Neki dan me pitala klijentica da li smo mi ljudi kao vrsta monogamni ili poligamni? Preciznije, dodala je, da li smo mi kao vrsta određeni za seks samo s jednom osobom u jednom periodu svog života ili možemo u istom vremenskom periodu, ne u istom trenutku, imati seks s više osoba? Kad sam joj rekla da se na to pitanje ne može odgovoriti s „Mi smo ljudi monogamni“ ili „Mi smo ljudi poligamni“, kao da joj je malo laknulo. Rekla je da su ona i partner razgovarali o toj temi i da je on bio jako čvrst u stavu da smo mi ljudi pologamni (misleći pri tome na seks s više osoba a ne na definiciju poligamnosti a to je brak s više osoba) i da sva druga razmišljanja nisu utemeljena u činjenicama. Taj razgovor s njom me motivirao za današnju kolumnu jer ne rijetko dobijem slična pitanja ili prisustvujem sličnim diskusijama u kojima se očekuje da će odgovor na kraju biti samo jedan.
Sociologinja dr. Pepper Schwartz u svojoj knjizi „Sve što znate o ljubavi i seksu, pogrešno je“, pokušava razgolititi neke proširene mitove. Pa tako raspravlja i o tome da li su muškarci više poligamni a žene više monogamne? Kaže nam ona, da muškarci više masturbiraju od žena, da više maštaju o seksu, da imaju u prosjeku više snošaja od žena i da možda imaju i više seksualne želje od žena ali da te razlike nipošto ne stavljaju muškarce u različitu seksualnu kategoriju od žena. Te razlike, kaže dr. Schwartz nisu dovoljno velike da podijele muškarce i žene na poligamne i monogamne kategorije. Kaže nam dr. Schwartz da sociobiologija i psihobiologija pišu o „sebičnom genu“: muškarci žele oploditi što više žena mogu kako bi prenijeli svoj DNK, a žene, budući da im je mogućnost podmlatka ograničena, moraju investirati u kvalitetu i ne u kvantitetu i stoga vrlo oprezno odabiru svoje partnere za krevet. No, navodi dr. Schwartz u svojoj knjizi, ta stereotipizacija ne odgovara podacima. Sociološka istraživanja pokazuju kako samo oko 10 do 15 % muškaraca i žena vjeruju u nemonogamiju.
Dr Marty Klein, poznati američki seksualni terapeut, koji je više puta boravio i držao predavanja u Hrvatskoj, kaže da je ideja o ženskoj sklonosti monogamiji i muškoj sklonosti poligamiji u stvari potpuno društveno objašnjiva. Muškarac, tvrdi dr. Klein, kroz svoj život, od svojih roditelja i drugih odraslih ljudi s kojima raste, te uz pomoć medija i prijatelja, uči određene fantazije: juriti za što više žena moguće, osvojiti ih pa zatim izbjegavati. A žene, pod utjecajem tih istih izvora s kojima rastu, uče drugačije fantazije: pronaći, uloviti i skrasiti se s gospodinom Pravim. Iz toga postaje jasno da je monogamija ostvarenje ženskih naučenih fantazija a u isto vrijeme je to poraz za mušku naučenu fantaziju. Žene nauče očekivati monogamiju a muškarci nauče bojati je se i prezirati ju.
No, kaže dr. Pepper Schwartz, da najnovije statistike pokazuju promjene u doživljaju monogamije i nemonogamije. Velika znanstvena studija „Istraživanje nacionalnog mijenja“, objavljena u The Social Organisation of Sex, University of Chicago Press, 1998, pokazuje da ima mnogo više nemonogamije i među muškarcima i među ženama mlađima od 25 godina. Statistički podaci za tu skupinu su vrlo slični i dr. Schwartz time potkrepljuje svoju tvrdnju da -- kad su kazne za nemonogamiju iste, onda i ponašanje počinje biti isto. Podsjeća nas ona na rigidne kazne i sramotu koju su doživljavale u prošlosti žene koje su bile nemonogamne, dok se to isto ponašanje kod muškaraca nagrađivalo i/ili smatralo poželjnim i uobičajenim.
Dr. Schwartz daje primjer i muške homoseksualne populacije za koju kaže da su, za nju, seksualni šampioni svijeta te da su tražili mnogo više seksa izvan svojih veza. No, kad se pojavio AIDS, homoseksualna kultura se promijenila. Zadržati dobrog i zdravog partnera postalo je važnije nego imati seks izvan veze. S pojavom i širenjem AIDS-a, časopisi za homoseksualce u Americi počeli su propagirati radosti monogamije i mnogi homoseksualni muškarci su poslati poput heteroseksualnih muškaraca – skloniji monogamnoj vezi nego seksualnim izletima naokolo.
