Pravednici i tlačitelji

Par sjedi ispred mene, ja ih slušam, gledam i razmišljam kako bih voljela imati čarobni štapić ili još bolje čarobno ogledalo pa da im mogu pomoći da vide i čuju svoju dinamiku i svoje riječi. Vjerujem da bi im, kad bi svatko od njih zaista čuo svoje riječi i zaista vidio dinamiku koju stvaraju,  problemi zbog kojih dolaze bili lakši. No nije lako vidjeti dinamiku kada je par do grla ili čak do očiju uronjen u nju.
Par kojeg spominjem, kao i mnogi drugi, suočava se s izazovom optuživanja i okrivljavanja druge osobe za to kako nam je u vezi/braku i za to kako se ja prema njemu/njoj ponašam i, posljedičnom defenzivnošću druge osobe.
Ona smatra da je on sebičan, lijen i loš. Ona je ta koja sve mora sama organizirati i provoditi. On ne prihvaća odgovornost i još na kraju nije zahvalan za sav njen trud i zalaganje za njihov brak i njihov odnos nego je nezadovoljan i namrgođen. Da se ne govori o tome da ju ne sluša kad je njoj potrebno pričati o svojim problemima nego su samo njegovi problemi važni... i kad god mu skrene pažnju na to što on njoj radi i kako je njoj, on se brani. Isto je i u seksu.
On smatra da je ona ima užasnu potrebu za kontrolom i njega i cjelokupnog načina njihovog zajedničkog života, da sve mora biti po njenom, da nikada nije zadovoljna što god on napravio ili rekao, a da se ne govori o nekoj zahvalnosti za to što je on tako predan njoj i obitelji, vrijedan i dobar. On nema nekih zahtjeva, sluša ju koliko god može a njega se ništa ne pita – što bi ni kako bi on; ne samo da ga se ne pita, nego u onim, rijetkim situacijama kada bi rekao kako bi on, ona bi odmah našla sto zamjerki njegovoj ideji. Zato sada više ništa ni ne predlaže nego šuti. Samo je važno što bi ona. I još na kraju mu predbacuje da on nije dobar da je on taj koji stvara probleme i da je prečesto namrgođen! A on to sve trpi i od je dobiva samo optuživanja i ljutnju. Tako je i u seksu.
Zvuči poznato pa čak i stereotipno, zar ne? Nažalost, zaista imam u terapiji dosta parova koji vlastita ponašanja, vlastite riječi i djela argumentiraju samo i isključivo kao reakciju na prethodna ponašanja druge osobe. Vrlo, vrlo teško, na početku terapije, osoba uspjeva uvidjeti svoja ponašanja koja doprinose stanju u vezi. Onaj drugi/druga je kriv a ja samo reagiram na njegovo/njeno ponašanje. Onaj čarobi štapić bih tako rado upotrijebila da parovima jasno pokažem da tek kada svaka osoba za sebe uvidi što je to što ona unosi u njihovu dinamiku i čime ona doprinosi problemima u braku, stvari se mogu početi popravljati. Htjela bih im pokazati da, ako se osjećaju kao pravednik/pravednica, da još nisu na putu rješavanja svojih partnerskih problema. Tek kad uvidimo da su uloge pravednika/ce i tlačitelja/teljice, kreacija našeg uma i pokušaj da sebe opravdamo, tek tada možemo početi raditi na promjeni naše veze - emocionalnoj i seksualnoj. Ali... ja nemam čarobni štapić i zato rad u partnerskoj terapiji zahtijeva vrijeme jer korak po korak, kroz različite vježbe nudim partnerima priliku da „progledaju“ tj. da uvide svoj vlastiti doprinos dinamici u vezi koju su izgradili.
Jedna od vježbi koju često radim s parovima je „Good guy - bad guy“: Pitam ih da vrlo stereotipno razmišljaju o nekom zamišljenom paru i da ih pokušaju opisati na način da je jedna osoba u paru good guy a druga osoba bad guy. Nakon toga čitamo što su napisali i pokušavamo vidjeti kako ti stereotipni opisi dobrih i loših osoba djeluju na njih. U početku terapije ne dogode  se baš velike promjene nakon ove vježba ali ponekad se vrata malo odškrinu. Ponekad ih vježba stavi još jače u defenzivni položaj ali i to je pomak. Onda razgovaramo o toj defenzivnosti i što dobro ona čini za njih? Od čega ih štiti, ako ih štiti? Kada neko ponašanje jako pojačamo, kad ga malo dovedemo do ekstrema, što činimo u ovoj vježbi, lakše vidimo to panašanje u svim njegovim nijansama i razinama. Tada je lakše vidjeti neku finesu koju, dok ponašanje nije bilo pojačano, nisu mogi vidjeti niti osjetiti.
