč i razočarenje ponovnim neuspjehom. Obje su više puta rekla da žele biti „normalne“. Svoju smetnju su doživljavale kao neprijatelja koji ih čini nenormalnima.

Uzroci njihovih smetnji su bili različiti i zato želim ispričati i jednu i drugu priču da bih vama, čitateljicama, predočila kako različite situacije kod žena mogu rezultirati sličnim smetnjama ali i da biste se možda pronašle u nekoj sličnoj priči i da biste se lakše odlučila rješavati poremećaj ako postoji i kod vas. Naime, važno mi je reći da nam istraživanja pokazuju da  žene koje imaju seksualne poremećaje najčešće prešućuju problem, svoj seksualni život doživljavaju tegobnim i svoje probleme čuvaju u sebi te rijetko traže pomoć. A pomoći ima ... i s vaginizmom, kao i s drugim smetnjama se može raditi i postići zadovoljavajući napradak ili potpuno izlječenje.

Vraćam se priči mojih klijentica. Prva spomenuta klijentica, ona koja je bila u višegodišnjoj vezi je kao mala imala sobu blizu roditeljske. Više puta je noću čula zvukove iz roditeljske sobe  koje je ona protumačila kao izraz velike majčine boli. Sada, kao odrasla žena ona je svjesna da takvi zvukovi mogu značiti baš suprotno, da je mama jako uživala, ali tada dok je bila mala, ona je slušala te zvukove i plakala osjećajući se nemoćna da pomogne mami, suosjećajući jako s onim što je ona doživljavala kao veliku maminu bol. Nikada nije spomenula roditeljima da je čula te zvukove, nikada nije iz svoje sobe zaplakala i pozvala roditelje, samo je šutjela i nosila svoju bol. Sjeća se da je tada jako zazirala od tate jer je povezala da je on taj koji je bezosjećajan i mami nanosi bol. Plakala je i dok je pričala o svom doživljaju tate u to vrijeme jer se osjećala jako kriva što ga je doživljavala na taj način a on je bio dobar otac i brinuo se za nju. Kako je odrastala, te zvukove više nije čula i malo po malo ih je i zaboravila (odnosno mislila je da ih je zaboravila) i nije više mislila na njih. Bila je doduše u odnosima s dečkima sramežljiva i povučena ali nije to povezivala sa svojim doživljajem zvukova iz spavaće sobe mame i tate. Kad je upoznala svog današnjeg partnera željela je vezu (imala je po svojim kriterijima već puno godina i osjećala je da podosta kasni za svojim vršnjakinjama), on joj se svidio kao muškarac i mislila je da je napokon za nju došao period uživanja u ljubavi. Prvo njihovo zajedničko ljeto bilo je prilika za seksualni odnos i ona ga je s radošću i uzbuđenjem čekala. Pokušaj penetracije joj je bio jako bolan, mislila je da je to zbog himena. Ponovni pokušaj je bio jednako bolan i uz pokušaje koji nikako nisu uspjevali, prošlo je ljeto. Ona je bila zbunjena, razočarana, frustrirana i osjećala se jako loše. Zbog toga su odlučili neko vrijeme ne više pokušavati nego uživati u ljubljenju i oralnim i ručnim stimulacijma. Pokušali su kasnije još par puta, kako je svaki puta njoj bilo jako fizički bolno a i osjećala se emocionalno jako loše, oni su odustali od pokušavanja. Kad je došla kod mene veza je bila u fazi kada je njen partner spominjao brak i ona je shvatila da se ne može udati za njega ako ne uspje rješiti problem grčenja mišića. Tek na terapiji se sjetila zvukova iz roditeljske sobe, do tada svoju smetnju nije povezivala s tim doživljajem. Ni dok je bila u terapiji nije željela razgovarati s mamom niti ju pitati kako se stvarno osjećala. Seksualnost nije bila tema o kojoj se u njihovoj kući govorilo. Dakle seks niti seksualnost nisu bili spominjani ni u kakvom kontekstu kao da taj dio života ne postoji tako da se ona nikada nije odlučila započeti razgovor s mamom i promjeniti to neizgovoreno pravilo. Ona je željela svoj problem rješavati sama, odnosno s partnerom a u njenom roditeljskom domu je ne-spominjanje seksualnih tema ostalo prisutno.

