Razmišljajući o ovoj temi, sjetila sam se jedne drevne mudrosti: „Najbrži način da izgubiš nekoga jest da ga pokušaš posjedovati.“
Važno je tu mudrost u sebi osvještavati - osoba prema kojoj se ponašamo posesivno osjeća se sputano, kao u kavezu i u jednom trenutku ta će osoba, bez obzira na udobnost kaveza, poželjeti izaći u slobodu. I u tome je paradoks: posesivni smo, najčešće, jer se bojimo izgubiti voljenu osobu, no zbog naše posesivnosti to se na kraju i dogodi. Posesivnost je u emocionalnom odnosu nezdrava, ne omogućava odnosu niti osobama da rastu, da se razvijaju. Posesivnost je kao zagrljaj koji iz početka grije a zatim počinje malo, pa sve više gušiti. Istina je da je naša reakcija na posesivnost partneta/ice različita, da neke osobe ne mogu prihvatiti posesivnost ni dok grije kao zagrljaj, ali isto je tako istina da neke osobe mogu dugo privaćati posesivnost i da im je ona čak znak ljubavi partrnera/ice. No, s vremenom i najtolerantnije osobe, u emocionalnom odnosu počnu osjećati da im posesivnost smeta.
A kako posesivnost djeluje na seksualni život para? Nekim je osobama posesivnost seksualno privlačna i uzbudljiva. Neke ljude, osjećaj da je partner/ica tako jako usmjeren/a na nju/njega „pali“ i pojačava želju i uzbuđenje. Ipak, većinu ljudi, barem kad govorim o mojim klijentima, posesivnost smeta i demotivira ih u seksualnom životu. Brojne su smetnje koje se mogu razviti u seksualnoj dinamici para, ako je jedna osoba (ili pak oboje) posesivna.
Kao ilustraciju, upoznat ću vas s jednim bračnim parom, u braku su 7 godina, roditelji su blizanaca. Suprug je i prije braka znao da je njegova partnerica posesivna ali mu to nije smetalo. Dapače, s obzirom da je on bio malo nesiguran, godila mu je njena posesivnost jer mu je davala samopouzdanja. Dakako, sada je svjestan da je to bilo lažno samopouzdanje, ali tada je osjećao da je to dobro za njega. Kad su se vjenčali on je odlučio da će prestati rekreativno igrati nogomet i družiti se s dečkima. Mislio je da se sada, kad su se vjenčali, neke stvari trebaju promijeniti i da svo slobodno vrijeme treba provoditi sa suprugom i malom djecom. No, supruga to uopće nije primjetila, odnosno, koliko god da je on bio s njom, njoj je bilo premalo. Oboje rade a njegov posao je takav da često mora ostati dulje na poslu. Supruga svaki puta kad on ostane dulje na poslu, broji koliko sati manje je on bio s njom i to mu često predbacuje. Iako je on sam bio odlučio da se neće više družiti s prijateljima, počeo je osjećati da je to bila pogrešna odluka i da u stvari, njegova supruga, koliko god on vremena provodio s obitelji, nije zadovoljna. Počeo se osjećati sputanim, odbijalo ga je njeno ponašanje i počeo je izbjegavati seksualne odnose sa suprugom. To je i razlog zašto su došli u moju praksu.
Uživanje u seksualnom odnosu znači slobodno prepuštanje, slobodno davanje i primanje, intiman susret dvaju slobodnih bića. Kad smo posesivni, onemogućavamo slobodi da prebiva među nama. Kad smo posesivni, činimo prisilu, makar ta prisila bila omotana u „prekrasan celofan“ i ma koliko se uvjeravali da je to samo izraz naše duboke ljubavi i odanosti. A prisila ne može ići zajedno sa slobodom. Ono što možemo očekivati da će se dogoditi u našoj postelji nakon određenog vremena, jest osjećaj da smo sputani i prisiljavani na odnos preko naše mjere. Ukoliko se u nama jave, a možemo biti poprilično sigurni da će se javiti, takvi osjećaji, doživljaj partnera se počinje mijenjati. Osoba koju sam voljela i poštivala, počinje mi biti „prijetnja“, tlačitelj“ i u njenoj blizini se ne osjećam slobodno. Prva stvar koja će stradati u seksualnom odnosu je želja. Ako mi je netko prijetnja, najčešće neću imati želju za bliskošću, naročito za intimnom bliskošću s tom osobom. Ako je kod žene smanjena želja, očekujemo da će biti smanjeno i uzbuđenje. Istraživanja nam pokazuju da su, u ženskom ciklusu seksualne reakcije, dakle na tjelesnoj razini, kod žena faza želje i faza uzbuđenja povezane.
