O važnosti strpljenja, objavljeno u Sensi 2013.

Nedavno je došla do mene jedna klijentica koja je u braku 10-tak godina. Do prije nekog vremena nisu imali većih problema u braku, ni emocionalnih ni seksualnih. Od kad je muž promijenio posao, situacija se polako počela mijenjati da bi sada klijentica već bila jako nesretna i zabrinuta za njihov brak i njihov odnos.
         Ne, ne radi se o tome da je on na novom poslu upoznao neku novu osobu pa da se ona boji da bi on mogao učiniti preljub. Kaže da joj se čini da bi joj opcija da mu se sviđa neka druga žena izgledala lakše rješiv problem od ovog kojeg imaju. Naime, muž je bio zadovoljan kad je prešao na novo radno mjesto jer su primanja bolja i mislio je da će i uvjeti rada biti bolji. No, pokazalo se da nije dobro prihvaćen od kolegica i kolega na novom radnom mjestu i da je organizacijska kultura puno drugačija od njegove prethodne firme a i s neposrednim nadređenim odnos je jako zahtjevan. Da skrati priču, rekla mi je, on na poslu nije dobro, puno je detalja koje je rekla da će  mi kasnije ispričati ali za početak želi mi reći da je, malo po malo, nezadovoljstvo novim radnim mjestom postajalo sve veće i veće. Postajao je, kaže supruga, prvo mrzovoljan, pa melankoličan, tjeskoban a sad ga ona već doživljava depresivnim.
Liječnica mu je prepisala terapiju i on redovito uzima lijek koji mu je prepisan ali njegova supruga ne primjećuje da je on vedriji, veseliji niti da se više otvara iz svoje „čahure“.
Ona je bila podržavajuća, nastojala je razumjeti ga i biti strpljiva ali sada je sve češće ljuta na njega i sve više mu zamjera što se tako povukao u sebe i što ga više ne raduju ni šetnje s njom niti ima energije za bilo kakvo druženje i izlaske. Ona osjeća da se on prestao boriti za njih na način da mu njihov brak i njihova ljubav budu dovoljna motivacija da ne zapne u toj melankoliji i depresivnom raspoloženju u kojem je skoro pa stalno. U zadnje vrijeme i seksualni odnosi su jako, jako rijetki.
U jednom trenutku me upitala koliko dugo bi trebala biti strpljiva? Kada ona ima pravo reći muškarcu kojem je obećala vjernost „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“ da joj je dosta? Kad ima pravo da joj to „u zlu“ bude previše.
Dilema u kojoj se ona našla, pitanje kada ona ima pravo reći da joj je previše, u sličnim oblicima već se pojavljivala u mojoj praksi. Klijentice (i klijenti) su mi znale govoriti o osjećaju krivice i grižnje savjesti koju su počele osjećati kada im je počelo biti dosta partnerove pasivne melankolije, tuge, depresije… kako god ju nazivale… stanja u kojem su kroz duži vremenski period pokušavale sve što su znale i što im je padalo na pamet da ga izvuku iz raspoloženja u kojem je bio, ali nisu uspijevale. I onda su počinjale biti ljute, pa s vremenom rezignirane i onda su počele osjećati da im je dosta i da ako on ne želi sam učiniti odlučni korak da se situacija promijeni, da one više ne žele biti tu. I tada grižnja savjesti i osjećaj krivice dolaze na pozornicu.
Spomenuta situacija je zaista jako bolna i teška. Teško je znati što činiti kada partner ili partnerica nisu više ista osoba koja su bili. Teško je procijeniti i znati koliko strpljenje može pomoći da ipak nada bude živa i da par uspje sačuvati svoju intimu i svoju ljubav iako izgleda da je jedna osoba već odustala ostajući trajno u tamnom raspoloženju. I nije neobično da si druga osoba počne postavljati pitanja da li strpljenje u jednom trenutku može postati preteško i da li i ona sama koja svojim strpljenjem i ljubavlju pokušava pomoći partneru, može početi biti u melankoliji ili depresiji.
Dakako da klijentici s početka teksta koja je postavljala takva pitanja, nisam mogla dati odgovor jer samo svaka osoba sama za sebe može odrediti kad joj je dosta i kad više ne može imati strpljenja. Umjesto toga počele smo pričati o samom strpljenju – kako ga ona doživljava, što očekuje da će njeno strpljenje donijeti njoj i njemu, gdje pronalazi motivaciju za strpljenje.
Klijentica je u jednom trenutku počela plakati i pričati o ne-imanju seksa i o tome da on više nema niti čvrstu erekciju niti volju za seksualnim odnosima. S obzirom da mi je rekla da mu je liječnica pripisala antidepresive, upoznala sam je s činjenicom da neki antidepresivi mogu utjecati na seksualnu želju te da mogu izazivati i smetnje erekcije i uputila ju da to prvo provjeri s liječnicom pa ako treba da mu zamijeni lijek koji koristi, za neki drugi koji mu neće izazivati te smetnje.