Klijentica koja je bila u braku je imala drugačije iskustvo – u njenom domu se spominjala seksualnost no u vrlo rigidnom kontekstu – to je nešto loše i sramotno, djevojke to ne rade dok se ne udaju, a one koje to rade su osobe lošeg  morala  (koristili su se i pogrdni nazivi za takve žene). Obitelj je bila religiozna pa je seks prije braka bio spominjan i u kontekstu grijeha prema Bogu. Klijentica je odrasla s velikom željom da nema seksualnih odnosa do braka i bila je sretna s tom odlukom. No, kad je upoznala svog muža i kad su, nakon dvije godine hodanja, vidjeli da se jako lijepo slažu i da žele biti zajedno, ona je odlučila da neće čekati do vjenčanja već da će se upustiti u seksualni odnos s njim. On je također bio iz religiozne obitelji pa su otvoreno razgovarali o tome čekati li do braka ili ne. Oboje su osjetili da žele ostati zajedno i da je to u stvari za njih već predana veza pa su odlučili da će ipak imati odnose prije braka.  Prvi pokušaj je bio začinjen njenom željom i uzbuđenjem no bol koji je osjetila i nemogućnost penetracije su je šokirali. Otišla je kod ginekologa koji je posumnjao na rigidni himen pa joj je odstranjen kirurški. No i nakon toga penetracija nije bila moguća. Oboje su pomislili da je to znak da ne trebaju pokušavati prije braka. Nakon što su se vjenčali situacija se nije promijenila. Dolazak na terapiju je inicirao on koji je polako počeo osjećati da mu postaje teško živjeti u braku bez penetracije a željeli su i dijete.

Strah od penetracije kod obaju klijentica je bio toliko velik i toliko potisnut da je prvi korak u terapiji bio suočavaje sa strahom i sa slikama koje su posložile u sebi. Bilo je to straha od boli, od grešnosti čina, od gubitka sebe, od nepoznatog zastrašujućeg koje će se dogoditi kad se dogodi penetracija.

Kod klijentice u braku terapija je trajala 6 mjeseci. Nakon rada na strahu radile smo na opuštanju i razvijanju povjerenja. Njen suprug je također redovno dolazio i bio vrlo aktivan u terapiji tako da su oni uspjeli imati prvu penetraciju nakon 5 mjeseci  i ona je vrlo brzo nekon toga zatrudnjela. Njihova bebica je sad već djetešce koje priča, hoda, trči i jako ih veseli.  

Klijentica koja je bila u vezi dolazila je nešto dulje. Rad na opuštanju i stvaranju povjerenja između njih dvoje je bio zahtjevan jer su izašli na površinu i neki drugi problemi koje su oni imali u vezi a s kojima se nisu nosili jer je vaginizam bio glavni problem koji ih je mučio. Pitanje povjerenja u njega za nju se, u jednom trenutku, pokazalo jako bolnim i teškim. Počelo joj je smetati što je on od nje očekivao da se ona brine za njega i njihov zajednički stan a on nije sudjelovao u pospremanju, kuhanju ni drugim poslovima. No, bio je dovoljno otvoren da čuje njene potrebe i da promijeni kod sebe neke navike i očekivanja. Izašli su bili i još neki emocionalni problemi u vezi ali su zajednički uspjeli doći do razine koja je zadovoljavala oboje. Nakon što su ti problemi bili (za njh ) uspješno rješeni, počeli smo s intimnim vježbama. Nakon što su uspjeli malo po malo imati penetraciju prstom, rad se poprilično ubrzao pa su uskoro uspjeli, polako i opet malo po malo imati i penetraciju penisom. Na dan kada mi je ispričala da su uspjeli staviti glans penisa u vaginu, sva je sjajila od sreće. Dakako opet je plakala ali to su bile suze radosnice. Ponovila je nekoliko puta da će i ona biti normalna. Poslala mi je sliku s vjenčanja a zadnji puta kad mi se javila napisala je da su dobro i da su počeli raditi bebu.

