Razgovaraj samnom, objavljeno u Sensi br. 62 u veljači 2013.

         Javila nam se jedna čitateljica koja kaže da je 2 godine sa svojim dečkom, ona ima 24 a on 31 godinu i još nisu imali seksualne odnose. Ona bi željela imati seksualne odnose s njim ali se ne usudi postaviti pitanje kako to da njih dvoje nisu intimni? Kaže da zna da je imao jednu djevojku 4 godine a nakon te veze je bio dulje vrijeme sam dok njih dvoje nisu „prohodali“. Ona piše da je sramežljiva i da se ne usuditi zašto nema seksa.

         Zanimljivo mi je da upravo sada imam u terapiji jednu klijenticu koja je sa svojim dečkom 3 godine, zadnjih pola godine bez seksualnih odnosa. Razlog  je u tome što su njoj seksualni odnosi s njim bili bolni jer se nije uspjevala uzbuditi a nikada mu to nije rekla. Ona je počela izbjegavati seksualne odnose, što, kako sam već spomenula, traje već pola godine i počinje prijetiti njihovoj vezi no uprkos tome ona se ne može odlučiti razgovarati o seksu sa svojim partnerom. Kaže da su bliski, vole se, lijepo im je zajedno, mogu pričati o svemu ali o seksu ona se ne može usuditi razgovarati. Samo na pomisao da bi mu trebala reći kako se osjećala tada kad ju je boljela penetracija ili kako se osjeća sada kad izbjegava seks, kaže da se preznoji i srce joj počne ubrzano kucati.

         Ove dvije djevojke nisu usamljene u svojoj muci. Nekim osobama je uistinu jako teško razgovarati o seku, toliko teško da su u stanju trpjeti druge probleme u vezi samo da ne bi porazgovarali o seksualnosti. Vjerujem da je većini od vas to čudno i da je teško vjerovati da netko može biti u vezi dulje vrijeme, u gornjim slučajevima 2 i 3 godine, a ne pričati o nečem tako važnom za vezu i odnos – o seksualnosti. Možda ste, pak, imali sličan primjer kod neke svoje prijateljice pa vam je ta dinamika već poznata, iako time ne puno jasnija.

Da bismo razumjeli takve situacije, važno je pogledati širu sliku. Važno je upoznati osobnu seksualnu povijest te osobe ili, u slučaju gore spomenutih djevojaka, vlastitu seksualnu povijest.

Prisjetimo se da je seksualnost integrativni dio svake osobe tijekom cijelog životnog ciklusa. Ona je kao tkanina ispletena od brojnih niti. Ako izvučete jednu nit, promijenit ćete tkaninu. Sastoji se od osobnih vrijednosnih stavova, pristupa i uvjerenja o: sebi kao muškarcu ili ženi; svojim odnosima s drugim ljudima kroz prijateljstva, intimnost, ljubav, osjećaje i seks; osjećaju samopouzdanja i vlastitom tijelu; seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Cijeli život naša tkanina se tka. Sve što smo doživjeli, vidjeli, čuli, naslutili, način kako su naši roditelji govorili ili izbjegavali govoriti o seksualnosti ...

Naša seksualnost se formira kroz naše odrastanje. U dobi od dvije godine većina djece hoda i govori, shvaća da li su dječak ili djevojčica i imaju znatiželju prema dijelovima svoga tijela te otkrivaju da je podraživanje genitalija izvor ugodnih osjećaja. Otprilike u isto vrijeme djeca postanu svjesna roditeljskog neodobravanja igranja genitalijama. Tu negdje nastaje prva zbunjenost djece jer osjećaju da ih roditelji potiču da budu svjesni svog tijela no ne i svojih genitalija. Dakako da je važno da roditelji uče djecu socijalano prihavtljivim ponašanjima, no nažalost neki roditelji daju poruku svojoj dječici da treba prekinuti svaki oblik istraživanja vlastite seksualnosti. To roditelji čine verbalno, npr. „To se nesmije raditi“, „Ne, to je fuj“ „Ne diraj se dolje“ .. ili neverbalno tako da im maknu rukicu ili ih laganu pljesnu po ruci.  Zamislite zbunjenost u kojoj se nađe djetešce – ako mama potiče da otkriva svoje tijelo a tako reagira kad ono dodiruje genitalije, znači da je nešto strašno opasno i loše u genitalijama i u istraživanju vlastiti seksulanosti, bolje da se dijete za svaki slučaj ne dira dolje jer to može biti opasno. A ako se dira onda se sigurno osjeća jako krivim jer radi direktno protiv maminih uputa. Takva negativna poruka o genitalijama može biti jedan od prvih uzroka kasnijih različitih seksualnih poteškoća u životu osobe.

