Bolni grč, objavljeno u Sensi br. 58, u listopadu 2012.

          Ženske seksualne smetnje, to sam već spominjala u ovim kolumnama, dijelimo na poremećaje želje, poremećaje uzbuđenja, poremećaje orgazma i poremećaje vezane uz bolnost pri seksualnom odnosu. U ovu zadnju skupinu spada vaginizam a definira se kao nevoljna kontrakcija vanjske trećine mišićnog zida vagine koja onemogućava penetraciju tijekom seksualnog odnosa. Ponekad se javlja i kod pokušaja penetracije prstom ili kod pokušaja umetanja tampona. Može se javiti i tijekom ginekološkog pregleda.

         Radila sam s dosta žena koje su patile od nekog oblika vaginizma, ponekad se radilo o nemogućnosti penetracije penisom i taj nevoljni grč se javljao samo u trenucima kada bi  partner približio penis vagini a ponekad bi se taj grč javio već pri pomisli da bi se partner ili ginekolog/inja mogli početi približavati genitalnom području žene.

Istraživanja nam pokazuju da se vaginizam može povezati sa seksualnim nasiljem u osobnoj povijesti žene. Može biti posljedica nesvjesne precepcije penisa kao oružja ili prijetnje ili doživljaja seksualnog odnosa kao ugrožavajućeg za ženu. Ponekad nastupa nakon doživljene boli pri seksualnom odnosu, kao odraz anticipacije boli. Javlja se i kod žena koje se u vezi osjećaju emocionalno zlostavljane pa onda predstavlja neverbalni izraz protesta protiv takvog odnosa. Postoji i povezanost pojave vaginizma sa strogim odgojem u kojem se seksualnost prikazivala kao nešto sramotno, grešno, prljavo.

Sjećam se nekih klijentica koje su došle u moju praksu tražeći pomoć nakon višegodišnje nemogućnosti imanja penetracije s partnerom. Među njima posebno bih izdvojila dvije klijentice – jednu klijenticu koja je bila u višegodišnjoj vezi s partnerom i nije se željela vjenčati s njime dok ne riješi problem koji ju je mučio i jednu koja je došla nakon 10 godina braka (plus vrijeme hodanja prije braka) u kojem nije bilo niti jedne penetracije.

Obje te žene su jako plakale na prvom susretu, to je bilo za njih prvi puta da otvoreno pričaju o problemu kojeg su se jako sramile, koji ih je mučio, nisu ga željele (obje su imale emocionalno kvalitetne veze) i pred kojim su se osjećale potpuno nemoćne. Obje su imale partnere koji su ih razumjeli, bili im podrška i prihvatili višegodišnje odnose bez penetracije. I jedna i druga su imale još nešto zajedničko – obje su doživljavale orgazam s partnerima stimulacijom klitorisa. Njima sama pomisao na seksualnu intimnost s njihovim partnerima nije bila zastrašujuća, mogle su uživati u poljupcima, zagrljajima i vanjskom podražaju klitorisa, no na pomisao na penetraciju, njihovo tijelo ih ne bi poslušalo već bi se dogodio taj bolni grč i razočarenje ponovnim neuspjehom. Obje su više puta rekla da žele biti „normalne“. Svoju smetnju su doživljavale kao neprijatelja koji ih čini nenormalnima.

Uzroci njihovih smetnji su bili različiti i zato želim ispričati i jednu i drugu priču da bih vama, čitateljicama, predočila kako različite situacije kod žena mogu rezultirati sličnim smetnjama ali i da biste se možda pronašle u nekoj sličnoj priči i da biste se lakše odlučila rješavati poremećaj ako postoji i kod vas. Naime, važno mi je reći da nam istraživanja pokazuju da  žene koje imaju seksualne poremećaje najčešće prešućuju problem, svoj seksualni život doživljavaju tegobnim i svoje probleme čuvaju u sebi te rijetko traže pomoć. A pomoći ima ... i s vaginizmom, kao i s drugim smetnjama se može raditi i postići zadovoljavajući napradak ili potpuno izlječenje.

