Ljubav u njenim različitim licima, objavljeno u Sensi 2013.

         Proljetos  mi je na terapiju došla klijentica sa smetnjama orgazma, preciznije ona do dolaska na terapiju nije nikada doživjela orgazam – ni za vrijeme seksualnog odnosa niti samozadovoljavajući se.
         Počela je pričati o svojim teškoćama opuštanja, o svom odnosu u kojem ima dosta izazova jer, rekla je, nemaju kompatibilne naravi, o svom djetinjstvu i problemima u prihvaćanju svoje seksualnosti. Pričala je da se nije voljela igrati s curicama već se uglavnom igrala s bratom i njegovim prijateljima, voljela je igrati nogomet i malo grublje igre, kako ih je sama nazvala. No, kaže roditelji joj nisu branili takve igre niti su ju tjerali da se igra s djevojčicama i lutkicama jer su vidjeli da ju takve igre ne zanimaju.
Problemi u doživljavanju sebe počeli su oko puberteta kada je osjetila da je drugačija od svojih vršnjakinja. I dalje se osjećala puno ugodnije i komotnije  u društvu dječaka no tada si je počela postavljati pitanja da li je to u redu, da li je to „normalno“? U društvu djevojčica se počela sve više osjećati nesigurno i da joj nije mjesto među njima. Iako nije bila jedina koja je uvijek bila u trapericama i nije se šminkala niti uređivala, kao dio njenih vršnjakinja, ipak je osjećala da je drugačija od njih. Još veći problemi u doživljavanju sebe počeli su kad je počela osjećati da time što je djevojčica nije u redu da se tako dobro osjeća s dečkima pa je počela izbjegavati i društvo dečki i društvo djevojaka-vršnjakinja i sve više vremena je provodila sama u sobi ili samo s bratom.
Kad je prvi puta osjetila da joj srce brže kuca u prisustvu neke druge osobe i da osjeća želju za tom osobom, da se osjeća zaljubljenom, tek tada je to bio šok za nju jer je ta osoba bila - djevojka. Kaže da su joj se osim misli da nije normalna, počela javljati i okrivljavanja roditelja koji su joj puštali da se kao mala druži i igra s dečkima i nisu je tjerali da bude s djevojčicama niti da nosi suknjice. Počela je, u svojoj muci, razmišljati da bi možda bila drukčija da su je oni tjerali da bude kao i druge curice. Dakako, te svoje misli nije podijelila s roditeljima niti s bratom jer joj je bilo prestrašno pomisliti da bi te riječi prešle preko njenih usana na glas. Mislila je da ako svoje osjećaje i svoje misli drži duboko u sebi one neće imati moć i malo po malo će se promijeniti
Godine koje je proživjela nakon te prve zaljubljenosti pa do prije par godina, su manje-više bile ispunjene „bježanjem“ od same sebe i samozavaravanjem – ona to tako naziva. Par puta je ušla u vezu s muškarcima, svaki puta osjećajući da radi nešto loše ali nadala se da će se s vremenom sve „srediti“, da ona samo kasno sazrijeva i da joj treba vremena da se navikne biti u muško-ženskim odnosima. Kaže da je to bila muka, prava muka iz dana u dan. Imala je i seksualne odnose s muškarcima ali nikada ništa nije osjetila u tim seksualnim odnosima. Želju za samozadovoljavanjem nije uopće imala jer kaže da joj je njeno tijelo bilo tako strano i neprihvatljivo a pomisao da postoji neko zadovoljstvo i užitak u seksualnosti je bilo „svjetlosnim godinama“ daleko od nje. Osjećala je kao da živi u nekom tjelu u koje su ju stavili a koje nije njeno.
Slušajući ju, osjećala sam da je ta silna bol ipak iza nje, da ne priča iz te točke, da je mjesto u njoj iz kojeg mi priča ipak stabilnije i mirnije i to sam joj i rekla. Osmjehnula se i rekla da je to istina, da je sada drugačije, da se, na sreću, izvukla iz crnila u kojem je bila u tim godinama. Kaže da je zahvalna životu što joj se tako dogodilo jer je u onom periodu bježanja od sebe počela imati sve dublji osjećaj besmisla, bezizlaznosti i crnila da je to bilo strašno. Kaže da ne zna da li bi izdržala da se nije dogodila promjena u njenom životu koja se dogodila, odnosno kaže da bi se možda dogodilo nešto drugo što bi joj pomoglo da prihvati sebe ali nastaviti onako kako se tada osjećala, bez neke promjene bez neke pomoći, ne zna koliko dugo bi bila izdržala.
