Odgovorni prema sebi, objavljeno u Sensi br 63 u ožujku 2013.

          Prošli tjedan su mi dvije klijentice i jedan klijent, neovisno jedni o drugima, pričali o svojoj odgovornosti u seksualnim odnosima u kojima se nalaze. Priče su bile poprilično različite jer se radi o različitim ljudima i različitim vezama, čak je i pogled na odgovornost bio s poprilično različitih aspekata, ali zajednička im je bila ta tema odgovornosti u seksualnim odnosima.

Pita se jedna klijentica koja je na početku terapije, kolika je njena odgovornost za seksualne smetnje koje ona i partner imaju u vezi? Da li je njena emocionalna suzdržanost, jer je poprilično emocionalno introvertirana, pridonijela njihovom ne razumijevanju, međusobnim okrivljavanjima za ne baš uspješne seksualne odnose i za njenu ne mogućnost doživljavanja orgazma s ovim partnerom?

Klijent kojeg sam spomenula se pita o svojoj odgovornosti u vezi sa svojim djevojkom te da li bi bilo ispravnije ostati ili prekinuti vezu s njom jer već neko vrijeme osjeća da mu ona više nije seksualno privlačna kao prije te da ne uživa u seksualnim odnosima s njom. Često sanja seksualni odnos sa nekim drugim ženama i pita se kako bi mu bilo da je u vezi s nekom drugom. On i djevojka su zajedno nekoliko godina, ušli su u vezu zaljubljeni i sretni sa željom da budu zajedno zauvijek. A on sad ne zna što je ispravnije u ovoj situaciji.

Treća kijentica, koju sam spomenula je u braku, ona i muž dolaze zajedno na terapiju zbor razlika u razini seksualne želje, a povremeno ona dolazi i sama. Na posljednjem susretu na kojem je bila sama, pitala se da li je u redu što ponekad ima seksualne odnose sa svojim mužem iako ih u stvari tada  ne želi jer bude umorna ili rastresena zbog mnogih obaveza ali ne želi njemu „uskratiti“ seks jer je svjesna koliko ga on želi i da bi on u stvari želio još puno više seksualnih odnosa nego što ih njih dvoje imaju. Njoj ti odnosi budu ponekad bolni jer ne bude dovoljno uzbuđena. Pita se da li bi trebala preuzeti odgovornost i reći mu svaki puta kako se osjeća te da ne želi seks no strah ju je što bi to moglo činiti njihovom braku koji je njoj središte njenog svijeta.

Spomenuti klijent i klijentice, kao i mnoge druge s kojima radim, našli su se u situacijama kada propituju svoju odgovornost za seksuane odnose u kojima jesu ali i za svoj odnos prema vlastitoj seksualnosti, prema svom seksualnom biću. Što je to što nas kao oblikuje da budemo takva seksualna bića kakva jesmo? Dakako, odgoj u ranom djetinjstvu ima veliki utjecaj na naše seksualno formiranje i na (ne)poznavanje i (ne)prihvaćanje vlastitie odgovornosti u seksualnim odnosima u našem životu.

Seksolozi Ehrenberg i Ehrenberg, kažu da postoje četiri osnovna načina na koje roditelji reagiraju na seksualnost u svakodnevnom životu u svojim obiteljima  a koji utječu na formiranje seksualnog bića njihove djece:

1.            Seksualno potiskujući – takvi roditelji vrlo jasno daju djeci poruku da je seks loš i pokvaren. U takvim obiteljima su zabranjeni „prosti“ vicevi i riječi, golotinja. Kada govore o seksualnosti kažu npr. „To je opasno.“ „To je jako loše.“ „To ne smiješ raditi.“ Takva djeca izgrade dosta straha oko vlastite seksualnosti.

2.            Seksualno izbjegavajući – takvi roditelji su tolerantniji u stavovima da je seksualnost zdrava a ne loša, no kod ovih roditelja je prisutan sram i nepristupačnost kad se spomene seks. Iako ne nose negativne stavove o seksu, izbjegavaju otvoreni razgovor o seksu ili ako razgovaraju to je u obliku predavanja i edukacije. Nenamjerno izostavljaju komponentu topline i ljubavi u seksualnosti a djeca to vrlo brzo prepoznaju i usvajaju.

3.            Seksualno opsesivni – takvi roditelji gledaju na seksualnost kao nešto zdravo i dobro, no idu i dalje od toga i seks ne rijetko stavljaju u središte u obiteljskom životu.  Nemaju jasan uvid što je odgovarajuće za razvojnu fazu u kojoj je njihovo dijete, npr ne spremaju časopise s golišavim slikama već ih ostavljaju po stanu. Vrlo su liberalni i njihovi stavovi i ponašanja mogu biti preplavljujući i posramljujući za djecu.

4.            Seksualno ekspresivni – takvi roditelji uspjevaju ugraditi seksualnost u svoj život na uravnotežen način. O seksualnim se temama govori otvoreno kada je prikladno i u skladu s uzrastom svoje djece.  Djeci se na njihovo ponašanje stavljaju razumne granice. Seks prikazuju kao nešto zdravo i pozitivno ali u što se ne srlja.