Još jedna odlična vježba koju koristim s parovima je uživljavanje u ulogu druge osobe. Ona se identificira s njim, priča kao da je ona on, u muškom rodu, koristeći izraze koje zaista koristi i on, sjedi kao što sjedi on i na taj način pokušava jače osjetiti kako se osjeća njen partner. Istu stvar radi i on: identificira se s njom, govori u ženskom rodu, pokušava koristiti točne izraze i geste koje koristi ona.  Tako zamijenjenih uloga pokušavaju razgovarati na način kako zaista razgovaraju, samo svatko iz uloge onog drugog. Ponekad jedno od njih, rijetko oboje, ne može ući u ulogu onog/e drugog/e, imaju snažne otpore za identificiranje s drugom osobom – i to je dobro, i to je ulaz. Tada razgovaramo o otporu i što konkretno osoba osjeća kad pomisli da bi se uživila u ulogu one druge osobe? Taj nam otpor pokazuje na čemu treba tada raditi. Ova vježba često bude „budilica“, iako, dakako, ne svima.
 Često znam koristiti izraze „pravednica   i tlačitelj“ odnosno „pravednik i tlačiteljica“ kao simbole, slike koje ocrtavaju neku dinamiku. Slike i metafore puno bolje od riječi pomažu da sagledamo dio našeg zajedničkog realiteta.
U seksu se dinamika pravednik-tlačitelj preslika jako brzo. Ponekad parovi kažu da je u stvari takva situacija i počela prvo u seksu pa se onda prelila u druge sfere zajedništa, što znači da je „pravednik/ca-tlačitelj/ica“  počelo u području seksa pa se prelilo na druge sfere. To je očekivano jer seks je integriran u naš dnevni život i dnevni život je integriran u seks, tako da je za očekivati da će problemi iz dnevnog ritma utjecati na seksualni ritam i obrnuto. Neke moje klijentice znaju optuživati njega da nema osjećaja za nju i njene potrebe u seksu i da je sebičan.  Kad razgovaraju, ne prihvaćaju činjenicu da on to ne čini jer je bad guy nego zato što neko njeno ponašanje čini dinamiku koja u njemu izaziva potrebu za takvim ponašanjem. Neki klijenti pak optužuju partnericu  da je sebična i da ga „kažnjava“ u seksu zbog nekih situacija koje su se dogodile u dnevnom ritmu i da želi i to kontrolirati da je time ona bad guy. Ne doživljavaju da ona nije bad guy i da je to njeno ponašanje proizašlo iz dinamike koju je gradilo i  njegovo ponašanje.
Tu može pomoći vježba „ja tebi-ti meni“ u kojoj partneri jedno drugome kažu koje tvoje ponašanje u meni izaziva ovu reakciju koju ti ne voliš? Što mi treba da ja promijenim svoju reakciju i da ti onda dobiješ ponašanje koje bi ti odgovaralo? I tako naizmjence, jedno po jedno ponašanje ili jedan po jedan detalj. Pomažem im da sagledaju osobno ponašanje koje ne vide jer nose transparent „Ti si bad guy“ koji im zaklanja vidik. Ovu vježbu ne radim u početku terapije već kad osjetim da proces već traje i da ima otvorenosti za  čuti i stvarno doživjeti  jedno drugoga. 
Sve ove vježbe i primjere možete pokušati primjeniti i same s a svojim partnerima. Kada pomaknemo transparent „Ti si bad guy“, dajemo više svjetla osobnom ponašanju i njegovom utjecaju na naš odnos. Uvidjeti da naša vlastita ponašanja imaju utjecaj na lošu situaciju u kojoj osjećamo da jesmo je šansa da se pomaknemo iz te situacije. Dok god smo zaključani u ulozi pravednika/ce nema pomaka. Razotkriti iluziju vlastite pravednosti i nepogrešivosti i "grešnosti" druge osobe  izuzetno je važan ako ne i prvi korak u rješavanju izazova vašeg odnosa.