Obje ove priče imaju sretan završetak, za sada. Obje klijentice su bile očajne na početku terapije i osjećale se potpuno nemoćno pred grčem vagine kojeg na svjesnoj razini nisu željele niti činile. Hrabro su se suočavala se svojim strahovima, pričale o njima i dovodile svoje stavove u pitanje. To im je omogućilo da uspiju izgraditi povjerenje u svoje partnere i da se uspiju prepustiti partneru i odnosu. Prihvatile su i vježbe postupnog širenja i prakticirale ih redovno same i s partnerom. Sve to im je omogućilo da danas imaju seksualne odnose koji im pričinjaju užitak i da se osjećaju dobro u svojoj koži. Ako ste se pronašle u ovim pričama, drage čitateljice, ako i vi osjećate taj bolni, nesvjesni grč i zazirete od pokušaja penetracije, pronađite u sebi hrabrost za suočavanje i terapiju i nemojte odgađati rješavanje svog problema. Isplati se.

        

        

Jedna moja mlada klijentica me, prije odaska na more, upitala „Da li  mogu opstati ljetne veze?“ i nastavila na glas razmišljati da ne bi željela upoznati nekog na  moru, zaljubiti se i onda patiti nakon povratka u Zagreb. Njena ideja je da veze započete na moru za vrijeme odmora nemaju šanse za uspjeh. S druge strane, pita se koja joj je alternativa – ne izlaziti van i ne družiti se s ljudima? Kakav će joj to uopće onda biti odmor? Imala je još neke dileme, no sve se one u konačnici svode na njeno prvo pitanje – imaju li ljetne veze smisla i mogu li opstati?

Složile smo se oko toga da općeniti odgovor nije moguć jer ovisi od osobe do osobe i od situacije do situacije. Predložila sam joj da pokuša promišljati o svojim očekivanjima i željama te da na taj način dođe do odgovora za sebe. I čvrsto vjerujem da je, upoznavanje vlastitih očekivanja i želja od ljeta i susreta s novim ljudima, najvažnije i najkorisnije.

Naime, poznati su nam svima scenariji oko kojih se šalimo:  „Plaže i mjesta na moru su puna  „Galebova“ koji jedva čekaju da dođe sezona pa da počnu zavoditi turistkinje; ili ljeti svi samo gledaju jedni druge po plaži jedva čekajući večer i neku „akciju“ (pod akcijom se dakako podrazumijeva seksualna aktivnost).  

Istina je da su ljeti misli i želje vezane uz seksualnost češće nego zimi. Između ostalog to je i zbog toga što sunce izaziva proizvodnju serotonina, dopamina i hormona stimulacije melanocita (MHS) u tijelu a ti hormoni podižu raspoloženje i pobuđuju libido. Osim toga, ljeti su tijela više razgolićena i više izložena pogledima što također, naročito kod muškaraca, pobuđuje seksualnu želju.Treći i ne manje bitan je i faktor „opuštanja“, znamo da smo na godišnjem odmoru, da nemamo posovnih niti fakultetskih obaveza, da smo daleko od grada u kojem živimo i sve to po malo djeluje da nam granice prema novim ljudima i prema vlastitim stavovima, postanu mekše i propusnije te tako lakše ulazimo u odnose sa seksualno privlačnim osobama.

Važno je znati i ovo: Provedeno je više znanstvenih studija koje su pokazale da muškarci pokazuju više interesa za seks bez emocija od žena. 1990 godine antropolozi Townsen i Levy sa Sveučilišta u Syracusi proveli su istraživanje koje je pkazalo da muškarci odluku da li žele imati spolni odnos  s određenom osobom donose isključivo na temelju fizičke privlačnosti. Žene pak razmatraju velik broj čimbenika prije donošenja odluke za ulazak u seksualni odnos, npr. Zanima li ga veza sa mnom? Postoji li još neka žena u igri? Voli li me? Ima li potencijala? itd.