Vraćam se priči mojih klijentica. Prva spomenuta klijentica, ona koja je bila u višegodišnjoj vezi je kao mala imala sobu blizu roditeljske. Više puta je noću čula zvukove iz roditeljske sobe  koje je ona protumačila kao izraz velike majčine boli. Sada, kao odrasla žena ona je svjesna da takvi zvukovi mogu značiti baš suprotno, da je mama jako uživala, ali tada dok je bila mala, ona je slušala te zvukove i plakala osjećajući se nemoćna da pomogne mami, suosjećajući jako s onim što je ona doživljavala kao veliku maminu bol. Nikada nije spomenula roditeljima da je čula te zvukove, nikada nije iz svoje sobe zaplakala i pozvala roditelje, samo je šutjela i nosila svoju bol. Sjeća se da je tada jako zazirala od tate jer je povezala da je on taj koji je bezosjećajan i mami nanosi bol. Plakala je i dok je pričala o svom doživljaju tate u to vrijeme jer se osjećala jako kriva što ga je doživljavala na taj način a on je bio dobar otac i brinuo se za nju. Kako je odrastala, te zvukove više nije čula i malo po malo ih je i zaboravila (odnosno mislila je da ih je zaboravila) i nije više mislila na njih. Bila je doduše u odnosima s dečkima sramežljiva i povučena ali nije to povezivala sa svojim doživljajem zvukova iz spavaće sobe mame i tate. Kad je upoznala svog današnjeg partnera željela je vezu (imala je po svojim kriterijima već puno godina i osjećala je da podosta kasni za svojim vršnjakinjama), on joj se svidio kao muškarac i mislila je da je napokon za nju došao period uživanja u ljubavi. Prvo njihovo zajedničko ljeto bilo je prilika za seksualni odnos i ona ga je s radošću i uzbuđenjem čekala. Pokušaj penetracije joj je bio jako bolan, mislila je da je to zbog himena. Ponovni pokušaj je bio jednako bolan i uz pokušaje koji nikako nisu uspjevali, prošlo je ljeto. Ona je bila zbunjena, razočarana, frustrirana i osjećala se jako loše. Zbog toga su odlučili neko vrijeme ne više pokušavati nego uživati u ljubljenju i oralnim i ručnim stimulacijma. Pokušali su kasnije još par puta, kako je svaki puta njoj bilo jako fizički bolno a i osjećala se emocionalno jako loše, oni su odustali od pokušavanja. Kad je došla kod mene veza je bila u fazi kada je njen partner spominjao brak i ona je shvatila da se ne može udati za njega ako ne uspje rješiti problem grčenja mišića. Tek na terapiji se sjetila zvukova iz roditeljske sobe, do tada svoju smetnju nije povezivala s tim doživljajem. Ni dok je bila u terapiji nije željela razgovarati s mamom niti ju pitati kako se stvarno osjećala. Seksualnost nije bila tema o kojoj se u njihovoj kući govorilo. Dakle seks niti seksualnost nisu bili spominjani ni u kakvom kontekstu kao da taj dio života ne postoji tako da se ona nikada nije odlučila započeti razgovor s mamom i promjeniti to neizgovoreno pravilo. Ona je željela svoj problem rješavati sama, odnosno s partnerom a u njenom roditeljskom domu je ne-spominjanje seksualnih tema ostalo prisutno.

Klijentica koja je bila u braku je imala drugačije iskustvo – u njenom domu se spominjala seksualnost no u vrlo rigidnom kontekstu – to je nešto loše i sramotno, djevojke to ne rade dok se ne udaju, a one koje to rade su osobe lošeg  morala  (koristili su se i pogrdni nazivi za takve žene). Obitelj je bila religiozna pa je seks prije braka bio spominjan i u kontekstu grijeha prema Bogu. Klijentica je odrasla s velikom željom da nema seksualnih odnosa do braka i bila je sretna s tom odlukom. No, kad je upoznala svog muža i kad su, nakon dvije godine hodanja, vidjeli da se jako lijepo slažu i da žele biti zajedno, ona je odlučila da neće čekati do vjenčanja već da će se upustiti u seksualni odnos s njim. On je također bio iz religiozne obitelji pa su otvoreno razgovarali o tome čekati li do braka ili ne. Oboje su osjetili da žele ostati zajedno i da je to u stvari za njih već predana veza pa su odlučili da će ipak imati odnose prije braka.  Prvi pokušaj je bio začinjen njenom željom i uzbuđenjem no bol koji je osjetila i nemogućnost penetracije su je šokirali. Otišla je kod ginekologa koji je posumnjao na rigidni himen pa joj je odstranjen kirurški. No i nakon toga penetracija nije bila moguća. Oboje su pomislili da je to znak da ne trebaju pokušavati prije braka. Nakon što su se vjenčali situacija se nije promijenila. Dolazak na terapiju je inicirao on koji je polako počeo osjećati da mu postaje teško živjeti u braku bez penetracije a željeli su i dijete.