Dr. Helen Fisher, antropologinja, analizirajući opširne etnografske spise, nudi zanimljive podatke o višeljublju žena. Ona je pronašla da žene u plemenskim društvima mijenjaju partnere češće nego što nam to sociobiolozi daju na znanje. Novog muškarca žena traži u trenutku kada najmlađe dijete prestane sisati i kad je žena ponovo plodna. Dr. Fisher je pronašla mnoga društva u kojima žene drže nekoliko muškaraca „na lancu“ kako bi dobile što žele od njih.
U svojoj knjizi „Zašto volimo“, dr. Fisher prikazuje što je otkrila svojim dugogodišnjim radom i istraživanjima, kao i suradnjom s neuroznanstvenicima u istraživanju mozga. Ona nam kaže da se, kod nas ljudi, kako žena tako i muškaraca, seksualni poriv sastoji od tri različita poriva: Romantična ljubav, požuda i privrženost. Zbog romantične ljubavi ljudi pjevaju, ubijaju, zbog nje žive i umiru, kaže dr. Fišer. Romantična ljubav je duboko isprepletena s druga dva poriva a to su: požuda, žudnja za seksualnim ispunjenjem i privrženost, osjećaj spokoja, sigurnosti i jedinstva s dugogodišnjim partnerom. Svaki od ta tri temeljna poriva za parenjem putuje različitim putevima u mozgu i svaki potiče drugačije ponašanje, nade i snove. Svaki je povezan s drugačijim neurokemijskim tvarima: požuda je i kod muškaraca i kod žena povezana s hormonom testosteronom. Romantična ljubav je povezana s prirodnom poticajnom tvari – dopaminom a možda i serotoninom. Privrženost između muškarca i žene prvenstveno stvaraju hormoni oksitocin i vazopresin. Sve te tri moždane mreže - požuda, privrženost i romantična privlačnost, kaže dr. Fisher, sustavi su s više ciljeva i seksualni poriv ne služi samo za razmnožavanje već i pronalaženje i održavanje prijateljstva, emocionalne povezanosti i brižnosti, seksualni poriv daje čvrstoću mišićima i opušta um i još mnogo toga. Ova njena istraživanja bacaju novi snop svjetlosti na pitanje monogamnosti i poligamnost ljudi. Ona kaže da se može dogoditi da sva tri poriva usmjerimo na istu osobu, no moguće je da ta tri poriva nemamo usmjerena na jednu već na dvije (ili tri osobe). Istraživanja idu dalje i vremenom ćemo, nadamo se, znati još preciznije kako i zašto ti porivi mogu biti usmjereni samo na jednu ili na više osoba.
Kad uzmemo u obzir sve izneseno, vjerujem da je jasnije kako je pitanje monogamnosti i poligamnosti, odnosno odabir jednog seksualnog partnera ili više njih, tema, za sada, bez jednog konačnog i sveobuhvatnog zaključka. Ljudska monogamnost i poligamnost ostaju i dalje podložni istraživanjima i promjenama kao i izboru svake pojedine osobe i svakog pojedinog para unutar kulture u kojoj žive.
Sociologinja dr. Pepper Schwartz u svojoj knjizi „Sve što znate o ljubavi i seksu, pogrešno je“, pokušava razgolititi neke proširene mitove. Pa tako raspravlja i o tome da li su muškarci više poligamni a žene više monogamne? Kaže nam ona, da muškarci više masturbiraju od žena, da više maštaju o seksu, da imaju u prosjeku više snošaja od žena i da možda imaju i više seksualne želje od žena ali da te razlike nipošto ne stavljaju muškarce u različitu seksualnu kategoriju od žena. Te razlike, kaže dr. Schwartz nisu dovoljno velike da podijele muškarce i žene na poligamne i monogamne kategorije. Kaže nam dr. Schwartz da sociobiologija i psihobiologija pišu o „sebičnom genu“: muškarci žele oploditi što više žena mogu kako bi prenijeli svoj DNK, a žene, budući da im je mogućnost podmlatka ograničena, moraju investirati u kvalitetu i ne u kvantitetu i stoga vrlo oprezno odabiru svoje partnere za krevet. No, navodi dr. Schwartz u svojoj knjizi, ta stereotipizacija ne odgovara podacima. Sociološka istraživanja pokazuju kako samo oko 10 do 15 % muškaraca i žena vjeruju u nemonogamiju.
Dr Marty Klein, poznati američki seksualni terapeut, koji je više puta boravio i držao predavanja u Hrvatskoj, kaže da je ideja o ženskoj sklonosti monogamiji i muškoj sklonosti poligamiji u stvari potpuno društveno objašnjiva. Muškarac, tvrdi dr. Klein, kroz svoj život, od svojih roditelja i drugih odraslih ljudi s kojima raste, te uz pomoć medija i prijatelja, uči određene fantazije: juriti za što više žena moguće, osvojiti ih pa zatim izbjegavati. A žene, pod utjecajem tih istih izvora s kojima rastu, uče drugačije fantazije: pronaći, uloviti i skrasiti se s gospodinom Pravim. Iz toga postaje jasno da je monogamija ostvarenje ženskih naučenih fantazija a u isto vrijeme je to poraz za mušku naučenu fantaziju. Žene nauče očekivati monogamiju a muškarci nauče bojati je se i prezirati ju.