U jednom drugom istraživanju sociobiolozi Ellis i Symons došli su do rezultata da mlađe žena češće stupaju u seksualni odnos s muškarcem ako on pokaže potencijal i zanimanje za potomstvo koje ona već ima ili bi mogla imati. Što se tiče vremena potrebnog za ulazak u seksualni odnos, istraživanje je pokazalo da muškarcima ono nije nikakav problem – spremni su imati seks sa ženom koju znaju 5 minuta jednako kao sa ženom koju poznaju već 5 godina. Kod žena je vrijeme važan čimbenik pa će tako žene lakše ući u seksualni odnos s privlačnim muškarcem kojeg poznaju dulje vrijeme nego s privlačnim muškarcem kojeg su tek upoznale.

Sva istraživanja pokazuju da muškarci imaju dvostruko više „usputnih“ seksualnih odnosa ili avantura nego žene. Osnovni razlog zbog kojeg se muškarci upuštaju u neobavezni seks je seksualna razlićitost. Glavni razlog zbog kojeg se žene upuštaju u seksualne aventure je nedostatak ljubavi što uzrokuje smanjeno samopouzdanje i u većini slučajeva žene nisu stanju odvojiti seks od ljubavi dok je muškarcima seks samo seks.

Vratimo se sad onim, malo prije spomenutim očekivanjima. Ako se, kao moja klijentica s početka teksta, želimo s mora vratiti „ne slomljenog“ srca, onda je važno pogledati u njega prije puta i upoznati dobro svoja očekivanja kao i znanja o različitim motivima ulaska u ljetne avanture za muškarce i žene. Također važno je posvjestiti si:  Da li uopće želim na moru sresti neku novu osobu, nekog zanimljivog muškarca i provoditi neko vrijeme s njim? Ako želim, da li sam ja kao osoba inače otvorena za kratkotrajnije veze ili je pak slika koju imam u sebi o vezama, pretežno slika dugotrajnije, predanije veze. Ako su sebi imam ideju da želim dugotrajniju i predaniju vezu da li bih mogla imati vezu na daljinu? Jer to su opcije u kojima se možete naći. Ukoliko prepoznajete u sebi želju da na godišnjem odmoru upoznate nekog fatalnog, nekog s kim ćete živjeti „happily ever after“ onda trebate malo svoje želje usporediti s realitetom. Moguće je na godišnjem odmoru upoznati nekog fatalnog i ostati s njim dugo no statistika nam kazuje da su one druge kombinacije češće - da ne dolaze svi redom na more sa željom da započnu dugogodišnju predanu, monogamnu vezu.  

Što u tom slučaju? Možda je najpametnije zadržati svoj jasan stav u srcu i ulaziti u odnose samo do granice ugode tj. ne prelaziti granicu koja bi mogla jako povrijediti vlastito srce. Što to konkretno znači opet ovisi od osobe do osobe – za nekoga će to biti NE ulaziti u seksualne odnose, za nekog drugog će biti NE ulaziti u romantične odnose niti provoditi vrijeme samo u dvoje već biti u većem društvu.... Vrlo lako se može dogoditi da druga osoba ima drugačije želje i drugačije granice – važno je, pogotovo tu mislim na mlade djevojke, jasno reći drugoj osobi do kuda sam spremna u odnosu ići i ako to drugoj osobi odgovara, možemo se družiti. Ukoliko druga osoba ima veća očekivanja, onda će odmah znati na čemu je pa će moći odustati od druženja ako mu je to premalo ili ako nije u skladu s njegovim očekivanjima.

Što ako u sebi osvjestimo da nam predana duga veza nije ni na kraj pameti i da bismo od ljeta željele avanturu u kojoj ćemo uživati i rado je se sjećati nakon povratka u svoj grad? Onda postavljamo drugačija pravila igre. Znamo da ne želimo neku ozbiljnu vezu već želimo druženje, igru, uživanje. Moguće je da ćemo susresti baš takvu osobu, što nam je, u stvari, i želja.