Strah od penetracije kod obaju klijentica je bio toliko velik i toliko potisnut da je prvi korak u terapiji bio suočavaje sa strahom i sa slikama koje su posložile u sebi. Bilo je to straha od boli, od grešnosti čina, od gubitka sebe, od nepoznatog zastrašujućeg koje će se dogoditi kad se dogodi penetracija.

Kod klijentice u braku terapija je trajala 6 mjeseci. Nakon rada na strahu radile smo na opuštanju i razvijanju povjerenja. Njen suprug je također redovno dolazio i bio vrlo aktivan u terapiji tako da su oni uspjeli imati prvu penetraciju nakon 5 mjeseci  i ona je vrlo brzo nekon toga zatrudnjela. Njihova bebica je sad već djetešce koje priča, hoda, trči i jako ih veseli.  

Klijentica koja je bila u vezi dolazila je nešto dulje. Rad na opuštanju i stvaranju povjerenja između njih dvoje je bio zahtjevan jer su izašli na površinu i neki drugi problemi koje su oni imali u vezi a s kojima se nisu nosili jer je vaginizam bio glavni problem koji ih je mučio. Pitanje povjerenja u njega za nju se, u jednom trenutku, pokazalo jako bolnim i teškim. Počelo joj je smetati što je on od nje očekivao da se ona brine za njega i njihov zajednički stan a on nije sudjelovao u pospremanju, kuhanju ni drugim poslovima. No, bio je dovoljno otvoren da čuje njene potrebe i da promijeni kod sebe neke navike i očekivanja. Izašli su bili i još neki emocionalni problemi u vezi ali su zajednički uspjeli doći do razine koja je zadovoljavala oboje. Nakon što su ti problemi bili (za njh ) uspješno rješeni, počeli smo s intimnim vježbama. Nakon što su uspjeli malo po malo imati penetraciju prstom, rad se poprilično ubrzao pa su uskoro uspjeli, polako i opet malo po malo imati i penetraciju penisom. Na dan kada mi je ispričala da su uspjeli staviti glans penisa u vaginu, sva je sjajila od sreće. Dakako opet je plakala ali to su bile suze radosnice. Ponovila je nekoliko puta da će i ona biti normalna. Poslala mi je sliku s vjenčanja a zadnji puta kad mi se javila napisala je da su dobro i da su počeli raditi bebu.

Obje ove priče imaju sretan završetak, za sada. Obje klijentice su bile očajne na početku terapije i osjećale se potpuno nemoćno pred grčem vagine kojeg na svjesnoj razini nisu željele niti činile. Hrabro su se suočavala se svojim strahovima, pričale o njima i dovodile svoje stavove u pitanje. To im je omogućilo da uspiju izgraditi povjerenje u svoje partnere i da se uspiju prepustiti partneru i odnosu. Prihvatile su i vježbe postupnog širenja i prakticirale ih redovno same i s partnerom. Sve to im je omogućilo da danas imaju seksualne odnose koji im pričinjaju užitak i da se osjećaju dobro u svojoj koži. Ako ste se pronašle u ovim pričama, drage čitateljice, ako i vi osjećate taj bolni, nesvjesni grč i zazirete od pokušaja penetracije, pronađite u sebi hrabrost za suočavanje i terapiju i nemojte odgađati rješavanje svog problema. Isplati se.