Kad je K ušla u moju praksu, bila je vidno nervozna. Doduše, često su klijentice nervozne na prvom susretu, ali sam osjetila da je ta nervoza kod nje jača i da je njena napetost veća nego što to uobičajemo viđam kod klijentica koje dođu prvi puta. Na početku prvog susreta, pitam neke podatke koji su mi važni – jedno od pitanja je i da li su u vezi/braku ili sami. Kad sam postavila K to pitanje, rekla mi je umjesto odgovora „Zato sam i došla.“ Dok nije izgovorila prvu rečenicu, sva ona nervoza i napetost koju sam osjećala se još malo povećala i onda je rekla u jednom dahu „U vezi sam s oženjenim muškarcem već 2 godine. Njegova žena i dvoje djece ne znaju za njegovu vezu samnom. Užasno me je sram jer nikada nisam mislila da bih ja bila osoba koja će biti u vezi s oženjenim muškarcem, to je protiv mojih stavova... ali eto dogodilo se. Volim ga i mrzim sebe i ne znam kako dalje.“
Slušala sam ju i prisjetila se sličnih situacija u kojima su mi klijentice, nekada u suzama, nekada s bijesom, pričale o svojim vezama s oženjenim muškarcima. Svaka je priča posebna i svaki je odnos jedinstven, no moje klijentice koje su mi pričale o svojim vezama s oženjenim muškarcima imale su nešto zajedničko – svaka je bila nesretna i svaka je očekivala da se on rastane od žene i počne živjeti s njom.
Nemaju sve veze s oženjenim muškarcima tu zajedničku točku, dakako. Sigurno ima veza u kojima se žene ne osjećaju nesretno kao moje klijentice. Sigurno ima veza koje imaju drugačiju dinamiku, no ja želim pričati o vezama u kojima su žene te koje čekaju i koje su nesretne jer sam imala više klijentica, uključujući i K, s takvim životnim pričama.
Kod K se cijela priča odvijala postepeno. Poslovno je surađivala s muškarcem u kojeg se s vremenom zaljubila. Kaže da je u toj poslovnoj suradnji on bio vrlo topao, podržavajući. Malo po malo poslovne teme su dobile dodatak i u privatnim temama, pa joj je zatim počeo slati SMS-ove za ugodan dan i laku noć, te je pokazivao iskren interes za njene probleme i njen život. Kaže da se zaljubila u te njegove znakove pažnje. Počela je jedva čekati da ga vidi ili da dobije njegov SMS. Kaže da, kada gleda iz sadašnjeg trenutka, točno može prepoznati mjesta gdje nije trebala napraviti korak naprijed nego nazad ili bar stati ali kaže da tada, kada se sve događalo nije uopće mogla osjetiti da prelazi granice koje bi si inače dopustila. Zaredale su se kavice vezane uz posao, pa je onda slučajno došla i jedna kava za vikend (dakako, povod je bio poslovni, ali sada kaže da žali što je pristala na tu kavu). Nakon prve kave vikendom, došlo ih je još nekoliko i taj joj je čovjek postao jako bliska osoba (u kojeg je ona već bila zaljubljena ali to nije izgovorila). Znala je da je u braku i da ima dvoje djece i kaže, znala je da ne bi nikada ušla u ljubavničku vezu s oženjenoim muškarcem. No, kaže, sad zna, da nije dobro poznavala sebe. Prvi seksualni dodiri su se dogodili uz dosta vina i (pre)malo razmišljanja i nakon toga joj je već počelo biti teško. Kaže da je to bio predivan seksualni odnos, nikada prije toga nije osjetila toliki užitak ni toliku bliskost s nekim muškarcem. Teško je bilo ne poželjeti još takvog užitka. Njegovi dodiri otvarali su u njenom tijelu posebne osjete, svirali posebnu glazbu, kako sama kaže. U seksualnom odnosu s njim zaboravljala je da je on u braku, da je njihova veza skrivena, da je ona tajna ljubavnica, da oboje lažu.
Helen Fisher, doktorica antropologije, koja se bavi istraživanjem izražavanja kemije ljubavi, kaže da kad se zaljubimo, dolazi do dramatičnog pomaka svijesti – predmet ljubavi dobiva posebno značenje. Ta je pojava povezana s time što čovjek nije u stanju osjetiti romantičnu strast prema više osoba odjednom. Nadalje, Helen Fisher je ustvrdila da čovjek opsjednut ljubavlju gotovo svu svoju pozornost usmjerava na voljenu osobu a pri tome zanemaruje posao, prijatelje, hobije, obitelj... Zaljubljena osoba počinje preuveličavati sitnice povezane s voljenom osobom i previše pozornosti poklanjati pozitivnim osobinama svojih dragih pri čemu zanemaruje realitet.