Važno je osvjestiti si da ta osoba možda takvu istu želju ima već neko vrijeme i da je možda ta osoba ulazila u takve kratkotrajne avanture često pa tako i imala seksualne kontakte s određenim brojem osoba. Važno je biti svjesna da sam tu osobu tek upoznala, da još ne znam ništa o njoj i da je broj seksualnih partnerica s kojima je ta osoba bila možda poprilično velik. Važno je biti svjesna rizika i učiniti što je potrebno da se rizik ukloni ili svede na njamanju moguću mjeru. Ne mislm pri tome samo na korištenje kondoma već i na neke druge aktivnosti npr. – da li želim imati oralni seks s osobom za kou ne znam s koliko je seksualnih partnera bila? Koliko sam spremna emocionalno se otvoriti i dijeliti neke svoje tajne sa osobom koju još ne poznajem? Da li se želim voziti s tom osobom nakon večernjeg provoda u kojem smo svi konzumirali alkohol?  Koliko su naše kulturološke pozadine drugačije i da li neka moja ponašanja osoba može shvatiti drugačije te se time mogu naći u neželjenoj situaciji? Da li znam koje su moje granice u konzumiranju pića i da li znam stati na vrijeme, prije nego izgubim kočnice koje želim i koje su mi potrebne?

Ovako kad sve ovo sažmem u jedan kratki tekst, zazvone mi riječi one moje mlade klijentice „Kakav će mi onda uopće biti odmor?“. Zaista mi zvuči  da u ovom mom tekstu ima više opasnosti i preporuka nego u drugim mojim tekstovima, ali čvrsto vjerujem da je to potrebno i važno. Ako želite ovo ljeto i još puno ljeta uživati na moru u druženjima s novim ljudima i istraživanjima svojih očekivanja i želja, onda je doza razumnog opreza i svjesnosti sebe jako važna i omogućava nam da uživamo i kad ljeto prođe. Sigurno niti jedan od vas čitateljica, kada pogleda u svoje želje ne vidi sebe zabrinutu zbog neke spolno prenosive bolesti, neželjene trudnoće ili emocionalne povrede. A da se to ne bi dogodilo, da biste vesele i bezbrižne ušle u jesen, važno je o nekim situacijama voditi računa. Ljeto je puno izazova koji nam mogu ostaviti prekrasne uspomene i radosti u srcu no ima i onu drugu stranu koju treba prevenirati.

Vjerujem da će moja klijentica, koja si je dobro definirala želje i očekivanja, s godišnjeg odmora donijeti samo lijepe uspomene i „cijelo“ srce. Ona zna da ne želi ulaziti u ljetne avanture ali joj ne bi bilo krivo kada bi na moru upoznala nekog iz Zgreba ili okolice s kim bi se mogla nastaviti družiti i na jesen. Možda će joj se to i ostvariti – ljeto nas može iznenaditi. Onima koji žele ljetne avanture, druženja i uživanja, želim da im se to i ostvari i da se vrate u svoje gradove puni lijepih uspomena, novih kvalitetnih prijateljstava i također, cijelog srca.

Ponekad u moju praksu dođu parovi koji su doživjeli i preživjeli nevjeru u svojoj vezi. Ponekad je nevjeran bio partner, ponekad je nevjerna bila partnerica, ne bih mogla izdvojiti da, u mom iskustvu rada s parovima, jedan spol to radi češće od drugog.

Svaka nevjera i svaki par je posebna priča no nešto je zajedničko onima koji dođu kod mene tražiti pomoć kako oprostiti i krenuti zajedno dalje: osoba koja je doživjela nevjeru partnera/ice je puna ljutnje, bijesa, ogorčenja, ponekad mržnje, povrijeđena je i razočarana. Osoba koja je bila nevjerna osjeća se krivom, želi popraviti stvar i najradije bi da se o nevjeri više nikada ne spomene niti jedna riječ. Dakle, polazišta su jako različita i ona su izazov na samom početku terapijskog/savjetodavnog procesa.