Što se događa sa ženinim tijelom u fazi uzbuđenja (dakle kad se pojavi želja): pojačava se lučenje vaginalnog sekreta, kanal rodnice se lagano izduži i proširi te se podigne cerviks. Kada se to dogodi, ženino tijelo je spremno za penetraciju i žena će tada moći uživati u seksualnom odnosu. Ukoliko ženino tijelo nije spremno, dakle ukoliko žena nije uzbuđena, odnos će biti bolan i žena neće moći uživati.
Nakon smetnji želje i uzbuđenja, očekujemo da će žena imati i smetnje orgazma jer se orgazam događa kad je žena uzbuđena i ako doživljava adekvatnu stimulaciju klitorisa, bilo penetracijom bilo na neki drugi način. Ako nema ni želje, ni užitka, ni orgazma, zasigurno će žena osjećati frustraciju, početi izbjegavati seksualni odnos, i povećavati distancu između nje i partnera.
Kod muškaraca možemo razlikovati fazu želje i uzbuđenja u ciklusu seksualne reakcije. Ako se muškarac u vezi osjeća pritisnut ženinom posesivnošću, ako osjeća da mu se prostor sužava, te ako počne ženu doživljavati kao „tlačiteljicu“, interes za seksualni odnos s njom može početi slabljeti i muškarac može početi izbjegavati seksualne kontakte sa ženom. Moguće je i da se, zbog silnih predbacivanja i optuživanja da nije dovoljno s njom i da joj ne pruža ni ono „minimalno“ što bi trebao, počne osjećati manje vrijedan, nedovoljno dobar muškarac ... put do erektilnih smetnji za neke muškarce, tada nije dalek. Erektilne smetnje će učvrstiti začarni krug neuspjeha i izbjegavanja i par će imati ozbiljne seksualne smetnje. To možemo očekivati kod senzibilnijh muškaraca i u mojoj praksi sam se susretala s takvim situacijama.
Strast se, pod pritiskom posesivnosti gubi. Ako se i ne dogode opisane smetnje u seksualnoj funkciji, strast će sigurno nestati iz postelje posesivnih partnera. Odnosi bez strasti pak, s vremenom mogu postati nezanimljivi a užitak može biti smanjen pa i na taj način može biti osiromašen seksualni život para.
Ono što svaki par može pokušati učiniti jest razgovarati o seksualnoj želji i što nam se počelo događati. Možda bi moglo biti zanimljivo da pokušaju igricu u kojoj će posesiva osoba u krevetu biti pasivnija a osoba koja osjeća posesivnost može se u seksualnoj igri „pretvoriti“ u seksualno posesivnu osobu. Možda takva promijenjena dinamika može učiniti razliku i pomoći strasti da se ponovo javi. Svaki par može pokušati, koristeći svoju kreativnost i maštu, unijeti u seksualni život nešto što može maknuti teret prisile i krivice koji posesivne osobe znaju unositi u odnos.
No što ako to ne pomaže? Posesivnost ponekad ima vrlo duboke emocionalne uzroke i potrebno je proraditi obrasce koji su se formirali tijekom odrastanja. Možda je osoba rasla uz roditelje koji su joj jako uvjetovano davali ljubav ili su pak bili emocionalno hladni i nedostupni. Možda je osoba bila emocionalno zapostavljena i zbog toga je razvila obrazac posesivnosti. Moguće je da se osoba boji da će joj opet, kao u djetinjstu, voljena osoba emocionalno izmicati i zbog toga osjeća toliku posesivnost. Dakako to je jedan od mogućih uzroka. Tragični gubitak voljene osobe u djetinjstvu ili u vrijeme odrastanja također može biti jedan od razloga da osoba postane posesiva. Razlozi mogu biti različiti i zato je važno osvjestiti vlastito ponašanje i posesivne obrasce koje unosimo u odnos. Iskreno priznanje samoj sebi/samome sebi da sam posesivna osoba i spremnost na odustajanje od poznatih ideja i mentalnih obrazaca može učiniti veliku primjenu u odnosu. Osoba koja doživljava posesivnost može pomoći svom partneru/ici tako da otvoreno i bez optuživanja ispriča kako se osjeća. Ako su osobe otvorene za dijalog, takav razgovor može pomoći da oboje jače postanu svijesni što svatko od njih čini da taj obrazac posesivnosti živi u njihovoj vezi.
Ako to osoba sama ne može učiniti jer su uzroci posesivnosti jako duboki, korisno je potražiti pomoć psihoterapeuta/kinje. Ponekad je to bolno, ali ono što se može dogoditi ako ne pokušavamo učiniti promjene može biti jednako tako ili čak i više bolno. Ako se samozavaravamo da je posesivnost u stvari odraz ljubavi i odanosti, može nam se lako dogoditi da ne primjetimo da je baš ta posesivnost istjerala užitak iz naše postelje.