No, kaže dr. Pepper Schwartz, da najnovije statistike pokazuju promjene u doživljaju monogamije i nemonogamije. Velika znanstvena studija „Istraživanje nacionalnog mijenja“, objavljena u The Social Organisation of Sex, University of Chicago Press, 1998, pokazuje da ima mnogo više nemonogamije i među muškarcima i među ženama mlađima od 25 godina. Statistički podaci za tu skupinu su vrlo slični i dr. Schwartz time potkrepljuje svoju tvrdnju da -- kad su kazne za nemonogamiju iste, onda i ponašanje počinje biti isto. Podsjeća nas ona na rigidne kazne i sramotu koju su doživljavale u prošlosti žene koje su bile nemonogamne, dok se to isto ponašanje kod muškaraca nagrađivalo i/ili smatralo poželjnim i uobičajenim.
Dr. Schwartz daje primjer i muške homoseksualne populacije za koju kaže da su, za nju, seksualni šampioni svijeta te da su tražili mnogo više seksa izvan svojih veza. No, kad se pojavio AIDS, homoseksualna kultura se promijenila. Zadržati dobrog i zdravog partnera postalo je važnije nego imati seks izvan veze. S pojavom i širenjem AIDS-a, časopisi za homoseksualce u Americi počeli su propagirati radosti monogamije i mnogi homoseksualni muškarci su poslati poput heteroseksualnih muškaraca – skloniji monogamnoj vezi nego seksualnim izletima naokolo.
Dr. Helen Fisher, antropologinja, analizirajući opširne etnografske spise, nudi zanimljive podatke o višeljublju žena. Ona je pronašla da žene u plemenskim društvima mijenjaju partnere češće nego što nam to sociobiolozi daju na znanje. Novog muškarca žena traži u trenutku kada najmlađe dijete prestane sisati i kad je žena ponovo plodna. Dr. Fisher je pronašla mnoga društva u kojima žene drže nekoliko muškaraca „na lancu“ kako bi dobile što žele od njih.
U svojoj knjizi „Zašto volimo“, dr. Fisher prikazuje što je otkrila svojim dugogodišnjim radom i istraživanjima, kao i suradnjom s neuroznanstvenicima u istraživanju mozga. Ona nam kaže da se, kod nas ljudi, kako žena tako i muškaraca, seksualni poriv sastoji od tri različita poriva: Romantična ljubav, požuda i privrženost. Zbog romantične ljubavi ljudi pjevaju, ubijaju, zbog nje žive i umiru, kaže dr. Fišer. Romantična ljubav je duboko isprepletena s druga dva poriva a to su: požuda, žudnja za seksualnim ispunjenjem i privrženost, osjećaj spokoja, sigurnosti i jedinstva s dugogodišnjim partnerom. Svaki od ta tri temeljna poriva za parenjem putuje različitim putevima u mozgu i svaki potiče drugačije ponašanje, nade i snove. Svaki je povezan s drugačijim neurokemijskim tvarima: požuda je i kod muškaraca i kod žena povezana s hormonom testosteronom. Romantična ljubav je povezana s prirodnom poticajnom tvari – dopaminom a možda i serotoninom. Privrženost između muškarca i žene prvenstveno stvaraju hormoni oksitocin i vazopresin. Sve te tri moždane mreže - požuda, privrženost i romantična privlačnost, kaže dr. Fisher, sustavi su s više ciljeva i seksualni poriv ne služi samo za razmnožavanje već i pronalaženje i održavanje prijateljstva, emocionalne povezanosti i brižnosti, seksualni poriv daje čvrstoću mišićima i opušta um i još mnogo toga. Ova njena istraživanja bacaju novi snop svjetlosti na pitanje monogamnosti i poligamnost ljudi. Ona kaže da se može dogoditi da sva tri poriva usmjerimo na istu osobu, no moguće je da ta tri poriva nemamo usmjerena na jednu već na dvije (ili tri osobe). Istraživanja idu dalje i vremenom ćemo, nadamo se, znati još preciznije kako i zašto ti porivi mogu biti usmjereni samo na jednu ili na više osoba.
Kad uzmemo u obzir sve izneseno, vjerujem da je jasnije kako je pitanje monogamnosti i poligamnosti, odnosno odabir jednog seksualnog partnera ili više njih, tema, za sada, bez jednog konačnog i sveobuhvatnog zaključka. Ljudska monogamnost i poligamnost ostaju i dalje podložni istraživanjima i promjenama kao i izboru svake pojedine osobe i svakog pojedinog para unutar kulture u kojoj žive.
RSS Feed