Krenuti ponovo zajedno nakon nevjere nikada nije lako niti brzo. Da bi se uopće krenulo, važno je da par osvijesti što je bilo na početku, davno prije nevjere? Pa ih stoga uvijek pitam kako oni definiraju nevjeru i što se konkretno njima dogodilo - da li se radilo o seksualnom odnosu sa trećom osobom ili je u pitanju emocionalna nevjera, poljupci ili nešto drugo? Da li se radilo samo o jednom trenutku ili je u pitanju dulja veza koja je u tajnosti trajala paralelno s broakom/partnerstvom i koja je uključivala puno laganja i skrivanja? Zatim ih pitam da li su razgovarali o nevjeri u fazi upoznavanja? Da li su jasno rekli koji su njihovi stavovi i što očekuju jedno od drugog. U najvećem broju slučajeva kažu da nisu razgovarali, da što se tu ima pričati – zna se što je nevjera i podrazumijeva se da se to ne radi.

No, tomu nije tako. Nema jasne definicije nevjere koja bi vrijedila za sve parove, nit je jasno koje su posljedice nevjere. Svaki par za sebe treba odrediti što je za njih nevjera: da li je to seksualno chatanje s nekom osobom bez vizualnog i/ili fizičkog kontakta, da li je to poljubac, seksualni odnos, emocije koje se jave za neku drugu osobu.... Zreli parovi to definiraju u početku veze i tako učine jasnija pravila igre. Dakako, da jasna pravila, sama po sebi neće biti prevencija nevjere ali omogućavaju partnerima da jasno znaju što su se dogovorili i da vide da li to mogu poštivati.

Nadalje, kad par jasno definira što je za njih dvoje nevjera, važno je reći i koje su, za njih dvoje, posljedice nevjere – što ćemo učiniti ako jedno od nas dvoje u nekom trenutku bude nevjerno? Da li to znači kraj našeg braka/partnerstva ili ćemo pokušati popraviti što se popraviti dade? 

Većina parova, to već i znate, ima pravilo da o tome uopće ne pričaju, kao da nevjere nema na ovome svijetu i kao da nam neumoljiva statistika ne kazuje da preko 50% osoba u predanim vezama (braku ili partnerstvu) u nekom trenutku u svom životu učini preljub.

I onda kad se nevjera dogodi, ne znaju što učiniti, kako se postaviti? Da li se uopće može nešto učiniti? Kako izaći iz tog oblaka koji se nadvio nad njih i kao da ih je progutao? Iskreno, zaista je teško i neki parovi ne uspjevaju. No, gledala sam mnoge parove koji su uspjeli, koji su prebrodili bol, razočarenje, gubitak, grižnju savijesti... i uspjeli sačuvati obitelj i ostati zajedno, ponekad čak kvalitetnije nego što je to bilo prije nevjere. Dakako, motivacija zašto ostati zajedno je jako bitna – što je to u našem braku/partnerstvu, u toj drugoj osobi, što mi je vrijedno toliko da želim oprostiti i ostati s osobom koja mi je bila nevjerna?

U samom procesu opraštanja i ponovne gradnje povjerenja i intimnosti, važno je dati prostora boli i razgovarati o osjećajima - kako prevarene osobe tako i one koja je prevarila. Ta faza traje različito od osobe do osobe, no treba imati strpljenja i ne preskočiti prebrzo u slijedeću fazu. Ponekad prevarenoj osobi treba puno vremena i puno izražavanja ljutnje da bi mogla početi konstruktivno razgovarati i slušati i onda je važno čekati da se te prve emocije šoka i nevjerice „ispušu“. Tada polako partneri trebaju moći izraziti svoje osjećaje te čuti i doživjeti osjećaje drugog.