Što joj se to dogodilo što joj je pomoglo da se „izvuče“? Zahvaljujući poslu kojim se počela baviti, dobila je priliku biti u društvu s ljudima „otvorenijeg“ duha. Slušajući neke druge ljude i njihova iskustva u životu, iskustva različitosti i traženja vlastitog, osebujnog puta, osjetila je da možda stvarno ljudi imaju pravo na svoj vlastiti, osebujni put, da pravo na sebe i sreću nemaju samo oni koji su „kao svi“, već da imaju pravo postojati, disati i voljeti i oni koji su drugačiji. Nisu u tom okruženju u kojem se našla bile različite osobe samo po svojoj seksualnoj orijentaciji i, kaže da je vjerojatno to i pomoglo da počne prihvaćati različitost. Bilo je tu drugačijih stilova u oblačenju, u prehrani, u načinu razmišljanja o novcu i poslu... pa i u seksualnoj orijentaciji.  Kaže da se ništa nije dogodilo preko noći i da je to i dalje bio proces suočavanja sa sobom i svojom različitošću ali nije više bilo baš tako crno i besmisleno. Upoznavajući druge koji su različiti i osjećajući da joj postaju dragi i važni, kaže, počela je davati priliku i sebi da ima pravo postojati i živjeti. Dozvoliti si priznati da joj se sviđaju žene i da se zaljubiti može samo u ženu bilo joj je kao izvaditi „mač iz kamena“ – nemoguće a ipak kad je to učinila bilo je tako lako i oslobađajuće. Kaže da sada može biti u miru i sa svojim ženskim i sa svojim muškim dijelom, kako ih ona naziva. I ne osjeća se nenormalnom. Svjesna je da je njena seksualna orijentacija homoseksualna i da je to nešto što je u sebi osjećala od ranog puberteta a možda i ranije. Shvatila je da njena orijentacija nema ništa s načinom njena igranja kad je bila mala, odnosno kaže da je onaj osjećaj krivnje što se igrala s dečkima i optuživanje roditelja što ju nisu tjerali da nosi suknjice i igra se s lutkicama nestalo kad je prihvatila sebe takvu kakva je oduvijek. Osjetila je u sebi da njena orijentacija nije nastala zbog igranja nego da je to igranje bilo rani pokazatelj njene orijentacije.
Kaže da ima u njoj jo ljutnje, ali ne na sebe ili na roditelje već na naše društvo u kojem se osobe drugačije seksulne orijentacije od heteroseksualne mogu osjećati nenormalnima, čudnima i zbog toga mogu prolaziti kroz strašno bolna odrastanja kao što je bilo njeno ili mnoga druga koja je u međuvremenu upoznala.  Sad je ona stabilna, osjeća se sretnom i osjeća da živi kvalitetan život. Ali kaže, bilo je strašno i ponekad je izgledalo da joj je jedini izlaz da nestane iz života.
No godine potiskivanja i ne mirenja sa svojim osjećajima učinile su svoje te ona, iako je sada u vezi sa ženom koju voli i to nije prva veza sa ženom u kojoj se nalazi, ne može uživati u svojoj seksualnosti niti ne može masturbirati i nikada nije doživjela orgazam. I zato je došla kod mene.
Iako je ona došla kod mene sa seksalnom smetnjom i iako počeci terapije budu teški a osjećaj radosti i oslobođenja bude tek na kraju terapije, ja sam, slušajući ju, imala osjećaj kao pri kraju terapije. Osjećala sam da ispred mene sjedi žena koja je već na sunčanoj strani, koja je već pobjednica i to sam joj rekla. Ona se djelomice složila a djelomice je, uz smješak, rekla da ipak želi raditi na svojoj seksulanosti i nemogućnosti doživljavanja orgazma.
Tako je bilo proljetos, kad je došla na terapiju. Vjerojatno nećete biti iznenađeni pročitati da je dosta brzo uspjela doživjeti orgazam. Kao i druge klijentice u toj situaciji nakon prvog doživljenog orgazma javio se strah da li će ga uspjeti doživjeti još koji put no sa svakim novim orgazmom taj osjećaj straha i nesigurnosti se smanjuje i klijentice (svaka svojim tempom) osjete da poznaju svoje tijelo na način da mogu osjetiti orgazam redovno. Dogovorile smo se da se na jesen vidimo još koji puta jer bi željela porazgovarati o još nekim temama.
Njena priča je sad u svom dobrom tijeku. No, nisu sve osobe homoseksualne ili biseksualne orijentacije koje dođu kod mene u sretnom dijelu svoje priče. Čujem i one druge priče – priče u kojima je osoba još u muci, još u bolu i pokašavanju prihvaćanja svoje seksualnosti i svoje seksuane orijentacije koju doživljavaju neprijateljskom. Nažalost podrška bliskih osoba i našeg društva osobama koje su zbunjene oko svoje seksualne orijentacije nije dovoljno dobra. Mlada bića u svojih razvojnim fazama prolaze kroz jako veliku bol i muku. Premalo je u obiteljima i školama prisutno znanje da se rađamo sa određenom seksualnom orijentacijom i da je to nešto što ne možemo birati. Zaljubit ćemo se u muškarca ili u ženu ili naizmjenice u oboje, ovisno o seksualnoj orijentaciji s kojom smo se rodili. Ljubav je ljubav u svim svojim različitim licima, drugačija seksualna orijentacija od heteroseksualne ne čini ljubav manje vrijednom ili lošom. Koliko će nam još trebati vremena da to kao društvo naučimo i prihvatimo? No, kao osobe, kao pojedinci to možemo učiniti odmah – prihvatiti ljubav u svim njenim licim.