Važno je tu mudrost u sebi osvještavati - osoba prema kojoj se ponašamo posesivno osjeća se sputano, kao u kavezu i u jednom trenutku ta će osoba, bez obzira na udobnost kaveza, poželjeti izaći u slobodu. I u tome je paradoks: posesivni smo, najčešće, jer se bojimo izgubiti voljenu osobu, no zbog naše posesivnosti to se na kraju i dogodi. Posesivnost je u emocionalnom odnosu nezdrava, ne omogućava odnosu niti osobama da rastu, da se razvijaju. Posesivnost je kao zagrljaj koji iz početka grije a zatim počinje malo, pa sve više gušiti. Istina je da je naša reakcija na posesivnost partneta/ice različita, da neke osobe ne mogu prihvatiti posesivnost ni dok grije kao zagrljaj, ali isto je tako istina da neke osobe mogu dugo privaćati posesivnost i da im je ona čak znak ljubavi partrnera/ice. No, s vremenom i najtolerantnije osobe, u emocionalnom odnosu počnu osjećati da im posesivnost smeta.
A kako posesivnost djeluje na seksualni život para? Nekim je osobama posesivnost seksualno privlačna i uzbudljiva. Neke ljude, osjećaj da je partner/ica tako jako usmjeren/a na nju/njega „pali“ i pojačava želju i uzbuđenje. Ipak, većinu ljudi, barem kad govorim o mojim klijentima, posesivnost smeta i demotivira ih u seksualnom životu. Brojne su smetnje koje se mogu razviti u seksualnoj dinamici para, ako je jedna osoba (ili pak oboje) posesivna.
Kao ilustraciju, upoznat ću vas s jednim bračnim parom, u braku su 7 godina, roditelji su blizanaca. Suprug je i prije braka znao da je njegova partnerica posesivna ali mu to nije smetalo. Dapače, s obzirom da je on bio malo nesiguran, godila mu je njena posesivnost jer mu je davala samopouzdanja. Dakako, sada je svjestan da je to bilo lažno samopouzdanje, ali tada je osjećao da je to dobro za njega. Kad su se vjenčali on je odlučio da će prestati rekreativno igrati nogomet i družiti se s dečkima. Mislio je da se sada, kad su se vjenčali, neke stvari trebaju promijeniti i da svo slobodno vrijeme treba provoditi sa suprugom i malom djecom. No, supruga to uopće nije primjetila, odnosno, koliko god da je on bio s njom, njoj je bilo premalo. Oboje rade a njegov posao je takav da često mora ostati dulje na poslu. Supruga svaki puta kad on ostane dulje na poslu, broji koliko sati manje je on bio s njom i to mu često predbacuje. Iako je on sam bio odlučio da se neće više družiti s prijateljima, počeo je osjećati da je to bila pogrešna odluka i da u stvari, njegova supruga, koliko god on vremena provodio s obitelji, nije zadovoljna. Počeo se osjećati sputanim, odbijalo ga je njeno ponašanje i počeo je izbjegavati seksualne odnose sa suprugom. To je i razlog zašto su došli u moju praksu.
Uživanje u seksualnom odnosu znači slobodno prepuštanje, slobodno davanje i primanje, intiman susret dvaju slobodnih bića. Kad smo posesivni, onemogućavamo slobodi da prebiva među nama. Kad smo posesivni, činimo prisilu, makar ta prisila bila omotana u „prekrasan celofan“ i ma koliko se uvjeravali da je to samo izraz naše duboke ljubavi i odanosti. A prisila ne može ići zajedno sa slobodom. Ono što možemo očekivati da će se dogoditi u našoj postelji nakon određenog vremena, jest osjećaj da smo sputani i prisiljavani na odnos preko naše mjere. Ukoliko se u nama jave, a možemo biti poprilično sigurni da će se javiti, takvi osjećaji, doživljaj partnera se počinje mijenjati. Osoba koju sam voljela i poštivala, počinje mi biti „prijetnja“, tlačitelj“ i u njenoj blizini se ne osjećam slobodno. Prva stvar koja će stradati u seksualnom odnosu je želja. Ako mi je netko prijetnja, najčešće neću imati želju za bliskošću, naročito za intimnom bliskošću s tom osobom. Ako je kod žene smanjena želja, očekujemo da će biti smanjeno i uzbuđenje. Istraživanja nam pokazuju da su, u ženskom ciklusu seksualne reakcije, dakle na tjelesnoj razini, kod žena faza želje i faza uzbuđenja povezane.