Nakon toga potrebno je početi pričati ne o samoj nevjeri, već o onome što je dovelo do nje? Što je krenulo nizbrdo prije nevjere, gdje nismo vidjeli da se udaljujemo jedno od drugog, koje potrebe smo željeli zadovoljiti kada smo se upustili u odnos s nekom trećom osobom? Da li je problem bio u seksualnim odnosima ili negdje drugdje? Nije lako razgovarati o tim temama i vjerujem da većina klijenata koji dolaze nakon nevjere, dolaze baš zato što ne znaju kako sami pokrenuti tu bolnu temu i kako čuti i staviti u kontekst zajedničke odgovornosti sve ono što je dovelo do tog čina. Ako se o tome ne porazgovara, ako se ne dodirnu svi aspekti tog čina, teško će se ponovo izgraditi povjerenje među partnerima. U ovoj fazi je za očekivati dosta negiranja i prebacivanja odgovornosti s obje strane, no cilj je da s vremenom oboje uvide da su postojali stavovi, obrasci ponašanja i procesi koji su doveli do nevjere. U osvještavanju toga što je bilo prije, leži potencijal da se ponovno izgradi povjerenje. Neki parovi odustanu u ovoj fazi jer uvide da ono što je bilo prije nije odnos kakvog su mislili da imaju i ne vide mogućnost da se dogode promjene koje bi njima bile dovoljno dobre.

 Oni parovi koji uspiju usvojiti uvide, prihvatiti odgovornost i koji žele odnos graditi dalje, imaju pred sobom još dosta izazova. Jedan od njih je kada i kako ponovo početi biti intimni i imati seksualne odnose. Neki su mi spominjali da im se javljaju slike nevjerne osobe s trećom osobom kada pomisle na seks i da im to onemogućava tjelesno približavanje. Neki osjećaju potrebu za revanšizmom i čini im se da će moći imati seksualne odnose s njom/njim tek nakon što i sami učine isto. Neki suzdžavanje od seksa doživljavaju kao kaznu za počinjeni prijestup i dok ne osjete da je kazna dovoljno dugo trajala, imaju osjećaj da ne mogu biti seksualno bliski sa svojim partnerom/icom. Koji god bio razlog, uglavnom je teška pomisao na seks nakon nevjere.

Ja klijentima ponudim put postepenog zbližavanja: prvo da se počnu samo masirati po tijelu, ne-erotski i ne –seksualno. Tako će polako obnoviti kontakt s tijelom druge osobe. Nakon određenog protoka vremena (možda dva tjedna ili više po potrebi), ponudim im da se počnu, uz masažu, ljubiti po tijelu i maziti jedno drugo nježnije od masaže. Dakako, uz te vježbe, važno je i razgovarati o tome kako se osjećaju, da li se javljaju neki nemiri dok se dodiruju, da li im je ugodno, da li osjećaju da se povjerenje gradi....?

Slijedeća faza je erotski dodir ali bez penetracije: poljupci, maženja, stimulacija rukom. Tu je već važan i razgovor o dodirima koje žele primiti, o položajima u kojima im je najugodnije biti, o eventualnim igricama koje bi uključili u svoje dodire, da li žele orgazam? Većina parova ostaje na ovoj fazi dok ne osjete da žele penetraciju i da im je postepeno približavanje i paralelni razgovori o povjerenju i intimnosti, pomoglo da se opuste i prepuste jedno drugome u seksualnom činu s penetracijom.  Za neke parove tu se radi o tjednima za neke o mjesecima, važno je ne žuriti i slijediti ritam koji je dobar za taj par.   

Uz te dodire i gradnju povjerenja u intimnom odnosu važna je i gradnja povjerenja u svakodnevnim situacijama, važna je pouzdanost i odgovornost. Drago mi je reći da sam gledala parove koji su nakon nevjere uspjeli izgraditi puno otvoreniji i zreliji odnos i kojima je šok zbog nevjere pomogao da shvate pogreške u svom odnosu koje su činili prije. Neki su i puno više počeli uživati u seksualnom životu jer su se otvorili i rekli što im treba a što im je prije nedostajalo ili im se nije svidjelo. Dakako, zašto bi se morala dogoditi nevjera da se to uvidi? Otvorene razgovore i emocionalnu zrelost je moguće i poželjno graditi i bez tereta nevjere. Važno je to imati na umu i kako se to kaže u zdravstvu – „djelovati u prostoru preventive a ne kurative“. Preventiva je bezbolnija i uspješnija od kurative.