To se bilo dogodilo K, kaže da je doslovce izgubila pojam o dobrom i lošem, o etičnom i moralnom, što joj je prije bilo važno. Jedino o čemu je mislila je bilo kako što češće i što više biti s voljenom osobom. Osjećala je da je on najdivnija osoba na svijetu i da više takvu osobu nikada neće sresti. Ako ga izgubi za nju više neće biti sreće na svijetu. Kaže da je isto osjećao i on i počeo joj je govoriti da se želi rastati od žene i biti s K. Ona vjeruje da je njegova zaljubljenost bila iskrena i da je sve to što joj je rekao o njegovim osjećajima, bilo stvarno. Već možete razumjeti da je nekoliko mjeseci proletjelo „na ljubavničkim lakim krilima“ kao što je rekao Shakespeare.
No uz ljubavnička laka krila ide i druga strana medalje a to je očaj. Ljubavnički osjećaji uzdižu se u nebesa, kaže Helen Fisher, ali i tonu u dubine. Čim voljena osoba malo smanji pažnju, ne javlja se redovno, ne naziva ili ne pokazuje zanosnu pažnju, druga osoba pada u očaj. A biti u vezi s osobom koja je tuđi muž znači da neće biti uvijek i u svakom trenutku poziva, sms-ova, susreta. I očaj će biti čest gost.
Kaže K da sada vidi još trenutaka kada je „trebala“ izaći iz te veze, trenutaka u kojima se zadovoljila s manje nego mrvicama ali tada nije mogla. Iako je bilo čestih trenutaka očaja, trenuci blaženstva dok su bili zajedno su ih nadvladavali. Toliko ga je idealizirala, da je, kada je prvi puta spomenuo da mu je teška pomisao da ne živi sa svojom djecom i da ga boli razmišljanje da će, kad se rastane, s djecom biti samo povremeno, pomislila kako je divan otac i divan čovjek kada razmišlja o svom odnosu sa djecom na takav način.
Da skratim priču, on se, a prošlo je dvije godine od njihovog prvog seksualnog odnosa a još pola godine više od početka zbližavanja, nije rastao od svoje žene. Stalno su bile neke prepreke – još neotplaćen kredit, ženini problemi u firmi i mogućnost otkaza, bolest djeteta....
Rekla mi je da više u stvari ni ne očekuje da će se on zaista rastati, ali u ove dvije godine ona je organizirala život tako da bude njemu dostupna, sve je usmjereno na njega i njihovu vezu i sad ne zna kako ponovo uzeti svoj život natrag. Iako je u njoj sada već dosta bijesa na njega i situaciju u kojoj se nalazi, ipak osjeća da bi prekinuti s njim bilo strašno.
I s K i sa ostalim klijenticama u sličnim situacijama razgovaram vrlo otvoreno jer vjerujem da je ljekovito nazivati stvari pravim imenom. Pitam ih da razmisle o tome da svoje najbolje i najljepše daju muškarcu koji je svoje nabolje i najljepše već obećao drugoj ženi? Potičem ih da razmišljaju o tome da li im je dovoljno da dobivaju samo skrivene i ukradene trenutke, umjesto da punim plućima dišu i primaju ljubav čovjeka koji je slobodan baš za nju i koji je izabrao baš nju. Također ponudim im da nacrtaju ili naprave kolažem svoje žensko dostojanstvo u vezi u kojoj jesu a onda onakvo dostojanstvo žene kakvo bi željele osjećati i nositi u sebi. Dok je K crtala svoje dostojanstvo sjetila se poznanice njihove obitelji za koju je znala da je 20 godina bila ljubavnica oženjenom čovjeku i čekala da njegova djeca odrastu pa da se on onda rastane i da njih dvoje počnu živjeti zajedno. Njegova djeca su odrasla a on se nije rastao. K je počela plakati jer je, sjetivši se te žene i sjetivši se s koliko sažaljenja su susjede pričale o njoj, uspjela osjetiti svoje žensko dostojanstvo i ponos koji kao da je zatrpala negdje duboko u sebi i kao da ih nije mogla osjetiti.