Kad razgovarama sa klijenticama o njihovom seksualnom biću one prepoznaju u svojoj obitelji neki od opisanih načina reagiranja roditelja na seksuanost. Najmanje klijenata se, nažalost, pronađe u ovom posljednjem, seksualno ekspresivnom načinu. Dakako upravo takav pristup roditelja može nam omogućiti najzdraviji način izgradnje svoje seksualne odgovornosti. Svaki od prva tri načina mogu kod djece izazvati određene inhibicije koje će učiniti da se djete na putu formairanja u odraslu osobu prema svojoj seksualnosti i seksualnoj odgovornosoti postavi na ne-zdrav način.          

         Osim u djetinjstvu naša odgovornost prema vlastitoj seksualnosti nastavlja se formirati tijekom naše rane mladosti i prvih ljubavnih i erotskih kontakata sa osobama koje nas privlače. U toj dobi pred nama je zadatak učenja o svome tijelu i njegovim senzualnim i seksualnim reakcijama; stvaranje identiteta i razvoj zadovoljstva i sigurnosti u vlastitu seksualnu orijentaciju; učenje o seksualnim i romantičnim vezama, intimnosti i odanosti te razvoj vlastitog sustava seksualnih vrijednosti. Ponekad mi klijentice pričaju da su u toj dobi osjećale pritisak vršnjačke okoline i ulazile u odnose koje nisu još željele jer ih je bilo sram reći da ne žele da ih mladići s kojima su se viđale ne počnu ismijavati ili da ne prekinu vezu ako on želi seks a ona još ne. Neke druge su mi pričale da su u toj dobi izbjegavale kontakte s mladićima te da nisu imale nikakva iskustva druženja s njima što je učinilo da se osjećaju ne-željene i ne-privlačne. Svaka od nas može pogledati kakve uspomene nosi iz tog razdoblja i kako su one utjecal na formiranje seksuale odgovornosti prema samoj sebi.

         Dakako, naš seksulani razvoj i razvoj seksualne odgovornosti ne staje s odraslom dobi već se nastavlja tijekom cijelog života. To je upravo ono što nam omogućava da radimo na sebi i na svom odnosu te da postajemo odgovornije i zadovoljnije osobe. Psiholozi Carl Jung, Erik Erikson, Daniel Levinstom i drugi pisali su o razvojnim aspektima odrasle osobe. Psihologinja Gail Sheehy je pridonijela stajalištu o razvojnim fazama u odrasloj dobi opisujući ih kao niz prolazaka kroz razmjerno predvidljive krize koje pridonose našem rastu.  Ona kaže da prolascima kroz predvidljive krize način na koji shavaćamo vlastiti život doživljava promjene u četiri područja percepcije: unutarnji osjećaj sebe u odnosu prema drugima; stupanj sigurnosti vezan uz opasnosti koje osjećamo u životu; naša percepcija vremena – imamo li ga dovoljno ili počinjemo li osjećati da nam vrijeme istječe; te osjećaju životnosti ili stagnacije. „To su nejasne senzacije koje čine temeljne tonove u našem životu i oblikuju odluke na temelju kojih stupamo u akciju.“, kaže Sheehy.

         Kroz svaku krizu kroz koju prolazimo imamo šanstu postati odgovornije prema sebi, svom tijelu, svom seksualnom zadovoljstvu i svom partneru. Važno je, kad osjećamo da smo na nekom prijelazu, kao na početku spomenuti klijent i klijentice, što iskrenije možemo, sagledamo širinu situacije u kojoj smo i koje su posljedice našeg mogućeg ponašanja. Ne zavaravam se da je to jednostvano ali baš u tome i jest izazov, biti u stanju odgovorno izabrati ili odbiti određeno seksualno ponašanje ili (ne)izabrati određeni odnos, koje će mi omogućiti zadovoljstvo, spokoj i osjećaj vlastite snage. Pitati sebe što mi čini odnos u kojem jesam i način na koji u tom odnosu jesam; što mi čini izbjegavanje odnosa i strah od imaginarne povrede? Ili kakav god da je izazov u kojem se nalazimo.  

         Kaže dr. Christine Northrup, autorica knjige Žensko tijelo, ženska mudrost, (koju često citiram), da trebamo početi od jednostavnih stvari: kad osjetimo umor, odmoriti se, kad osjetimo potrebu za odlskom na toalet, otići a ne potiskivati jer trebamo završiti još ovo i ono; ako nam se plače kad čitamo odlomak neke knjige, pustiti suze da poteku,... obratiti pozornost na to kako se naše tijelo osjeća u određenom trenutku . I onda naučiti to izreći osobi s kojom smo u vezi i malo po malo sve više slušati svoje tijelo i naučiti jasnije komunicirati što želim i što mislim da je dobro za mene a što nije. Dakako, kada živimo u partnerskim odnosima, onda je važno isto to čuti od i poštivati i kod partnera. Zajedničkim rastom odgovornosti prema sebi i svojoj seksualnosti možemo graditi odnose koji će nam dati dugotrajno zadovoljstvo, užitak i spokoj.