Pitala sam ju da li može u sebi sada pronaći još strpljenja i pokušati vidjeti sa suprugom da li će seksualna želja i erekcija biti bolji nakon promjene lijeka. Rekla je da može i da to i želi, samo je bila izgubila nadu da će biti bolje. Zato mi se i javila. Shvatila je da je kod nje strpljenje jako povezano s nadom. Kad smo počele pričati, kao da je osjetila da joj se nada vraća i kad se nada počela vraćati, osjetila je da ima još strpljenja i želje.
Sama je predložila da bi mogla ona pokazivati više inicijative za intimnom bliskošću sa suprugom jer, kako je on gubio želju i povlačio se, tako je i ona zatvarala vrata njihovoj intimnosti i bliskosti i u stvari pokazivala da ga okrivljuje što on nema želje i što nema jednako čvrstu erekciju kao prije. Time su se vrata bliskosti još više zatvarala.
Ono što je važno osvijestiti, a o tome sam već pisala na ovim stranicama, kad muškarac ima povremene smetnje erekcije važno je ne dati mjesto optuživanju i okrivljavanju jer će to samo otežati situaciju i možda učiniti da erekcija bude još slabija. A to može i pojačati osjećaj melankolije i depresije. Važno je da par zajednički osvijesti, možda najlakše kroz razgovor, da su u posebno zahtjevnom periodu, da nije lako ni njemu ni njoj no da im je njihova intima važna i u ovom periodu. I ako nema jake želje niti čvrste erekcije da njih dvoje mogu izgraditi takvu intimu da erekcija nije imperativ, odnosno da i kad nema jako čvrste erekcije, njih dvoje mogu razmjenjivati nježnost i milovanja. Važno je vrlo otvoreno razgovarati o izazovu u kojem se njih dvoje nalaze – DA, on se povlači u sebe; DA, on se osjeća depresivno i osjeća da mu nedostaje energije ali bliskost i njihova intima se može njegovati i u ovom periodu njihovog života. DA, ona misli da njihov odnos njemu nije dovoljno važan da se izvuče iz depresije i DA, ona se osjeća odgurnuto i nije to lijepo mjesto za biti. Ali zajedno mogu strpljivo i malim koracima, bez nerealnih očekivanja, njegovati svoju intimu.  Dakako, da je važno i obavezno da osoba koja osjeća tjeskobu i depresiju, krene na psihoterapiju i počne raditi na svom depresivnom raspoloženju. Sam početak terapijskog procesa već može pojačati nadu da ima izlaza iz situacije u kojoj su se našli a svakako, kako terapija bude odmicala tako će se početi osjećati i druge promjene i pronalaziti koraci koji vode prema izlazu iz tjeskobe koja ugrožava intimnost para.
Živimo u vremenu kada tjeskoba i depresija nisu stranci u našim brakovima i vezama. Važno je znati da depresija na različite načine pogađa seksualnost osobe depresivnog raspoloženja i seksualnost osobe s kojom je on/ona u vezi. Kod onog pogođenog depresijom može se smanjiti seksualna želja i mogu biti smetnje uzbuđenja. Kod partnera ili partnerice, nije neočekivano da se počnu javljati osjećaj odbačenosti, razočarenje i smanjenje nade. To su veliki izazovi za svaki par koji je pogođen nekim oblikom tjeskobe i depresivnog raspoloženja, no nisu nepremostivi. Kad netko u obitelji ima npr. paradentozu, nije uobičajeno da se osobu optužuje što ima paradentozu i što će ta paradentoza utjecati na zajednički život već će osoba otići stomatologu i pokušati učiniti što se može da se sanira stanje zubi i zubnog mesa. Isto tako ako se u obitelji počnu javljati  dulji periodi tjeskobe i depresivnog raspoloženja, to  nije trenutak za optuživanje i okrivljavanje osobe već za razumijevanje i razgovor. Dakako, osoba s paradentozom, ako ne ode stomatologu, ostat će bez svih zubi. Osoba koja ima smetnje tjeskobe i depresivnog raspoloženja ako ne potraži stručnu pomoć može još dublje upadati u svoju tamu a druga osoba može početi gubiti strpljenje. No, uz stručnu pomoć i strpljenje partera/ice moguće je pobijediti opasnost depresije i njegovati intimnost na primjereni način. Dugi zagrljaj, naslonjena glava na rame, isprepleteni prsti mogu biti mali koraci za njegovanje intimnosti u vezi u kojoj je depresija ostavila trag na seksualnosti. I od tog koraka još jedan, pa još jedan i još jedan… i uz strpljenje intimnost može opstati i dapače, može biti još nježnija i istančanija nego prije. Jer su partneri svjesni da su se brinuli za svoju intimnost i da su je uspjeli sačuvati iako je bilo teško.