I zaista, kad slušam klijentice koje se nalaze u sličnim situacijama, pitam se koliko su u kontaktu sa svojim bićem i sa svojim dostojanstvom žene. Koliko im je odnos sa samom sobom važniji nego odnos s muškarcem koji ih voli, ali nije u stanju prvo prekinuti odnos i rasčistiti situaciju u kojoj se nalazi i onda se potpuno predati baš njoj. Čvrsto vjerujem da je izlaz iz takvih, neravnopravnih veza upravo u jačanju i njegovanju onog divnog ženskog bića koje je u svakoj od nas. U njegovanju i jačanju mudre, iskrene žene koja neće pristati na mrvice onog što je tuđe već će htjeti pristati samo na ravnopravnog, iskrenog partnera spremnog na predanost u vezi. Završit ću sa riječima K „Pa stvarno, ako on nije odlučan da bude samo sa mnom u javnoj vezi, onda stvarno nije dovoljno dobar za mene.“
Slušala sam ju i prisjetila se sličnih situacija u kojima su mi klijentice, nekada u suzama, nekada s bijesom, pričale o svojim vezama s oženjenim muškarcima. Svaka je priča posebna i svaki je odnos jedinstven, no moje klijentice koje su mi pričale o svojim vezama s oženjenim muškarcima imale su nešto zajedničko – svaka je bila nesretna i svaka je očekivala da se on rastane od žene i počne živjeti s njom.
Nemaju sve veze s oženjenim muškarcima tu zajedničku točku, dakako. Sigurno ima veza u kojima se žene ne osjećaju nesretno kao moje klijentice. Sigurno ima veza koje imaju drugačiju dinamiku, no ja želim pričati o vezama u kojima su žene te koje čekaju i koje su nesretne jer sam imala više klijentica, uključujući i K, s takvim životnim pričama.
Kod K se cijela priča odvijala postepeno. Poslovno je surađivala s muškarcem u kojeg se s vremenom zaljubila. Kaže da je u toj poslovnoj suradnji on bio vrlo topao, podržavajući. Malo po malo poslovne teme su dobile dodatak i u privatnim temama, pa joj je zatim počeo slati SMS-ove za ugodan dan i laku noć, te je pokazivao iskren interes za njene probleme i njen život. Kaže da se zaljubila u te njegove znakove pažnje. Počela je jedva čekati da ga vidi ili da dobije njegov SMS. Kaže da, kada gleda iz sadašnjeg trenutka, točno može prepoznati mjesta gdje nije trebala napraviti korak naprijed nego nazad ili bar stati ali kaže da tada, kada se sve događalo nije uopće mogla osjetiti da prelazi granice koje bi si inače dopustila. Zaredale su se kavice vezane uz posao, pa je onda slučajno došla i jedna kava za vikend (dakako, povod je bio poslovni, ali sada kaže da žali što je pristala na tu kavu). Nakon prve kave vikendom, došlo ih je još nekoliko i taj joj je čovjek postao jako bliska osoba (u kojeg je ona već bila zaljubljena ali to nije izgovorila). Znala je da je u braku i da ima dvoje djece i kaže, znala je da ne bi nikada ušla u ljubavničku vezu s oženjenoim muškarcem. No, kaže, sad zna, da nije dobro poznavala sebe. Prvi seksualni dodiri su se dogodili uz dosta vina i (pre)malo razmišljanja i nakon toga joj je već počelo biti teško. Kaže da je to bio predivan seksualni odnos, nikada prije toga nije osjetila toliki užitak ni toliku bliskost s nekim muškarcem. Teško je bilo ne poželjeti još takvog užitka. Njegovi dodiri otvarali su u njenom tijelu posebne osjete, svirali posebnu glazbu, kako sama kaže. U seksualnom odnosu s njim zaboravljala je da je on u braku, da je njihova veza skrivena, da je ona tajna ljubavnica, da oboje lažu.
Helen Fisher, doktorica antropologije, koja se bavi istraživanjem izražavanja kemije ljubavi, kaže da kad se zaljubimo, dolazi do dramatičnog pomaka svijesti – predmet ljubavi dobiva posebno značenje. Ta je pojava povezana s time što čovjek nije u stanju osjetiti romantičnu strast prema više osoba odjednom. Nadalje, Helen Fisher je ustvrdila da čovjek opsjednut ljubavlju gotovo svu svoju pozornost usmjerava na voljenu osobu a pri tome zanemaruje posao, prijatelje, hobije, obitelj... Zaljubljena osoba počinje preuveličavati sitnice povezane s voljenom osobom i previše pozornosti poklanjati pozitivnim osobinama svojih dragih pri čemu zanemaruje realitet.
To se bilo dogodilo K, kaže da je doslovce izgubila pojam o dobrom i lošem, o etičnom i moralnom, što joj je prije bilo važno. Jedino o čemu je mislila je bilo kako što češće i što više biti s voljenom osobom. Osjećala je da je on najdivnija osoba na svijetu i da više takvu osobu nikada neće sresti. Ako ga izgubi za nju više neće biti sreće na svijetu. Kaže da je isto osjećao i on i počeo joj je govoriti da se želi rastati od žene i biti s K. Ona vjeruje da je njegova zaljubljenost bila iskrena i da je sve to što joj je rekao o njegovim osjećajima, bilo stvarno. Već možete razumjeti da je nekoliko mjeseci proletjelo „na ljubavničkim lakim krilima“ kao što je rekao Shakespeare.