Kasnije, u predškolsko i ranom školskom uzrastu djeca u svom razvoju uključuju eksperimentiranje s drugom djecom istog ili drugog spola. To su razvojne dječje igre koje, ako ih roditelji primjete, mogu biti grubo prekinute. Dakako da roditelji žele najbolje za svoje dijete pa ako osobno misle da takve igre nisu dobre za dijete, nastojat će ih prekinuti. Način može biti vrlo grub. Sjećam se mnogih svojih klijentica i klijentata koji su mi pričali o netaktičnim i grubim a ponekad i agresivnim reakcijama svojih roditelja kad su ih našli da se dodiruju ili maze s djevojčicom ili dječakom. Ti osjećaji i neprorađeni doživljaji su ih pratile cijeli život i bili uzrokom različitih seksualnih smetnji i/ili disfunkcija.

To su situacije u kojima se u ranoj dobi može djeci dati poruka da je seksualnost nešto loše, da je to sramota, da se o tome ne priča. Neki od mojih klijenata pričali su mi da su vidjeli ili čuli svoje roditelje dok su imali seksualne odnose i da su osjetili jako veliki sram i krivicu što su ih vidjeli/čuli. Takav doživljaj također može „pomoći“ da se formiraju duboki stavovi da je seksualnost nešto loše i da se o tome ne priča. Možda je jedna od djevojaka s početka ovog teksta doživjela nešto slično.

Dalje kroz život, naši stavovi o seksualnosti i naša ponašanja oblikuju se pod društvenim utjecajem vršnjaka, škole, religijskog obrazovanja, medija. Važni pojmovi koje je dobro prepoznati u svom razvoju su seksualne skripte i seksualne mreže. Seksualne skripte su način pomoću kojeg korak po korak učimo seksualno ponašanje: kako, što, s kim, kada, gdje, zašto. U seksualne skripte ubrajamo i unutrašnji svijet želja, fantazija i žudnji. Seksualne mreže su poznanici i prijateljski krugovi unutar kojih tražimo i nalazimo seksualne partnere i partnerice. Kontakti s različitim partnerima/icama također oblikuju naše seksualno ja.

Dakle, moguće je i da su se kasnije tijekom sazrijevanja i života dogodile neke situacije koje su podržale početni negativni stav koji je osoba formirala pod utjecajem prvih dječjih iskustava te je osoba oko seksualnosti izgradila blokade i sama sebe onemogućuje da prihvati svoju seksualnost kao nešto prirodno i lijepo. Dapače, osjećaji koji se mogu pojavljivati na pomisao o seksualnisti su neugodni, npr. sram, krivica, strah, grižnja savijest, osjećaj vlastite neadekvatnosti. Razvojno je moguće da osoba izgradi takve fantazije oko vlastite seksualnosti da joj je zaista nemoguće otvoriti se i razgovarati o tim temama.

Što činiti ako ste se prepoznale u ovom tekstu ili ako ste prepoznale neku svoju prijateljicu koja duboko pati u sebi zbog vlastitih inhibicija? Prvi korak je osvjestiti i priznati sebi da postoji problem i da ne bi bilo dobro da taj problem ostane  jer on osobu onemogućava da živi svoj život u punini. Nakon toga bilo bi korisno pročitati neku dobru knjigu o razvoju seksualnosti. U nekim slučajevima dobra, znanstveno utemeljena knjiga može pomoći osobi da počne propitivati svoje stavove i da malo po malo počne dozvoljavati sebe početne razgovore o seksualnost. Možda se tada već može pokušati popričati s bliskom prijateljicom o njenom doživljaju seksualnosti. Uspoređivanje doživljaja bliske prijateljice u koju osoba ima povjerenje također može pomoći propitivanju svojih stavova. Slijedeći korak bi bio početi lagane razgovore s partnerom – možda iz početka o neutralnim temama vezanim uz seksualnost, npr. što on misli o tome i tome ili prokomentirati neku erotsku scenu iz filma koji zajedno gledate. Nakon tih općenitih razgovora možda će već biti lakše početi govoriti i o osobnijm temama.

Ukoliko osoba ne osjeti da joj to pomaže, ukoliko ne može sama početi  polako topiti svoje blokade, onda je dobro potražiti stručnu pomoć i razgovarati o svojim doživljajima i blokadama s psihoterapeutkinjom ili savjetovateljicom. Kroz stručno vođene razgovore, vjerujem da je moguće osvjestiti vlastite blokade i  učiniti promjenu koja će  omogućiti otvaranje i komunikaciju o seksu s partnerom/icom što će svakako učiniti da seksualni život bude ljepši i s više užitka.