Što se događa sa ženinim tijelom u fazi uzbuđenja (dakle kad se pojavi želja): pojačava se lučenje vaginalnog sekreta, kanal rodnice se lagano izduži i proširi te se podigne cerviks. Kada se to dogodi, ženino tijelo je spremno za penetraciju i žena će tada moći uživati u seksualnom odnosu. Ukoliko ženino tijelo nije spremno, dakle ukoliko žena nije uzbuđena, odnos će biti bolan i žena neće moći uživati.
Nakon smetnji želje i uzbuđenja, očekujemo da će žena imati i smetnje orgazma jer se orgazam događa kad je žena uzbuđena i ako doživljava adekvatnu stimulaciju klitorisa, bilo penetracijom bilo na neki drugi način. Ako nema ni želje, ni užitka, ni orgazma, zasigurno će žena osjećati frustraciju, početi izbjegavati seksualni odnos, i povećavati distancu između nje i partnera.
Kod muškaraca možemo razlikovati fazu želje i uzbuđenja u ciklusu seksualne reakcije. Ako se muškarac u vezi osjeća pritisnut ženinom posesivnošću, ako osjeća da mu se prostor sužava, te ako počne ženu doživljavati kao „tlačiteljicu“, interes za seksualni odnos s njom može početi slabljeti i muškarac može početi izbjegavati seksualne kontakte sa ženom. Moguće je i da se, zbog silnih predbacivanja i optuživanja da nije dovoljno s njom i da joj ne pruža ni ono „minimalno“ što bi trebao, počne osjećati manje vrijedan, nedovoljno dobar muškarac ... put do erektilnih smetnji za neke muškarce, tada nije dalek. Erektilne smetnje će učvrstiti začarni krug neuspjeha i izbjegavanja i par će imati ozbiljne seksualne smetnje. To možemo očekivati kod senzibilnijh muškaraca i u mojoj praksi sam se susretala s takvim situacijama.
Strast se, pod pritiskom posesivnosti gubi. Ako se i ne dogode opisane smetnje u seksualnoj funkciji, strast će sigurno nestati iz postelje posesivnih partnera. Odnosi bez strasti pak, s vremenom mogu postati nezanimljivi a užitak može biti smanjen pa i na taj način može biti osiromašen seksualni život para.
Ono što svaki par može pokušati učiniti jest razgovarati o seksualnoj želji i što nam se počelo događati. Možda bi moglo biti zanimljivo da pokušaju igricu u kojoj će posesiva osoba u krevetu biti pasivnija a osoba koja osjeća posesivnost može se u seksualnoj igri „pretvoriti“ u seksualno posesivnu osobu. Možda takva promijenjena dinamika može učiniti razliku i pomoći strasti da se ponovo javi. Svaki par može pokušati, koristeći svoju kreativnost i maštu, unijeti u seksualni život nešto što može maknuti teret prisile i krivice koji posesivne osobe znaju unositi u odnos.
No što ako to ne pomaže? Posesivnost ponekad ima vrlo duboke emocionalne uzroke i potrebno je proraditi obrasce koji su se formirali tijekom odrastanja. Možda je osoba rasla uz roditelje koji su joj jako uvjetovano davali ljubav ili su pak bili emocionalno hladni i nedostupni. Možda je osoba bila emocionalno zapostavljena i zbog toga je razvila obrazac posesivnosti. Moguće je da se osoba boji da će joj opet, kao u djetinjstu, voljena osoba emocionalno izmicati i zbog toga osjeća toliku posesivnost. Dakako to je jedan od mogućih uzroka. Tragični gubitak voljene osobe u djetinjstvu ili u vrijeme odrastanja također može biti jedan od razloga da osoba postane posesiva. Razlozi mogu biti različiti i zato je važno osvjestiti vlastito ponašanje i posesivne obrasce koje unosimo u odnos. Iskreno priznanje samoj sebi/samome sebi da sam posesivna osoba i spremnost na odustajanje od poznatih ideja i mentalnih obrazaca može učiniti veliku primjenu u odnosu. Osoba koja doživljava posesivnost može pomoći svom partneru/ici tako da otvoreno i bez optuživanja ispriča kako se osjeća. Ako su osobe otvorene za dijalog, takav razgovor može pomoći da oboje jače postanu svijesni što svatko od njih čini da taj obrazac posesivnosti živi u njihovoj vezi.
Ako to osoba sama ne može učiniti jer su uzroci posesivnosti jako duboki, korisno je potražiti pomoć psihoterapeuta/kinje. Ponekad je to bolno, ali ono što se može dogoditi ako ne pokušavamo učiniti promjene može biti jednako tako ili čak i više bolno. Ako se samozavaravamo da je posesivnost u stvari odraz ljubavi i odanosti, može nam se lako dogoditi da ne primjetimo da je baš ta posesivnost istjerala užitak iz naše postelje.
RSS Feed