No uz ljubavnička laka krila ide i druga strana medalje a to je očaj. Ljubavnički osjećaji uzdižu se u nebesa, kaže Helen Fisher, ali i tonu u dubine. Čim voljena osoba malo smanji pažnju, ne javlja se redovno, ne naziva ili ne pokazuje zanosnu pažnju, druga osoba pada u očaj. A biti u vezi s osobom koja je tuđi muž znači da neće biti uvijek i u svakom trenutku poziva, sms-ova, susreta. I očaj će biti čest gost.
Kaže K da sada vidi još trenutaka kada je „trebala“ izaći iz te veze, trenutaka u kojima se zadovoljila s manje nego mrvicama ali tada nije mogla. Iako je bilo čestih trenutaka očaja, trenuci blaženstva dok su bili zajedno su ih nadvladavali. Toliko ga je idealizirala, da je, kada je prvi puta spomenuo da mu je teška pomisao da ne živi sa svojom djecom i da ga boli razmišljanje da će, kad se rastane, s djecom biti samo povremeno, pomislila kako je divan otac i divan čovjek kada razmišlja o svom odnosu sa djecom na takav način.
Da skratim priču, on se, a prošlo je dvije godine od njihovog prvog seksualnog odnosa a još pola godine više od početka zbližavanja, nije rastao od svoje žene. Stalno su bile neke prepreke – još neotplaćen kredit, ženini problemi u firmi i mogućnost otkaza, bolest djeteta....
Rekla mi je da više u stvari ni ne očekuje da će se on zaista rastati, ali u ove dvije godine ona je organizirala život tako da bude njemu dostupna, sve je usmjereno na njega i njihovu vezu i sad ne zna kako ponovo uzeti svoj život natrag. Iako je u njoj sada već dosta bijesa na njega i situaciju u kojoj se nalazi, ipak osjeća da bi prekinuti s njim bilo strašno.
I s K i sa ostalim klijenticama u sličnim situacijama razgovaram vrlo otvoreno jer vjerujem da je ljekovito nazivati stvari pravim imenom. Pitam ih da razmisle o tome da svoje najbolje i najljepše daju muškarcu koji je svoje nabolje i najljepše već obećao drugoj ženi? Potičem ih da razmišljaju o tome da li im je dovoljno da dobivaju samo skrivene i ukradene trenutke, umjesto da punim plućima dišu i primaju ljubav čovjeka koji je slobodan baš za nju i koji je izabrao baš nju. Također ponudim im da nacrtaju ili naprave kolažem svoje žensko dostojanstvo u vezi u kojoj jesu a onda onakvo dostojanstvo žene kakvo bi željele osjećati i nositi u sebi. Dok je K crtala svoje dostojanstvo sjetila se poznanice njihove obitelji za koju je znala da je 20 godina bila ljubavnica oženjenom čovjeku i čekala da njegova djeca odrastu pa da se on onda rastane i da njih dvoje počnu živjeti zajedno. Njegova djeca su odrasla a on se nije rastao. K je počela plakati jer je, sjetivši se te žene i sjetivši se s koliko sažaljenja su susjede pričale o njoj, uspjela osjetiti svoje žensko dostojanstvo i ponos koji kao da je zatrpala negdje duboko u sebi i kao da ih nije mogla osjetiti.
I zaista, kad slušam klijentice koje se nalaze u sličnim situacijama, pitam se koliko su u kontaktu sa svojim bićem i sa svojim dostojanstvom žene. Koliko im je odnos sa samom sobom važniji nego odnos s muškarcem koji ih voli, ali nije u stanju prvo prekinuti odnos i rasčistiti situaciju u kojoj se nalazi i onda se potpuno predati baš njoj. Čvrsto vjerujem da je izlaz iz takvih, neravnopravnih veza upravo u jačanju i njegovanju onog divnog ženskog bića koje je u svakoj od nas. U njegovanju i jačanju mudre, iskrene žene koja neće pristati na mrvice onog što je tuđe već će htjeti pristati samo na ravnopravnog, iskrenog partnera spremnog na predanost u vezi. Završit ću sa riječima K „Pa stvarno, ako on nije odlučan da bude samo sa mnom u javnoj vezi, onda stvarno nije dovoljno dobar za mene.“
RSS Feed
